Ovo bi bila patnja za svako dijete.Ms. Mar prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Ovo bi bila patnja za svako dijete.
Posljednje uređivanje od Anemona : 21.05.2013. at 13:01
Ovo mi radimo, onda on u jednom trenutku kaže : Hajde mama, nemoj me više pitatiBaš me otpili
Ja svog lukavo to pitam navečer u krevetu kad znam da bi pričao o bilo čemu samo da bude još malo budan. Ali i tu treba biti spreman na svakakve odgovore. Pa tako npr. nakon dana u kojem je jahao konja, bio nema gdje nije, proživio sve i svašta, on kao najljepše izdvoji 'kad mi je ona teta dala bombon' Ili mi nabraja zbog čega je on u životu sretan, na čemu je zahvalan: 'Pa zbog toga što imam Ninja Kornjače, Ben Tenisone, zbog mamice i mazice (kad me ti mama maziš), ali najviše zbog Ninja Kornjača!' A meni srce veliko što me je uopće uvrstio u tu elitnu skupinuOvo mi radimo, onda on u jednom trenutku kaže : Hajde mama, nemoj me više pitati
Evo ovo pitanje nedostaje li mu štogod što mi ne prepoznajemo je jedino koje me muči... Nemam nikakvu grižnju savjesti oko toga da ne može dobiti palačniku kad kupujemo sladoled, ili da čaša nije bila na pravoj strani. Stvarno mi se čini da imam red u glavi, mnogo veći nego s prvim sinom. Ono ja osjećam da mi j život sređen, da sam mirna sama sa sobom i mm to kaže za sebe. Kad sam ja mislila da je to neki oblik autizma, psihologinja mi je rekla da je to jednostavno takav karakter i ponovila cijeli splet ovih tehnika kojima treba upravljati djetetom... ni riječi o tome da on bude sretan... Mislim da ću naći neku drugu i jasno joj objasniti koji je naš problem...
I što vi mislite, ne samo o mom sinu, kojeg ne poznajete, nego općenito, postoje li takva djeca koja su takva jednostavno po temperamentu?
A gle, ja smatram da ako ti jedna metoda nije dala rezultate, onda si na pogrešnom tragu i treba tražiti nešto drugo. Nama je naša metoda donijela rezultate, dakle pogodili smo srž problema. S tim da sam mu čak vadila krv da vidim da nije u pitanju nedostatak željeza (uzrokuje razdražljivost, pospanost, nedostatak koncetracije...) - nalaz je bio potpuno uredan. Sasvim slučajno smo otkrili neke druge organske probleme koji također mogu biti uzrokom razdražljivosti djeteta, pa smo i to pitanje krenuli rješavati. Ugl., situacija je bolja nego što je bila. A i karakter je takav kakav jest, od rođenja. Krenuli smo rješavati sva ta otvorena pitanja i situacija je puno bolja nego što je bila. Sada je i sam svjestan kad pogriješi i pretjera s nekim ispadom, i spontano se ispriča. Sve je to jedan miš maš problema, ali uhvatili smo se u koštac s time, i sada je situacija puno bolja nego što je bila. Ako vidiš da vaše ponašanje prema njemu i odgoj nisu dostatni, ja bih krenula u traženje organskih problema (krvni nalazi, pregled kod oftamologa - od lošeg vida može boljeti glava, gastroenterološki problemi...) i kod kvalitetnog psihologa.
Rekla bih da postoje. Ako i ne da ga i imam doma. Ali ja sam davnooooo odustala od ideje da sam ja odgovorna za njegovu unutarnju sreću ili njegovu unutarnju motivaciju. Jednostavno - nema smisla. To je do njega , nije do mene.
Psiholozi koji razumiju problematiku obecavaju da će on jednog dana naći ono sto ga pokreće i ispunjava, pa eto čekam taj dan.
Posljednje uređivanje od sirius : 21.05.2013. at 19:14
Vidiš kad netko ovako napiše da nije odgovoran za djetetovu unutarnju sreću i motivaciju, to mi se čini mudrim, razumnim i normalnim. Al se ne osjećam tako. Lastane, pomozi mi!
Mogu ti preporučiti privatnog psihologa, pa nakon sto platis savjetovanja biti ćeš puno uvjerenija. :D
ovako kad netko besplatno na forumu napise nije dovoljno opipljivo.
siriusMogu ti preporučiti privatnog psihologa, pa nakon sto platis savjetovanja biti ćeš puno uvjerenija. :D
ovako kad netko besplatno na forumu napise nije dovoljno opipljivo.
casa, to ti dode s vremenom. ne znam koliko ti je dijete/djeca staro, ali vjeruj mi, roditeljstvo ej proces.
ni ja si to nisam mogla zamisliti, ali dogodio se klik, pa mi je postalo jasno i opipljivo.
casa, nekima nema pomoći ni sa psihologomsirius
casa, to ti dode s vremenom. ne znam koliko ti je dijete/djeca staro, ali vjeruj mi, roditeljstvo ej proces.
ni ja si to nisam mogla zamisliti, ali dogodio se klik, pa mi je postalo jasno i opipljivo.
Moja ljuta tvrdoglava curica
Nisam znala kuda smjestiti moj "četverogodišnji slučaj", pa mi se ovo činila najbolja tema.
Ajde za uvod....radi se o jednoj divnoj ultra kompliciranoj i ekstremno zahtjevnoj djevojčici po svakom pitanju, vrlo tvrdoglavoj, svojeglavoj, djevojčici kojoj raspoloženje i način ponašanja variraju u ekstreme i od koje kad mislim da me više s ničim ne može iznenaditi čujem/vidim tisuću novih stvari, vrlo je inteligentna i nema toga što ona ne zna, ali.....toliko je teško s njom, u pojedine dane tako teško da bi mi lupanje glavom u zid lakše bilo nego slušati njene reakcije i zahtjeve.
S većinom navedenog se snalazimo, jer ona je od uvijek takva i 80 % vremena je divna unatoč karakteru koji je jako težak, ali kad se u neke dane probudi ljuta, ali zaista samo tako probudi se ljuta, to znači da je taj dan uništen svima. To je takva neopisiva ljutnja koju ni ona ni nitko od nas ne može kontrolirati i jednostavno više nemam ideje kako se postaviti i što joj reći, ne reći, ignorirati, razgovarati....Umirimo ju na neko kraće vrijeme, dogovorimo se nešta raditi što joj skrene pažnju i zna ona što smije, a što ne bi trebalo, ali nekada jednostavno ništa na svijetu ne može pomoći i onda baca-psuje-lupa vratima-tuče-grize (sebe uglavnom), odbija jesti, obija se okupati, odbija otići van, odbija doći u kuću, odbija spavati. Ako se zaigra slučajno, jednostavno ju se ne smije prekinuti ničime i ni na koji način. I inače ona jako teško prihvaća promjenu iz stanja u stanje i uvijek joj najavim da negdje idemo za pola sata, pa za petnaeset minuta.....tako joj je lakše jer ona uvijek ima nekog posla i ne može samo otići, ali u te dane.....
Zaista sam iscrpila sve svoje i tuđe ideje, pročitala sve šta mi je palo pod ruku na tu temu i jednostavno nisam našla načina pomoći joj kad ju to uhvati. Jednom sam čak sanjala da je podvojena ličnost u pitanju i u ovakve dane se to čini baš tako jer od one moje nježne, slatke, pametne, radoznale djevojčice se preobrazi u pravo malo čudovište.
Nekada ju "to stanje" hvata jednom ili nekoliko puta dnevno, ali dogovorimo se, vidim što je uzrok i sve bude ok, ali kad se probudi ljuta onda nemam rješenja.
Osim toga ta njena ljutnja je jako često usmjerena osim na konkretnu osobu (npr. ljuta je na mene jer ju zovem kući, a ona bi bila kod bake i ne želi pričekati dogovor, a ja sam uvijek za dogovor nego poludi i odmah viče na mene), ali često kaže da je ljuta na žabe ili na bubamare koje obožava iz nekih svojih razloga, a naravno da nema razloga biti ljuta na žabe i onda mora sakriti sve igračke koje su žabe, neće vidjeti ništa zeleno.....pa ih baca, sakriva....
POmagajte molim vas, svaka ideja , prijedlog, utjeha su dobro došli.
Evo, samo primjer njene tvrdoglavosti, krenula je u vrtić u jesen 2012. i cijele godine se jednostavno nije željela igrati, razne priče su bile, ali ona je tako odlučila i unatoč tome što obožava djecu i igra se s bilo kime bilo gdje, bilo kako, ako to ona želi, tamo nije htjela. Eto, pa zamislite tu upornost.
Nela, jesi li sigurna da su vaše granice i pravila o tome što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje sigurno i čvrsto postavljene ? Sama si napisala da si uvijek za dogovor. Nekada postoje situacije u kojima nema dogovaranja i razgovaranja (kao npr. ove situacije oko pranja ruku, kada se inati i odbija prati ruke), kada trebaš stati na loptu, preuzeti vodstvo i reći : oprat ćeš ruke i točka. Radi se o četverogodišnjem djetetu koje već zna pravila, s kojim je većina stvari izdogovarana i objašnjena, i koje sada treba naučiti da slijedi i poštuje ta pravila. Nema smisla da po stoti put krećeš u objašnjavanja o virusima i bolestima, kada ona to već zna. Isto vrijedi i za situacije kada trebate negdje ići, kada njena aktivnost naprosto mora biti prekinuta. Ona mora naučiti da nekada treba slijediti ritam čitave obitelji, a ne samo svoj ritam. Dakle, ako se negdje mora ići, onda kažeš da sada trebate ići, da može nastaviti svoju igru kad se vratite doma. Ali, to trebaš napraviti tako da zauzmeš čvrst stav, da odišeš odlučnošću da tako treba biti, a ne da to izgovaraš na način da jedno govoriš, a svojim licem, tijelom i stavom daješ do znanja da nisi sigurna u to što govoriš i da se plašiš njene reakcije. Udaranje, psovanje i lupanje su apsolutno neprihvatljiva ponašanja, i to je još jedna stvar u kojoj trebaš zauzeti čvrst stav. Ako je potrebno i fizički je spriječiti da to čini - u smislu da je čvrsto zagrliš, obuhvatiš joj ruke i da je držiš dok je ne prođe. Kada se smiri, možete razgovarati i možeš joj objasniti da je u redu da osjeća ljutnju zbog nečega, ali da to onda izražava na primjeren način, a ne lupanjem, ugrizima i psovanjem. Ukratko, mislim da ona treba naučiti da, osim njenih, postoje i tuđe potrebe i granice, i da vaša pravila treba malo učvrstiti i dosljedno i odlučno ih provoditi.
Potpisujem većinu casinih problema i dogodovština, a svjetlo na kraju tunela je odrastanje
E. je sad puno smireniji i bolje se kontrolira nego prije samo pola godine. Nije ni njima drago takvo ponašanje, i sigurna sam da se spasio otkad je prerastao takve konflikte.
U svakom slučaju, dvije bi stvari izdvojila kao beskrajno važne (uz vođu čopora i postavljanje granica):
potpuno se emocionalno distancirati od njihovih ispada
pokazivati i dokazivati ljubav još i još, nama je za bar polovinu ispada zaslužna bila nesigurnost u nas kao roditelje.
I da, došla sam do slične ideje kao mikka, ovakva djeca naprosto inzistiraju na osobnoj izvrsnosti roditelja.
Super sročeno. Ovako i ja mislim. Svaki put kad bismo uspješno završili neku fazu, ja bih imala osjećaj da sam narasla kao roditelj i da mi je on cijelo vrijeme slao poruku - znam da možeš bolje.
I meni je ovo super sročeno. Upravo čitam The Fussy Baby Book i Searsovi to isto tvrde.
Osjećam to otkad se rodila, puno sam narasla i sazrijela, izvukla je već iz mene mnoge maksimume..pa se pokazalo da to ipak nisu bili maksimumi i da mogu još...a kad pomislim da ne mogu, ona i dalje traži i izvlači i ono najbolje i ono najgore iz mene, osjećaje za koje nisam znala da postoje, budem ponosna na sebe, pa se onda sramim sebe...a tek smo godinu i pol i bojim se...da nisam dorasla njoj i njenim zahtjevima i njezinom intenzivnom pristupanju svemu i intenzivnom osjećanju svega i toj snazi karaktera koji ima...
Često zamolim Svemir da mi da strpljenja za kojeg mi se čini da nemam toliko, trudim se svaki dan i na kraju dana mislim...mogla sam bolje, puno bolje, mogla sam drukčije. Uf.
A kako se tate nose s takvom djecom? Nama je tu dosta klimavo jer mm ima svoj tempo razvoja, ne trpi sugestije sa strane
A onda E. šizne
kod nas tata bude hebena stranka
mulja ga i maže na sve strane, jedino što stvarno funkcionira je da ako ja za nešto kažem "ne" onda mi on drži stranu bez obzira na sve
Mm mi drži stranu većinom, ali ponekad se i ne slažemo pred njim. Ja osobno to ne želim mijenjati jer mi se čini zdravim da dijete razumije da ne mislimo svi isto, ali svejedno živimo zajedno zadovoljni, više manje. I da ovo emocionalno udaljavanje od ispada mi se čini nemogućim. On, došla sam do razine da ne vičem, većinom i da racionalno razumijem da je plakanje oko toga kako sam ga digla iz kreveta bezrazložno, ali da sam emocionalno udaljena, stvarno nisam. I mislim da dok bih ja to nekom psihoterapijom postigla, dijete bi već imalo svoju djecu.
Prestala sam pratiti temu jer mi je ipak (još) daleka.
Ali sam pročitala knjigu koju je Ms. Mar preporučila i mogu vam reći da mi se jaaaaako sviđa! (Barbara Coloroso: Disciplina sa srcem)
e da, tu knjigu sam i ja spomenula, potpuno mi je promijenila pogled na neke stvariPrestala sam pratiti temu jer mi je ipak (još) daleka.
Ali sam pročitala knjigu koju je Ms. Mar preporučila i mogu vam reći da mi se jaaaaako sviđa! (Barbara Coloroso: Disciplina sa srcem)
recimo jako puno koristim one zamjene za "ne" i stvarno funkcionira u 95% slučajeva, što mi spašava živce nenormalno...
Letimično sam pregledala ovu raspravu o pranju ruku, noj je npr. potpuno jasno zašto i kada treba prati ruke, i u dobre dane sve napravi sama bez upozoravanja, ali kad je takav dan u pitanju, onda prije nego ja i pokušam neku manipulaciju, ona već kaže"ja se baš želim razboljeti, neka me napadnu virusi, neka i vas zarazim i neću jesti pa ne moram ni prati ruke prije jela........" i tako je u stanju verglati do iznemoglosti.
Nela, to su samo igre moći i traženje pažnje . Nova beba je u kući , ne znam kako je bilo prije , ali ako se intenziviralo u zadnje vrijeme , promjena dinamike u obitelji je otpore sigurno pojačala.
Posljednje uređivanje od sirius : 08.08.2013. at 08:29
Moj srednji je od rođenja zaaahtjevaaan i tvrdoglav do bola. U šali znam reći da se rodio sa sindromom srednjeg djeteta kada još treći nije bio ni u planu.
Uglavnom cvili za svaku sitnicu, teško pregovara. Sa njim nijedan dan nije jednostavan, samo je manje ili više zahtjevan.
Tete u vrtiću mi kažu da je izrazito inteligentan, ali da dijete sa toliko energije već dugo nisu imale.
Svaki dan se budi u 6 i počinje sa aktivnostima. Žestok je u svemu.
U parkiću prije nego se počne igrati sa drugom djecom mora optrčati 10 krugova.
Ima dana kada plačem i nemoćno razmišljam kako da tu silnu energiju u njemu usmjerim.
Danas je bolji dan i baš mi je sladak takav vragolast. Vjerojatno sve ovisi i o mojem psihofizičkom stanju.
Sirius, moze meni preporuka za djecjeg psihologa? Moze i na PP. HvalaMogu ti preporučiti privatnog psihologa, pa nakon sto platis savjetovanja biti ćeš puno uvjerenija. :D
ovako kad netko besplatno na forumu napise nije dovoljno opipljivo.
Sve stoji što kažeš. Ali mene je zanimalo nešto drugo. Ta ista žena mi je dala knjigu godina 2012. (ne o smaku svijeta). Nije da vjerujem, ali ne odbacujem i ispitujem.
Moji oboje, i cura i dečko su se rodili sa otvorenim očima, pogleda kao da tog trena žele krenut u život. S dva mjeseca su već smijali ko odrasla djeca, i tako ima još tih možda pomalo neobičnih detalja, a možda i ne. Kako ko gleda. Kako rastu, i sve su stariji, neke stvari postaju očitije. Srećem još takve djece, odudaraju pomalo od stereotipa djece tih dobi. Pa me stoga i zanimaju neke, recimo to tako, nelinearne stvari.
Stres je tihi ubojica ne samo zdravlja, i odnosa, to je istina. Ja imam tu okolnost da ne radim od kada mi se prvo dijete rodilo, tako da stvarno mogu sve polako i bez stresa. Kod nas nema jurnjave. I inače provodimo vrijeme u prirodi, bilo zimi ili ljeti. Živimo odmah pored velike šume, dječji parkovi su također tu odmah pored šume. Za djecu zapravo mali raj. Često radimo piknike u pirodu, izlete, posjete dvorcima, muzejima, ZOO, ali šetnje i priroda su nam na prvom mjestu.
Preko tjedna ja, vikendima, praznicima i godišnji svi zajedno. Bilo ovdje ili u Hrvatskoj.
TV se kod nas rijetko pali. Tu i tamo starija dobije crtić, Winnie Pooh uglavnom njega jako voli i Autiće, navaljivala je dok nismo popustili. Veliki smo fan autića i svega na 4 kotača
Hrana, slično kao i ti. Mi ne znamo što je gotova hrana, kuham svakodnevno, ali uz to puno svježeg voća i povrća se papa kod nas. Za sada stvar funkcionira perfektno, vidjet ćemo kada dođe škola.
Sa ovim zadnjem se u potpunosti slažem.
Hvala na tvom viđenju stvari
Ma znam ja što tebe vuče, ovo: http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=20114
Čak mislim da sam tu knjigu posudila iz knjižnice i ofrlje pročitala, ali nisam našla nešto u njoj da bi me se dojmilo onako do srži...
Doma imam dva klipana, svaki od njih je poseban na svoj način. Odavno se ne trudim da ih trpam u kućice, nego gledam da na najbolji način zadovoljim svakome od njih njegove potrebe i želje. I to pali! A u kućice nek ih trpa Državni zavod za statistiku, he he he... Njihova generacija sve manje čita knjige jer su orijentirani na računalo i internet, sve manje se kreće iz istog razloga, sve više koriste mozak, a manje ruke.
Uostalom, kad pogledamo 2 generacije unatrag - isto se vide promjene. Mi više ne odgajamo djecu na austrougarski način "djeca se smiju vidjeti, ali se ne smiju čuti" itd... Danas je ipak bolje.
šafran, ne znam ti nažalost reći puno više o tome. Na to sam naletila negdje na internetu, ali ne znam više gdje. Plus, bila sam na predavanju jedne predivne antropologinje, Noemi Paymal koja je pričala o tim zaključcima. I da, popirlično se podudaraju sa ovom teorijom od Indigo i sl. djeci.
Ja isto nisam za trpanje djece u kućice, ali kad imaš zahtjevno dijete, pomaže kad spoznaš da eto takva djeca postoje i s nekim razlogom su takva. Istraživanja koja idu u tom smijeru bi nam mogla ponuditi neke smjernice, olakšati razumijevanje takve djece.
Iako, na kraju dana po meni je najjače što me vodi to da svoje dijete vidim onakvim kakvo je i da ga u potpunosti prihvaćam kao takvo. To mi oslobađa ogromnu energiju (koja bi se inače trošila u lupanje glavom o zid otprilike) i kreativnost pri odgovaranju na njegove i moje potrebe. Nemam iskreno pojama je li moje dijete darovito, indigo, dijete ove ili one generacije, jel s ovog ili kako mi se nekad čini sa nekog drugog planeta
Moje dijete npr. oduvijek malo spava, a ne jest bi mogao danima. Vidim da je zdrav, da se budu uvijek dobre volje i to je meni dovoljno da se oko toga uopće ne nerviram. S druge strane, vidim mame koje imaju sličnu djecu i u drami su zbog nespavanja i nejedenja. Mislim da bi im dobro došlo da znaju da postoje djeca koja su takva i takva trebaju biti. Ostala bi im hrpa energije za druge stvari.
U biti ne zanimaju me ni indigo djeca Peterlin. To je faza koju sam davno prošla. Navodno sam ja indigo dijete, puno puta sam to čula u životu. Možda i jesam. U opis se uklapam, a i po životnom putu također. No, indigo djeca su se rađala negdje do 90-tih ako se dobro sjećam, bilo je to davno kada sam se time bavila, nakon toga su krenula kristalna djeca, pa ima još gradacija, više se niti ne sjećam. Ako već, onda mi moja djeca bila ta kristalna.
Međutim, više se u biti radi o energiji koja se mijenja uokolo planeta, i na planetu koja utječe i na nas, sa time se mjenjamo i mi, ustvari mi odrasli više samo sporadično osjećamo te promjene, a uslijed tih promjena, te nove energije nastaju te nove generacije djece, sa kojima upravo i treba izbjegavati to trpanje u pretince i tu je problem. Sagledati svako dijete kao indivuum i prihvatiti ga kao takvo, a ne ga odmah spremiti u za to već predodređenu fasciklu ili ga uprotno pokušati ukalupiti da ne strši previše.
Razgovarala sam tom ženom upravo o tom problemu vezano za naše europske školske sustave koji stvarno pa skoro i datiraju iz Austro-ugarskog doba i tu nastaje problem sa djecom koja se više u takve školske kalupe i ne uklapaju. Postojeći sustav za njih još nije spreman. Radi se o novom, drugačijem načinu razmišljanja, svijesti, ne samo po pitanju djece, već po pitanju cijelokupnih odnosa na planetu od državnih i ekonomskih uređenja, pa do promjena ljudske i životnjske bilogije i vegetacije sa uporištem u znansvenim istraživanjima, zato me i zaintrigiralo Ms. Mar što si napisala.
Ako saznaš nešto više o tim istraživanjima, voljela bih čitati, možda čak i kakav zasebni topic o tome.
Da li ja mislim da su moja djeca darovita, pa da i ne. U nekim segmentima, a po ovim postojećim standardima, sigurno, ali po nekim tek budućim sigurno ne, pošto će takva djeca zapravo biti standrad, a ne nešto specijalno. Samo se društvo tek na to treba senzibilizirati, što će se vjerujem desiti spontatno uslijed dovoljnog broja, gdje više neće stršati kao jedinke, već kao grupa.
Imali smo već jednom davno topic o "posebnoj" djeci, onoj koja su od samog rođenja drugačija, samo tko će ga sad naći...
Priče o kristalnoj i indigo djeci smatram još jednom new age tlapnjom. Ali, dobro, koga veseli, neka mu.
Smatram da na priče o "drukčijoj" djeci ili "drukčijim" odraslima treba gledati s apekta evolucije. Evolucija traje pa se tako i ljudska bića mijenjaju. Ne izgledamo isto, naš mozak nije isti, kao što je bio prije 50 hiljada, 5 hiljada ili 500 godina. Pa i 50 godina.
Ljudski mozak ne može ostati imun na količinu podražaja kojima je izložen posljednjih desetljeća, a posebice posljednjih 10-20 godina. Naše prabake i pradjedovi cijeloga svog života nisu bili izloženi količini podražaja koju danas mi doživimo u par tjedana, što zbog velike mobilnosti i povećanog prometa, što zbog veće kupovne moći i količine dućana i shoping centara, što zbog izvora zabave i novih načina rada i učenja (ICT)...
Svijet je šareniji, brži, zvučniji....
Stil života seljaka ili građanina s početka 20. stoljeća ili danas, su potpuno različite stvari. Mozak, pa i tijelo, to moraju moći pratiti.
Iako, razlika između naših prabaka, baka i majki je manja nego između nas i naših majki. A razlika u životnim uvjetima i količini podražaja od rođenja između nas i naše djece, a riječ je o 20-40 godina razlike, je nevjerovatna.
Da ilustriram na svom primjeru.
Meni je vrhunac tehnologije u djetinjstvu bio uključiti stabilizator kraj crno-bijelog televizora.
Moja klinka je već sa 16 mjeseci znala npr. koristiti iPhone na način da uđe u galeriju fotki, lista ih, znala je što je video, uključiti ga i gledati... Prvi put kad ga je uzela u ruke, intuitivno je počela listati ekran. Ja nemam takav prirodan odnos prema tehnologiji, ipak mi je došla kasnije, nisam rođena s njom, ali trudim se. Mojim starcima je ona neprijatelj, imaju mobitele i komp, ali razina korištenja graniči s mukom i šalom, moja baka tehnologiju ignorira, ostala je na TV-u kao njezinom zadnjem kriku.
Nadalje, moja klinka se npr. u mom trbuhu naslušala zvukova mora, šuma i planina, TBF-a, Manu Chaoa, prometa velegrada, aviona i brodova, različitih jezika... Ja sam u najboljoj varijanti čula zvuk škode i terasa benda. Moji roditelji ni to...
Ne znam što je bolje ili gore, ali definitivno, od začetka djeteta uvjeti nisu isti.
I zato dolaze nove generacije, a razlika će biti sve veća.
Naravno, ljudska se bića sve više emancipiraju i u odnosu na demokraciju, na autoritete, na ljudska prava....to je ta povećana svjesnost. Svijest da nismo samo na planeti, da ovisimo jedni o drugima, ne samo ljudi o ljudima, već i u odnosu na životinje, biljke, vodu...
Svijest da nama ne može biti dobro dok je drugima loše.
To je dio kolektivne svijesti koja se širi, pa tako su neki već dio nje, neki ni blizu... Razlike postoje, ali generacije, u globalu, idu naprijed.
X
Da ne govorim o današnjem načinu poroda, svim utjecajima na majku tijekom trudnoće, drugačijem pristupu odgoja i sl. Da, priznajem, nisu sva djeca ista i ne možemo svakom djetetu pristupati na drugačiji način. Ali oduvijek je bilo i bit će teških karaktera, tvrdoglavosti, itd. Meni je to nešto normalno, nešto čemu treba pristupiti na pravi način, a ne tražiti uzroke u ovakvim teorijama.
Da, da... tako je to. Stvari se mijenjaju. Zato se slažem da su teorije o indigo djeci zapravo priče (napisah da me se nije dojmilo).
Inače, moja svekrva je znala reći "kak su moji unuci pametni..." kad je vidjela taj njihov prirodni odnos prema tehnologiji, ali ja mislim da je to batina s dva kraja. Znala sam joj odgovoriti "Da, pametni su kad je mobitel u pitanju, ali probajte im dati da upale šibicu!
Moj nekadašnji šef znao (sad je u mirovini) znao je reći da se znanje u svijetu ne povećava, nego u najboljem slučaju ostaje isto, ali da vjeruje da se ukupna količina smanjuje.... Pogledajte samo piramide ili rimski Panteon - nisam baš sigurna da bi danas to mogli napraviti sa svom našom tehnologijom, a uspjeli su to prije nekoliko tisuća godina s ondašnjom tehnologijom.
Daklem, pustimo djecu da žive u svom vremenu, mi ostajemo u svom. Ali treba ih potaknuti da nauče sve što mogu i što ih zanima. Čak i natjerati ako treba (gledam oko sebe kako je roditeljska popustljivost glede npr. matematike izazvala kasnije velike probleme, ali to je za drugu temu...). Eto, toliko od mene. Indigo = nula bodova, to je nebitno.
Hm, mislim da je 5000, 500 i 50 godina puno prekratko za evolucijsku skalu. 50 000 godina možda nešto znači.
Antropolozi tvrde da se fizionomija ljudi ponešto izmijenila u odnosu na 1000, 2000 pa i 500 godina. Ne mogu ti citirati, ali sjećam se tekstova o tome kako su igledali npr. Hrvati kad su dolazili na Jadran, ili kako je izgledao prosječan seljak tijekom srednjeg vijeka. Nije to neki evoucijski skok u ljudskoj vrsti, ali bilježe se neke promjene (ljudi postaju viši, npr.)
I mijenja se mozak, kažu da će mozak biti teži i veći u budućnosti, a i promjena načina života (sjedenje, umjesto kopanja, jahanja ili branja) će dovesti do novih fizičkih promjena.
Čitala sam prije više mjeseci o promjenama koje se događaju s mozgom u našoj informacijskoj eri. Mozak se mora prilagođavati. Da nekoga iz 18 stoljeća sad dovedemo u ovo naše doba, poludio bi od podražaja, buke, scenografije...
Nisam prirodnjak pa se možda ne znam izražavati dovoljno precizno.
Ni ja ne znam dovoljno o temi, ali sve što znam mi sugerira drugačije. Mislim da je sve ovo što nabrajaš jednostavno obični utjecaj okolinskih faktora na organizam.
A ovo ti je i primjer današnjeg bogatog znanja pojedinca - i ti i ja imamo neke informacije, ali sve u svemu - nemamo pojma
Dakle, držim da smo danas zatrpani informacijama, što nas vodi u površnost. Ako ćemo generalizirati, naravno.
I ti i ja barem o nečemu znamo mnogo. O mnogim stvarima površno. Bolje i to nego ništa. Osim toga, danas, ako te nešto zanima možeš lako pronaći svakakve informacije, pa i one znanstveno relevantneNi ja ne znam dovoljno o temi, ali sve što znam mi sugerira drugačije. Mislim da je sve ovo što nabrajaš jednostavno obični utjecaj okolinskih faktora na organizam.
A ovo ti je i primjer današnjeg bogatog znanja pojedinca - i ti i ja imamo neke informacije, ali sve u svemu - nemamo pojma
Dakle, držim da smo danas zatrpani informacijama, što nas vodi u površnost. Ako ćemo generalizirati, naravno.
Nego, Vertex, tvrdiš li da je čovjek već 50.000 isti? I naravno da je evolucija pod utjecajem i okolišnih faktora.
Išla sam čitati wiki: evolucija
Zanimljivo, postoji i mikro i makroevolucija...i svašta nešto
Znala sam da je negdje bilo nešto na što sam htjela odgovoriti...
Nego, Vertex, tvrdiš li da je čovjek već 50.000 isti? I naravno da je evolucija pod utjecajem i okolišnih faktora.
Išla sam čitati wiki: evolucija
Zanimljivo, postoji i mikro i makroevolucija...i svašta nešto
Ja zapravo hoću reći da bi čovjek od prije pet tisuća godina, da se rodi danas, funkcionirao isto kao i mi. A mi isto kao i on prije u njegovom vremenu. Gdje je granica - ne znam točno, ali mislim da je red veličine nekoliko desetaka tisuća godina.
Ima dosta na Wiki o evoluciji čovjeka i evoluciji inteligencije - ne nalazim baš egzaktne odgovore na ovo o čemu razgovaramo (ovako kad preletim, nisam detaljno čitala), ali piše nešto o suvremenoj evoluciji - neki smatraju da se zadnjih 10 000 godina evolucija ubrzala, ali da je to ubrzanje ograničeno na otpornost prema različitim bolestima.
Da ne duljim sad i ne idem u detalje, upravo si na tragu znanstvenog objašnjenja o djeci koja premalo spavaju i jedu, koja često urlaju i plaču, burno reagiraju, tvrdoglava su i neprilagođena... Zamisli malu, tek rođenu bebu čija je mama tijekom trudnoće bila izložena stresu i medikamentima, koja nije prošla prirodan, fiziološki porođaj, pretrpana šarenim igračkama, zvečkicama (sjetite se starih igračaka, obični smeđi medvjedići i sl., sad je teško naći igračku bez šarenih boja, zvukova i ostalih stimulansa), itd. Mozak koji je još uvijek u nastajanju i razvoju treba se prilagođavati tolikim utjecajima, a to ne ide uvijek lako. Vani postoje i klinike sa stručnjacima koji pomažu roditeljima da pronađu način kako prilagoditi podražaje djetetu. To dovodi do optimalnih reakcija djeteta na okolinu i pomaže roditeljima da uspostave onu prvu, temeljnu vezu s djetetom koja se često teško uspostavlja sa vječito uplakanim djetetom koje odbija hranu i san (roditelji se počinju osjećati neuspješno, ne znaju u čemu "griješe" i umjesto da budu čvrst oslonac svome djetetu padaju u depresiju i začarani krug). Ne događa se to svakom djetetu. Nečiji mozak se uspješnije prilagođava, a nečiji teže. Poanta je da postoji uzrok i rješenje, a to sigurno nisu teorije o indigo i kristalnoj djeci.
Ti si znanstvenik?
Uznemiruje te toliko i teorija o Bogu ili samo indigo? Jer ruku na srce ova prva je učinila puno više ružnoga, nego ova druga, posebno djeci i to ženskoj, a što je najtužnije čini još i danas, diljem svijeta.
S tim više mi nije jasan razlog, čini mi se prilično osobnog primanja srcu spomena indigo teorije, pošto nitko ovdje niti zastupa tu teoriju niti se za nju interesira. Govoro je bilo o sasvim nečem drugom.
I nakon što je Ms. Mar ponovno razjasnila zbog čega je samo spomenula indigo djecu, uhvatila si se toga, kao da je to netko pokušao nametnuti kao temu, a nije.
Inače smtram da se utjecaji i podržaji na tako malu djecu mogu izvrsno kontrolirati. Roditelj sam može lako odlučiti koje, kakve i koliko igračaka će dijete dobiti u ruku. Također i kompjuter, iPad, IPhone i slično.
Dijete do 3 godine, pa čak i kasnije nema potrebe za takvim "igračkama" niti će ih tražiti, ako mu se ne ponude. Kao niti za televizijom. Svakodnevne šetnje, boravci u prirodi i izleti daleko su bolje, jeftinije i zdravije riješenje koje su dostupne svima. Stvar je izbora, kao i uvijek.
No, sasvim je druga stvar kada beba od 3 mjeseca počne zvati mama ili beba od 6 mjeseci počne slagati puzle. Naime, to je bilo ono što je mene zanimalo i zbog čega sam Mr. Mar uputila pitanje.
Jedino ako misliš da šarene igračke i zvečkice imaju utjecaj na bebu već u majčinoj utrobi.
Posljednje uređivanje od šafran : 16.06.2013. at 11:19
Teorija o Bogu me ni najmanje ne uznemiruje. Teorija o indigu još manje, samo što sam ovoj prvoj sklona povjerovati, a drugoj nisam. Svatko ima svoje. Nisam te osobno napala, pa ne razumijem zašto ti meni upućuješ poruke na osobnoj razini, ali dobro. Ako te je beba s 3 mj počela dozivati mama, i ako je počela sa 6 mjeseci slagati puzzle, ja bih rekla da se radi o djetetu genijalcu. Genijalci nisu ništa novo i neuobičajeno u povijesti ljudskog čovječanstva, i radije ću se prikloniti toj pomisli, nego pomisli o indigo, žutoj, šarenoj ili bebi na točkice.
Hm, ne slažem se baš. Količina informacija i znanja je nikad veća i nikad dostupnija. Pusti sad piramide, preduboko bismo zašli. Ja gledam sao u posljednih 100-200 godina.
Naravno da ne znaš plesti i kukičati kao oni nekad, ali oni nekad su, pored okopavanja i kuhanja, uglavnom samo to i radili u slobodno vrijeme. Ti, za razliku od njih tada (barem većine), znaš voziti bicikl, plivati, pročitati knjigu, pogledati film ili seriju, skuhati i neko egzotično jelo itd. itd.
Svako će dijete prije ili kasnije naučiti zavezati cipele, ne vidim zašto bi trebalo znati očistiti peć, osim ako je nema doma, ili čuvati krave, osim ako ih nema doma. A ako ih ima doma, nije problem to naučiti. Mislim da je još uvijek jednostavnije naučiti čuvati krave, nego programirati.
Dakle, ne mislim da treba plakati za znanjima i vještinama koja odumiru jer jednostavno vremenom postanu manje potrebna. A uvijek će biti onih kojima će ona bit potrebna i koji će ta znanja i vještine čuvati iz potrebe, iz ljubavi, ili iz fore. Tako je i danas.
Osim toga, zbog toga imamo i muzeje i arhive, i kud-ove itd.
Naravno, znanja o i vještine u prirodi smatram važnima, ali mislim da to ne da ne izumire, nego se sve više ljudi tome i vraća. Možda ne znaju orati s plugom, ali sve više ljudi ponovo okopava svoje gredice i divi se svom paradajzu.
Naravno, takve pojave se također mogu vrlo jednostavno objasniti i intezivnim porastom posljednjih godina elektromagnetskih zračenja od mobilnih telefona do internet konekcija što svakako ne prolazi bez ikakvog traga i kod ljudi i kod djece, što sigurno može utjecati i na određene promjene čak i u DNA strukturi.
Ali isto tako teorija o energiji i njenoj neuništovosti koja je jedna od za sada najdokazanijih znastvenih zakonitosti, otvara mogućnost dolaska i jednog novog oblika energije iz još uvijek nama ljudima neistaženog svemira. I samo ljudsko tijelo posjeduje energiju kojom je moguće držati upaljenu žarulju od 100W danonoćno, a ako je energija nenuništva, znanstveno dokazano, kada dotraje tijelo, prirodno se nameće pitanje, što biva sa energijom.
Samim time i Boga nikad nitko nije vidio, a opet milijuni diljem svijeta vjeruju u tu teoriju. Samo što za razliku od teorije o Bogu, teorija o energiji je dokaziva.
Postoji i novija znanstvena teorija biocentizma po kojoj vrijeme nije linerno kao što se dosad mislio, ali kao i sve nove stvari, tako i ta teorija je još uvijek izvrgnuta većinskom skepticizmu u znastvenim krugovima, pa se na nju neću referirati.
Ti si Mišakova fanica?
Evo prvi glas, nemam pojma tko je on. Sad baš gledam njegov blog...Ti si Mišakova fanica?
Da ja vratim loptu na centar....
Ovo je topic o djeci koja su "teško odgojiva". A ima takvih. Možda ih je danas više nego prije, a možda danas RODITELJI imaju više dilema nego prije, više se propituju i promišljaju o odgoju.
Nekad se znalo - odgajaš djecu onako kako su tvoji roditelji odgajali tebe i u skladu sa društvenim vrijednostima. Taj sustav se danas ljulja i propituje, kao i odgojne metode, ali ja u tome vidim hrpu pozitivnih mogućnosti.
S druge strane, roditelj kojem se ne da truditi oko svog zahtjevnog djeteta, ali i onaj koji se ustručava "presjeći" kad se to mora često će izgovor za svoj odgojni neuspjeh potražiti izgovore vrsta raznih... kao da će to nešto promijeniti.
Naše bake nisu imale mogućnosti odgajati djecu kako mi to činimo (u prosjeku), radile su na polju i vrtu, svakako je bilo... Ne treba uzdisati za dobrim starim vremenima (jer svaka imaju dobrih i loših strana, a živimo samo sada pa je bolje iskoristiti sve mogućnosti koje to SADA pruža) nego se primiti posla.
A u slobodno vrijeme, kad djeca napokon odu spavati, možemo gledati Mišaka (mene on zabavlja, ali to je to - ništa više) i misliti si svatko svoje
Baš sam ovo htjela napisati, ali nisam htjela da se netko uvrijedi ili krivo shvati. Kad je riječ o postavljanju granica (dakle samo o tome, naravno da svako dijete uz postavljanje granica treba pažnju i ljubav prije svega), volim se oslanjati na bihevioralni pristup - znanstveno dokazan i učinkovit. Dobro ponašanje = pažnja i nagrade u smislu pohvale, poticanja i sl. Loše ponašanje = ignoriranje, posljedice, oduzimanje povlastice ili kazna, ovisi o čemu se radi. Kod takvog doljednog pristupa, mozak shvaća poruku što treba činiti. Treba odrediti što nam je važno, što želimo postići i u tim stvarima biti uporan. Stvarno mislim da to pali kod svakog djeteta.
Pomognite mi oko čega i koliko bi bilo zdravo se dogovarati i kako da ja njoj pomognem kontrolirati ili izbaciti tu ljutnju kad ju uhvati?
Isprike na odvlačenju topica, baš sam htjela iskomentirati da smo otišli u potpuno novu temu. Hvala, Peterlin, na vraćanju lopte, slažem se s tvojim posljednjim postom.
Meni se svidio nelinearan pristup temi. Možda u tome i jeste problem, previše gledamo linearno na djecu, pa mislimo da su djeca teško odgojiva.
Vjerujem da je i u spiljskim nastambama bilo tvrdih oraha, samo je valjda tada sve bilo tvrdo, pa nisu dolazili do izražaja
Sad se zekam malo, ali tko zna.
Ja sam zapravo otvorila put skretanju sa teme. Spominjala sam predavanje antrologinje koja je pričala o toj evoluciji mozga, o tome da se rađaju djeca kojima je potrebno manje sna, manje hrane, dobro se nose sa više podražaja i sl. (šafran, ako te zanima više o tome, proguglaj malo noemi paymal, vjerujem da se da nešto naći).
Primjetila sam, kad su se već spominjala Indigo i sl. djeca, slučajno ili ne, da se ti zaključci dosta podudaraju sa tim teorijama. Ali nije mi namjera bila otići u ezoteriju, nego baš ovom problemu ponuditi jednu novu perspektivu. Bez obzira što ne volim davanje naziva, nazvnika, trpanje u kućice, sjećam se kako je meni bilo puno lakše, kad sam npr. kod Searsa pročitala za termin i objašnjenje djece sa visokim potrebama. To je u slovo opisivalo moje dijete, a nisam se do tad srela sa sličnim djetetom. I baš sam osjetila veliko olakšanje što eto takva djeca postoje i netko ih je prepoznao i to se smatra normalnim, kao što se smatra normalnim i poželjnim odgovaranje na te potrebe. Nisam ništa radila drugačije, sve je ostalo isto, ali mi je ipak nekako bilo lakše. Dok sam sigurna, da bi nekom drugom roditelju, kojem možda nedostaje hrabrosti da odgovori na te potrebe, to dalo tu potrebnu dozu hrabrosti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom