Baš mi je drago da ti se sviđa. I meni je bilo jako zanimljivo. Da, naš sustav nažalost nije spreman niti ima uvjete da skoro bude.šafran prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Baš mi je drago da ti se sviđa. I meni je bilo jako zanimljivo. Da, naš sustav nažalost nije spreman niti ima uvjete da skoro bude.
Joj, svašta ste napisale otkako sam zadnji put gledala temu. Mislim da mi ta spoznaja da ja nisam odgovorna za njegovu unutarnju sreću neće doći s godinama jer najstariji mi ima 12 pa ako nije dosad... Vi ste se orijentirale na to da takva djeca imaju posebne intelektualne, motoričke vještine pa u sklopu s tim i poteškoće... Moje mi roditeljsko iskustvo govori da njegove vještine nisu tako jako natprosječne koliko je njegovo ponašanje drugačije, čitaj nezadovoljnije... I mi smo se preselili u malo mjesto prije njegova rođenja, ja ne radim, nigdje ne jurcamo, u trudnoći nisam bila ni na kakvoj terapiji.... Jedino je porod bio induciran u 43 tjednu trudnoće pa i se čini malo vjerojatnim da bi nešto od toga moglo biti uzrokom... Ove teorije o indigo i ostaloj djeci meni malo zvuče kao ono moje je najpametnije, pa i kad ne sluša ono je toooliko pametno.. Ne želim nikog uvrijediti ali jednostavno nisam plodno tlo. Kognitivno biheviorlani pristup se meni osobno čini finim nazivom za manipulaciju. Koristim ali se ne ponosim. To je zapravo učenje uvjetovanjem. Može li se svako dijete odgajati tako da se njime ne manipulira? Očito ne, ili će me netko sad prosvijetliti....
Ja te neću prosvjetliti sigurno, ni ja baš nisam za kb...a sad koliko su čiji klinci pametni, ma da ima i 180 IQ život će ipak na kraju pokazati tko je gdje. Ima i manje inteligentih po tim našim IQ testovima, pa rasturaju u životu. Postižu nedostižno, nama običnim smrtnicima Tako i o tome bi se dalo raspraljvati, ali neću, evo obećajem
Ms. Mar hvala ti na razumjevanju
Evo još jednog dokaza da sam indigo, malo tko me razumije
Šala, šala, šala, nemojte se sad za ovo uhvatiti molim vas
Nego casa, jel ti maleni voli novac?
Imam ti ja dva u familiji, teški do zla boga, uvijek namrgođeni, i uvijek nezadovoljni, valjda sam ih pet puta u životu vidjela da se smiju. Ali što god taknu, prevore u dinare.
Ako te to malo tješi
Ja te vjerojatno neću prosvjetliti jer nisam sigurna da mogu iznijeti neke čvrste jednoznačne argumente, ali vjerujem da se dijete može odgajati bez manipulacije. Prema definicijama manipulacije i prema onome kako ju ja doživljavam, ona ne bi trebala imati mjesta u odgoju.
E sad, uvijek je moguće da govorimo o istim stvarima, a nazivamo ih različitim nazivima ili da jedan naziv tumačimo na različite načine. Po meni je za manipulaciju potrebno da imaš skriven motiv, da svijesno djeluješ na ponašanje druge osobe, a da ona toga nije svijesna, a sve za korist svoga cilja, da ti je u interesu da druga strana nema sve informacije, da ne propitkuje i ne razmišlja svojom glavom... sve su to po meni stvari koje ne bi smijele biti sastavni dio odgoja. Jer cilj odgoja nije dijete naučiti da pere ruke, nego odgojiti zdravog, samostalnog pojedinca koji razmišlja svojom glavom. Naravno, pranje ruku je dio odgoja, ali načini na koje postižemo da on nauči prati ruke, ne bi smijeli štetiti ovom krajnjem cilju. Drugim riječima, ako redovito manipuliram da bih postigla da se dijete ponaša onako kako želim, dobit ću jednog dana, u najboljem slučaju, osobu koja će biti fino odgojena, raditi sve kak treba, a kojom će netko drugi moći manipulirati kad poželi. Ja to svom djetetu ne želim.
Potpis!
Iskrenost je bitna.
Najbolje je stvari postaviti ovako (to sam ja činila, a činim i danas): pokušavam živjeti na način kako odgajam djecu, bez licemjerja, bez laži, bez muljanja, bez manipulacija. To znači da se trudim biti bolja nego što stvarno jesam. Izbjegavam raditi jedno, a govoriti drugo. asvim sam sigurno bolja osoba sada nego prije udaje. Ali teško je tako funkcionirati 100% vremena. Uvijek se dogode neke situacije koje čovjek požali - moja djeca su mene upoznala i ljudu i tužnu i bijesnu i svakakvu (ljudi smo, fala bogu). Opalila sam starijega po guzi dok se penjao na ogradu balkona, mlađega kad mi se istrgnuo iz ruke na prometnoj cesti... nismo savršeni. S godinama izazovi rastu, društvena komponenta (utjecaj drugih) također, ima promašaja i propusta, ima stvari koje se moglo i bolje odraditi, ali ide to.
Ovo je i meni uvijek u mislima. Ne mogu reći da ne upadam u zamku uvijetovanja, ali se trudim iz petnih žila što manje i rijeđe. Teže je, ali vjerujem da će se dugoročno isplatiti.
Da vjerojatno ovisi o tome što nazivate manipulacijom... Nije meni manipulacija samo ono kad dijete treba oprati ruke pa ga uvjeriš da je u sapunu magična energija koja prelazi na njega dok pere ruke , već i kad ga nakon što opere ruke pohvališ na načn kako si ti dobar dečko! I jedan i drugi pristup su po meni manipulacija, samo na razlčitom nivou... i meni se čini da što je nivo viši šteta po dijete je veća. Ali bez manipulacije neke stvari nije moguće riješit... I bar ja ne mogu... S njim, sa ostalom dvojicom imam strpljena za odlusšat plakatanje oko pranja ruku par puta, ali on je u stanju iz dana u dan plakat preko sat vremena jer trebamo oprat ruke nakon dolaska kući. Na iskrenu molbu Ajmo, molim te, prvo svi oprat ruke! on često reagira instant bacanjem na pod i urlanjem bez mogućnosti pregovora, on odbija, ne odbija on pranje ruku već suradnju. U tom stanju odbija sve... I onda ja manipuliram i tvdrim da nas sapun puni posebnom municijom za naše male vojnike da se obrane od neprijatelja virusa. I da to kažem i ostaloj dvojici, ali to im ispričam kako bi pranje ruku bilo smisleno njima, kako bi im olakšala suradnju na koju oni u startu pristaju, a njime manipuliram tom pričom... Možda mislite da se ja bavim pizda... i da to sve dođe na isto, ali nemojte zamjerit ( Filozof po struci)
Po meni ni jedno ni drugo ne mora biti manipulacija, a opet i jedno i drugo može biti. Ako pričaš o sapunu koji brani od neprijatelja virusa, kao što si u svom postu spomenula, po meni je to pretvaranje života u igru i zabavu, objašnjavanje kompleksnijih i dosadnih stvari djeci ne jednostavniji, njima prihvatljiviji način. Ako vidiš da im to pomaže da operu ruke, a da se svi pri tome osjećaju dobro, ne vidim zašto bi to bila manipulacija. Jesi li pri tome prikrila da ti želiš da oni peru ruke? Nisi. Ali ako ti ne misliš da to što si im rekla nije istina, da sapun ne pomaže obrani od virusa i pričaš im tu bajku, sve ne odajući da zapravo želiš da odu u kupaonicu i operu ruke (jer ti zapravo ne želiš da oni imaju čiste ruke radi obrane od virusa, nego ne želiš da tebi uprljaju kauč - što je isto legitiman razlog, ali ga u ovom slučaju prikrivaš), onda je to moguća manipulacija.
Ako svoje dijete spontano pohvališ nakon što je opralo ruke jer se iskreno njime u tom trenutku ponosiš, onda ne manipuliraš i to je ok. Ali ako koristiš pohvale (kao i kritiziranja, nagrade, kazne) da bi oblikovala njegovo ponašanje u skladu sa svojim neotkrivenim ciljevima, to po meni nije dobro.
Slažem se s tobom da ne dođe na isto. Razlika je u nama, u onoj točki iz koje kreće neki naš postupak. Paralela: dođe neka kolegica i kaže ti da imaš predivnu novu frizuru. Isto to kaže druga kolegica. Prva je iskreno oduševljena tvojom frizurom, druga samo nešto hoće od tebe. Izgovorile su identičnu rečenicu.
Složit ću se s Ms.Mar. Manipulacija mi više djeluje kao fino spletkarenje i laganje djetetu da bih ga navela da čini ono što želim. Uvjetovanje je suočavanje s posljedicama onoga što činimo. Pretjerano korištenje uvjetovanja nije dobro, bilo da je riječ o nagradama i kaznama. Uvjetovanje koristim kod nečega što mi je važno, bilo da je riječ o ponašanju koje želim učvrstiti (tipa redovito pranje zubi - dijete opere zube, a ja kažem : mmm kako ti sad zubi mirišu, lijepi su i bijeli) ili ponašanju koje želim ukloniti (npr., bacanje i vrištanje u trgovini : nisi se lijepo ponašao u trgovini, idući put ne ideš samnom u trgovinu) i sl. To nije manipulacija, to je znanstveno potvrđeni način na koji uče i ljudi i životinje.
Kako dobro objašnjeno! Sad bih rekla: odličan!, ali nismo u razredu
Znala sam da je negdje bilo nešto na što sam htjela odgovoriti...
Nego, Vertex, tvrdiš li da je čovjek već 50.000 isti? I naravno da je evolucija pod utjecajem i okolišnih faktora.
Išla sam čitati wiki: evolucija
Zanimljivo, postoji i mikro i makroevolucija...i svašta nešto
Ja zapravo hoću reći da bi čovjek od prije pet tisuća godina, da se rodi danas, funkcionirao isto kao i mi. A mi isto kao i on prije u njegovom vremenu. Gdje je granica - ne znam točno, ali mislim da je red veličine nekoliko desetaka tisuća godina.
Ima dosta na Wiki o evoluciji čovjeka i evoluciji inteligencije - ne nalazim baš egzaktne odgovore na ovo o čemu razgovaramo (ovako kad preletim, nisam detaljno čitala), ali piše nešto o suvremenoj evoluciji - neki smatraju da se zadnjih 10 000 godina evolucija ubrzala, ali da je to ubrzanje ograničeno na otpornost prema različitim bolestima.
Moja ljuta tvrdoglava curica
Nisam znala kuda smjestiti moj "četverogodišnji slučaj", pa mi se ovo činila najbolja tema.
Ajde za uvod....radi se o jednoj divnoj ultra kompliciranoj i ekstremno zahtjevnoj djevojčici po svakom pitanju, vrlo tvrdoglavoj, svojeglavoj, djevojčici kojoj raspoloženje i način ponašanja variraju u ekstreme i od koje kad mislim da me više s ničim ne može iznenaditi čujem/vidim tisuću novih stvari, vrlo je inteligentna i nema toga što ona ne zna, ali.....toliko je teško s njom, u pojedine dane tako teško da bi mi lupanje glavom u zid lakše bilo nego slušati njene reakcije i zahtjeve.
S većinom navedenog se snalazimo, jer ona je od uvijek takva i 80 % vremena je divna unatoč karakteru koji je jako težak, ali kad se u neke dane probudi ljuta, ali zaista samo tako probudi se ljuta, to znači da je taj dan uništen svima. To je takva neopisiva ljutnja koju ni ona ni nitko od nas ne može kontrolirati i jednostavno više nemam ideje kako se postaviti i što joj reći, ne reći, ignorirati, razgovarati....Umirimo ju na neko kraće vrijeme, dogovorimo se nešta raditi što joj skrene pažnju i zna ona što smije, a što ne bi trebalo, ali nekada jednostavno ništa na svijetu ne može pomoći i onda baca-psuje-lupa vratima-tuče-grize (sebe uglavnom), odbija jesti, obija se okupati, odbija otići van, odbija doći u kuću, odbija spavati. Ako se zaigra slučajno, jednostavno ju se ne smije prekinuti ničime i ni na koji način. I inače ona jako teško prihvaća promjenu iz stanja u stanje i uvijek joj najavim da negdje idemo za pola sata, pa za petnaeset minuta.....tako joj je lakše jer ona uvijek ima nekog posla i ne može samo otići, ali u te dane.....
Zaista sam iscrpila sve svoje i tuđe ideje, pročitala sve šta mi je palo pod ruku na tu temu i jednostavno nisam našla načina pomoći joj kad ju to uhvati. Jednom sam čak sanjala da je podvojena ličnost u pitanju i u ovakve dane se to čini baš tako jer od one moje nježne, slatke, pametne, radoznale djevojčice se preobrazi u pravo malo čudovište.
Nekada ju "to stanje" hvata jednom ili nekoliko puta dnevno, ali dogovorimo se, vidim što je uzrok i sve bude ok, ali kad se probudi ljuta onda nemam rješenja.
Osim toga ta njena ljutnja je jako često usmjerena osim na konkretnu osobu (npr. ljuta je na mene jer ju zovem kući, a ona bi bila kod bake i ne želi pričekati dogovor, a ja sam uvijek za dogovor nego poludi i odmah viče na mene), ali često kaže da je ljuta na žabe ili na bubamare koje obožava iz nekih svojih razloga, a naravno da nema razloga biti ljuta na žabe i onda mora sakriti sve igračke koje su žabe, neće vidjeti ništa zeleno.....pa ih baca, sakriva....
POmagajte molim vas, svaka ideja , prijedlog, utjeha su dobro došli.
Evo, samo primjer njene tvrdoglavosti, krenula je u vrtić u jesen 2012. i cijele godine se jednostavno nije željela igrati, razne priče su bile, ali ona je tako odlučila i unatoč tome što obožava djecu i igra se s bilo kime bilo gdje, bilo kako, ako to ona želi, tamo nije htjela. Eto, pa zamislite tu upornost.
Letimično sam pregledala ovu raspravu o pranju ruku, noj je npr. potpuno jasno zašto i kada treba prati ruke, i u dobre dane sve napravi sama bez upozoravanja, ali kad je takav dan u pitanju, onda prije nego ja i pokušam neku manipulaciju, ona već kaže"ja se baš želim razboljeti, neka me napadnu virusi, neka i vas zarazim i neću jesti pa ne moram ni prati ruke prije jela........" i tako je u stanju verglati do iznemoglosti.
Nela, jesi li sigurna da su vaše granice i pravila o tome što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje sigurno i čvrsto postavljene ? Sama si napisala da si uvijek za dogovor. Nekada postoje situacije u kojima nema dogovaranja i razgovaranja (kao npr. ove situacije oko pranja ruku, kada se inati i odbija prati ruke), kada trebaš stati na loptu, preuzeti vodstvo i reći : oprat ćeš ruke i točka. Radi se o četverogodišnjem djetetu koje već zna pravila, s kojim je većina stvari izdogovarana i objašnjena, i koje sada treba naučiti da slijedi i poštuje ta pravila. Nema smisla da po stoti put krećeš u objašnjavanja o virusima i bolestima, kada ona to već zna. Isto vrijedi i za situacije kada trebate negdje ići, kada njena aktivnost naprosto mora biti prekinuta. Ona mora naučiti da nekada treba slijediti ritam čitave obitelji, a ne samo svoj ritam. Dakle, ako se negdje mora ići, onda kažeš da sada trebate ići, da može nastaviti svoju igru kad se vratite doma. Ali, to trebaš napraviti tako da zauzmeš čvrst stav, da odišeš odlučnošću da tako treba biti, a ne da to izgovaraš na način da jedno govoriš, a svojim licem, tijelom i stavom daješ do znanja da nisi sigurna u to što govoriš i da se plašiš njene reakcije. Udaranje, psovanje i lupanje su apsolutno neprihvatljiva ponašanja, i to je još jedna stvar u kojoj trebaš zauzeti čvrst stav. Ako je potrebno i fizički je spriječiti da to čini - u smislu da je čvrsto zagrliš, obuhvatiš joj ruke i da je držiš dok je ne prođe. Kada se smiri, možete razgovarati i možeš joj objasniti da je u redu da osjeća ljutnju zbog nečega, ali da to onda izražava na primjeren način, a ne lupanjem, ugrizima i psovanjem. Ukratko, mislim da ona treba naučiti da, osim njenih, postoje i tuđe potrebe i granice, i da vaša pravila treba malo učvrstiti i dosljedno i odlučno ih provoditi.
Rehab, potpis k'o kuća.
Ja bi samo dodala da unatoč tvrdoj doslijednosti (što je preduvijet za rješavanje nepoželjnog ponašanja) postoje djeca kojoj pravila i granice malo teže sjedaju. Ali svakako na kraju sjednu (mom E. tek s 5 godina.
Jako je važno da svi ukućani imaju jednak stav prema npr. udaranju, i jednaku reakciju.
Nama je recimo pomoglo da mm i ja sjednemo i dogovorimo tri stvari koje su oboma bitne da se ne rade, dogovorili smo i 'kaznu' koja je uvijek bila ista za te stvari.
Vrlo brzo su stvari krenule nabolje.
Nela, vi imate i prinovu?
Kod nas su se negativna ponašanja intenzivirala ptkad je T. propuzala i valjda postala konkurencija na terenu
I još nešto, nekad se stvarno nije dobro s djecom dogovarati i pregovarati, nekad je bitno da te posluša sad i odmah, bez propitkivanja.
Dobro ste me podsjetili na ovu temu. I kod nas se rasplamsala ljubomora kad je seka pocela puzati i sad i hodati te upada na njezin teritorij. Uh. A mislila sam kako smo dobro prosli... Meni su granice jasne kao i MM, ali evo sad na moru nas baka malo sabotira. Iako je i ona nakon par dana uvidjela da jednostavno moramo biti dosljedni i cvrsti jer ce nas inace sve "pojesti". Rehab, potpisujem sve sto si napisala. Trudimo se...
O da, i nama se tek sada, s 3 i pol godine ponašanje znatno popravilo, usprkos konstantnoj dosljednosti. Neki dan sam baš bila ponosna kad sam slušala tete iz vrtića, i bilo mi je drago čuti da je naš zajednički rad urodio plodom. Nije lako s malim tvrdoglavcima, ali isplati se.
Njezin teritorij. Što to zapravo znači ? Njezina soba ? Njezine igračke ? Slikovnice ? Više puta sam napisala da sam od rođenja djeteta imala stav da pridošlica treba biti bezuvjetno prihvaćena kao ravnopravan član obitelji. I naš bebač je sada počeo puzati i pokazivati interes za igračke. Objasnila sam starijem da je njegova soba i bratova soba, a da su njegove igračke sada i bratove igračke. Ako se ja i MM možemo igrati u njegovoj sobi s njegovim igračkama, onda je to dozvoljeno i njegovom bratu. Kad je brat počeo pokazivati interes za njegove igračke, bilo je malo njurganja i prigovaranja : on je uzeo moju životinju, uzeo je moje kockice, itd., ali sam otpočetka zauzela stav da su to sada njihove zajedničke igračke, i da brat ima pravo služiti se s njima kada želi. Naravno, ako je sagradio prekrasan dvorac od kockica, maknut ću mlađeg da mu to ne sruši i zabavit ću ga nečim drugim. Ako je on sada uzeo jednog dinosaura, a mlađi mu to želi oteti iz ruke, odmaknut ću mlađeg i pustit ću starijeg da se nastavi igrati s dinosaurom. Ali isto tako ne dozvoljavam ni njemu da otme neku igračku mlađem bratu, jer je to "njegova igračka". Tko prvi uzme neku stvar, njegova je. Moram priznati da je ovakav pristup više nego uspješno prošao. Ljubomoru nismo niti osjetili.
Samo se javljam s novom odlukom: kad prođe ova sezona ja ću se potrudit ili na uputnicu ili privatno pronaći nekog kvalitetnog neuropedijatra ili možda probati obaviti dijagnostiku na erf-u u nadi da ja pretjerujem i da je dijete uistinu bez ikakvog poremećaja, osim s posebnim karakterom. Što je stariji, meni se tako nekako čini da ima dosta stvarno pretjeranih reakcija, da inzistira na nekom svojem redu i onda mi se opet javljaju sumnje na nešto iz autističnog spektra... Ima li netko kakvu preporuku, za nekog stručnog, ozbiljnog, tko neće na osnovi toga da dijete natprosječno dobro govori, priča priče, ima razvijen vokabular, ostvaruje kontakt očima, socijalno funkcionira dobro, odmah odmahnut glavom...
Idi prvo dobrom dječjem psihologu.
Imaš neku preporuku?
Mozes probati na ref-u ili možda kod marine grubic na Rebru , to je na uputnicu ili uz povoljno placanje.Mi psihologa posjecujemo privatno ( Julija Vlahinsky).
koliko je dijete staro?
Napunit će 3 u 10. mjesecu
Mali je . Ne znam kako ovi nabrojani stoje sa testiranjem tako malih koji nemaju većih problema. :/
jesi li malo čitala temu na forumu o darovitoj djeci? Ako nisi , navrati. Tvoj opis jako " mirisi" na to.
Iznadprosjecni znaju često imati i probleme koje im uzrokuje urodeni perfekcionizam.
Ma, znam ja već da je on kao pametniji od većine i da ima različite potrebe. To je i ona prva psihologinja kao utvrdila,ali mene brine onaj dio te različitosti koji je kao iz nekih opisa autista, dok s druge strane on je natprosječan. Čini mi se da mi prvo netko, tko će barem ostavit dojam da je stručno i posvećeno obradio moje dijete, treba utvrditi je li to nešto iz spektra, pa ako nije, a ja vjerujem da ipak nije, da mi onda netko takav pomogne savjetom kako s njim dalje, a da taj savjet nije prepričavanje popularne psihologije i selfhelp priručnika. Meni tehnika 123 ili najavljivanja ne pomaže, ja ju poznajem, primjenjujem i ne treba mi netko da mi takve stvari objašnjava ni ikakav NLP niti pozitivne naredbeili molbe. Meni je ta razina znanja i vještina već usvojena, meni treba viša razina. Nadam se da ne zvučim umišljeno, ali i po opisu posla i po radionicama sam stvarno puno tih tehnika upoznala.
Casa, daroviti mogu izgledati kao da su iz nekog spektra. M. i danas često izgleda ponekad kao da je ispodprosjeka, sa svojim ponasanjem. Kao da su stalno u nekom svom svemiru. Moj brije u svom filmu 200 na sat , ali ništa sto bi se smatralo tipicnom darovitosti : niti svira , niti slika , niti je čitao i pisao prije škole , ali je u verbalnoj logici uvijek dobivao maksimalno na testiranjima.
Nije to neka sreća , niti za njega niti za nas , možda jednoga dana . Kad je bio mali on je stalno bio u otporu , za svaki prijedlog. Niti danas nije bolje , samo da ga se moze izmanipulirati da napravi barem osnovno sto treba . Nažalost , ako sam nije motiviran ( a u pravilu nije za većinu sto se od njega očekuje ) moramo manipulirati , i pritiskati , ucjenjivati i odvagivati da li je cilj vrijedan napora i ugrožavanja kvalitete našeg odnosa.
Rehab, sve je njezin teritorij. Moje vrijeme, moja paznja, bake i dede, igracke su samo dio price ali da, i igracke, i soba...i ja od pocetka imam stav da je dolazak sekice nesto normalno, lijepo, dobrodoslo, bilo nas je troje a sad smo cetiri i ona to sve lijepo prihvaca, kao i moju pricu da ce joj sekica uvijek biti prijateljica i bliska cijeli zivot (ja imam seku s kojom se puno druzimo pa joj je taj primjer dan zato). Ona u principu daje svoje igracke ali onda joj dodje zuta minuta pa sve uzima, govori "morate prvo mene pitati" itd. Ja nisam rekla da su to sad zajednicke igracke, jer su bile njene i kako da joj to sad uskratim...mozda sam tu pogrijesila ali moj osjecaj je da to ne bi bilo dobro za nju. Mi smo malenoj dali igracke koje sam davno pospremila jer ih je velika prerasla (3g je razlika), a sad bi se bas igrala s njima. I pocela je tepati makar nikad nismo s njom tepali. Kad malena cvili, cvili i ona. Kad malena doji ili ju uspavljujem - bas me tad i ona treba. Malena ne smije nosit rozo jer samo ona smije bit lijepa (a roza je kraj svijeta
Dosta toga ja odmah srezem, za igracke sam rekla da ako ne posudi seki svoje koje je prerasla da cu seki kupit sve duplo i potrosit novce koji bi inace bili za drugo; isto i za robicu - seka nosi naslijedjeno od nje, a mogu joj kupit i sve novo da nije roza i sta onda? Na to dobro reagira jer joj je pojam novca poznat, spara si kovanice i tako to.
Taman je oko 3. godine postala manje zahtjevna i suradljivija, i sad zna bit divno, zrelo, cudesno dijete ali zna biti bome i zahtjevna, cijedi me do zadnjeg, dok ne puknem pa viknem. Preko ljeta smo puno same pa ni tatina odsutnost ne pomaze...
I dakle, ti mi kažeš da ako je zdrav, i darovit, da rješenja nema? Ma, daj, bar mi laži!!
Sto se tiče radionica ...
kada je M. bio mali ( oko 3 godine) išla sam na ciklus roditeljskih radionica u vrticu , unicef organizirao i poznata psihologica ih je vodila. Deset susreta po dva sata, ozbiljna literatura i ozbiljan pristup. Ali ja stalno ponavljam na radionicama da ne znam u čemu je problem jer ništa od naucenog ne pali kod mog dijeteta .
i onda u drugom vrticu priprema za školu , i druga psihologica koja ga je pratila , i njoj se žalim ...
i prošle su godine , saznala sam u čemu je problem i sretnem ja te obje psihologice koje su mi pratile sina u drugim okolnostima ( odvojeno ).
I kažu one meni : " da , sjećamo se njega on je uvijek bio u otporu , to je takvo dijete !"
halo! Godinama sam se pitala u čemu je moja greška u pristupu , a one mi nakon toliko godina kažu : to je takvo dijete !
mislim , sad kad imam i drugo , znam to i sama .
Rekla bih da nema . Ali meni obecavaju da će biti lakše - jednom. Sad je 11g pa čekam .I dakle, ti mi kažeš da ako je zdrav, i darovit, da rješenja nema? Ma, daj, bar mi laži!!
Ma, ja sam na radionice svakaKve išla prije njegovog rođenja jer predajem pa nas je šefica privatnica svugdje slala... I ovo da pomoći nema, mi naravno ne pomaže pa ću se pravit da to nisam čula... nego, gdje da onda obavim pregled???
sirius ti je preskočila priznati da je jedino rješenje u promjeni i očeličavanju (savjetovanju, radionicama, mantri...) same sebe i svojih očekivanja, odnosno u nalaženje osobe kojoj ćeš ti povremeno "leći na kauč", a sve u svezi djeteta.
također preporučam tanju sever ili juliju vlahinsky, ne zato što bi se one bavile nekakvom "elitnom" darovitom djecom kao što se ovdje najčešće insinuira, nego zato što istinski razumiju djecu, detektiraju teškoće i pomažu roditelju sagledati problem iz skroz nove perspektive (a upravo je ta nova perspektiva ono iz čega se iznjedri i rješenje).
Ona jako dobro zna gdje su granice i kod koga je granica fleksibilnija u kojem području, iako MM i ja nastojimo podržati jedno drugo u kriznim i drugim situacijama, naravno da se karakteri razlikuju i ona to jako dobro iskorištava. Ne dogovaramo se oko pranja ruku i sličnih stvari i sve navedeno funkcionira u neke "normalne dane" pa kad se naljuti na nešta, makar to bile i žabe izmišljene (jer stvarno ona izmisli žabu je se naljuti na igračke žabe, pa ih mora sakriti ili ih ja spremim ako je na njih ljuta, pa izmisli neku i onda se "na nju" ljuti), ali kad su ljuti dani u pitanju onda bi ju valjda cijeli dan trebala držati da ju prođe ljutnja. Ne želim ju niti ograničavati, svi imaju pravo biti ljuti....ona je jako emotivno dijete, ona toliko voli, toliko zna biti nježna i neizmjerno pažljiva, ali od srca pažljiva, neizmjerno sretna, pa isto tako i neizmjerno i nekontrolirano ljuta.
U pravu si definitivno oko ovog dijela da treba postati svjesnija tuđih potreba i na tome baš radimo, mala seka nam je za to jako dobara primjer pun potreba, tako da moja E često mora odlagati svoje brojne potrebe da bi se zadovoljile sekine....onda ona slaže prioritete u glavi i često i na glas....''npr. jel važnije seki premotati guzu ili to što sam ja žedna i jako me svrbi ubod od komarca....."Takve konretne primjere dok izrazi nezadovoljstvo mi uspješno riješimo, ali vidim da ima nešto u njenoj glavi što izaziva takve situacije i jednostavno ne mogu doći do razloga, pa ni do rješenja tih kriza.
Da li je dobro obuzdavati ljutnju, skretati pažnju? MOžda više ignoirati? Na koji način bi joj mogla dozvoliti da jednostavno nekako kanalizira to i izbaci iz sebe? Razmišljala sam da joj dam jastuk za lupanje?
Ovo št sam napisala da sam uvijek za dogovor se nije odnosio na ono što se mora, nego jednostavno s obzirom na njen karakter nastojim biti fleksibilna i ako nikoga i ništa ne ugrožava dogovorimo se oko većine stvari. Npr. u prvom postu sam mislila na situaciju kada sam ja pripremila ručak i došla po nju kod bake koja živi s nama u kući, ali u prizemlju, s namjerom da ju pitam da li je gladna (nakon palačinki za doručak pojela je još pecivo i pretpostavljala sam da nije gladna) pa sam ju mislila ostaviti još malo kod bake ako želi ostati i ne želi ručati s nama, ali ona je odmah zaključila da sam došla po nju i da mora doma, prekrižila me čim me vidjela i počela vikati s mrkom facom neka idem jer ona ostaje. Onda sam joj ja rekla svoje prvotne namjere i rekla da sad mora ići zbog tog ponašanja. Nakon toga se naljutila i na baku i na stepenice, ali je otišla u svoju sobu i šizila pola sata nakon toga.....
Rehab, potpis k'o kuća.
Ja bi samo dodala da unatoč tvrdoj doslijednosti (što je preduvijet za rješavanje nepoželjnog ponašanja) postoje djeca kojoj pravila i granice malo teže sjedaju. Ali svakako na kraju sjednu (mom E. tek s 5 godina.
Jako je važno da svi ukućani imaju jednak stav prema npr. udaranju, i jednaku reakciju.
Nama je recimo pomoglo da mm i ja sjednemo i dogovorimo tri stvari koje su oboma bitne da se ne rade, dogovorili smo i 'kaznu' koja je uvijek bila ista za te stvari.
Vrlo brzo su stvari krenule nabolje.
Nela, vi imate i prinovu?
Kod nas su se negativna ponašanja intenzivirala ptkad je T. propuzala i valjda postala konkurencija na terenu
I još nešto, nekad se stvarno nije dobro s djecom dogovarati i pregovarati, nekad je bitno da te posluša sad i odmah, bez propitkivanja.
MOjoj E. sve teže sjeda, iako u sekundi točno shvati što i kako funkcionira, jednostavno neke stvari ne želi i to je to. Evo, taj vrtić je najbolji primjer, išla je cijele prošle vrtićke godine, nije radila drame na odlasku, ali je jednostavno odbijala igru s djecom, sad nakon vremenskog odmaka mogu mirne duše reći emocionalno nas ucjenjivala sa izjavama "ja ću biti tužna, samo ću čekati da dođeš po mene itd."
Kod nas nema fizičkog kažnjavanja, dobila je po guzi nekoliko puta, ali više za uvredu nego što je mogla osjetiti, MM i ja nastojimo se držati istih pravila iako tu baš i nismo savršeni jer smo karakterno različiti. Ja sam dosljednija u stvarima tipa vrati stvari na mjesto, operi ruke, vrijeme je za spavanje itd, ali i volim ju nagraditi i napraviti neki odmak od pravila, jer ona je dijete koje si za nagradu rijetko bira neku stvar, nego dvije priče prije spavanja ii tako nešta, a MM je spontaniji on ide, pa kak završi, kod njega bi npr. spavanje jedan dan bilo u 20, drugi u 23.30, kak stigne.
S mojom E, čvrsta i stroga pravila bez pregovora jedostavno ne bi funkcionirala, jer je baš dijete slobodnog duha i ne želim ju ograničavati je r je jednostavno divno koliko se ona zna opustiti i uživiti u igru, priču..... Da, možda ni ja sama ne znam što i kako ponekad, ali snalazim se sa svim sim sa tom ljutnjom, onda bi i ja najradije vikala ili plakala, a nastoji ne raditi niti jedno niti drugo.
Jedino šta sam u tome primjetila kao uzorak, je da nakon dana ljutnje uglavnom bude bolesna, evo i ovaj puta je tako, jučer malo, a danas ju jako boli uho.
Pomognite mi oko čega i koliko bi bilo zdravo se dogovarati i kako da ja njoj pomognem kontrolirati ili izbaciti tu ljutnju kad ju uhvati?
I meni su se ovakve primisli javljale više puta, samo nikada nisam izgovorila na glas. :/
Već vidim da ćemo imati problema kada i do toga dođe i baš sam razmišljala o strategiji "zajedničko", jer iako nije škrta za stvari, jako je svjesna što je njezino, ali stalno se igramo nekog posuđivanja seki i seka njoj posudi svoju robicu u koju onda može obući bebu....ali sigurna sam daće biti zanimljivo baš kao i svaka druga faza s mojom E. SEka nam je za sada puno jednostavnije dijete, dobro tek 4 mjeseca ima, ali možda nam se posreći.
Pocetkom 6. Mjeseca sam zvala kod Tanje Sever jer sam bila na rubu snaga i zivaca i trebam da mi netko da ili savjet kako s njom ili kako sama sa sobom ili da mi kaze da je to takvo dijete pa da se ja pomirim s time ali su mi rekli da im je guzva i da su godisnji pa da se javim u 9. mjesecu.
Kod nas su granice cvrsto postavljene i nema pregovaranja oko bitnih stvari ali bez obzira na to i na sve tehnike koje znam svaki puta ja nju moram odvuci na npr pranje ruku dok se ona baca, urla i vice neeeeemoooojjj ( hvala bogu na susjedima s razumjevanjem).
Ne znam dali da napisem da se ne ureknem ali zadnja 4 dana je promjena na bolje i onda tek vidim koja je razlika i koliko je lakse s takvim djetetom.
Ovakve promjene na bolje nam se inace dogadaju i to tako da par mjeseci bude nemoguca i onda onda dode razdoblje od cca 2 tjedna nekada i vise kad je s njom puno lakse. E, kad dode takvo razdoblje primjetili smo da nam odjednom kao preko noci dijete postane odraslije i vidi se njen ogroman napredak ali izgleda doslovno kao preko noci, ono ujutro se probudi i prica kao godinu dana starije dijete i onda je jedno kratko vrijeme mir kao dosegla je neku razinu i sad je mirna i onda opet krene. Dali je netko primjetio ovako nesto?
Nela, to su samo igre moći i traženje pažnje . Nova beba je u kući , ne znam kako je bilo prije , ali ako se intenziviralo u zadnje vrijeme , promjena dinamike u obitelji je otpore sigurno pojačala.
Posljednje uređivanje od sirius : 08.08.2013. at 07:29
Nela,evo napisat ću ti konkretno što smo mm i ja napravili:
Sjeli smo, nisam mu ništa kljucala, majkemi
Moram priznati da se ponašanje promijenilo na bolje u roku od tri dana. Ovo naravno ne koristim za gluposti tipa nisi pospremio sobu ili oprao ruke.
Probaj, ništa ne kišta. Možda upali, možda ne.
Eh, ljutnja...Njome nam je obilježeno cijelo djetinjstvo, od prvog dana pa sve do cca 6 godina.
Moj stav prema ljutnji je da je prije svega treba osvijestiti (da dijete zna što se događa u njemu), nikako ignorirati ni negirati. Nikako nisam za napucavanje jastuka t lopte i slično, mislim da nije dobro ljutnju ispoljiti pokretom (neću reći da podsjeća na agresiju, ali ljutnja raste kad uključimo fizičku komponentu). To je osjećaj koji bi trebalo riješiti iznutra (dugo sam imala problema s potisnutom ljutnjom, pa otprilike znam što govorim).
Puno nam je pomogla i slikovnica Kada se ljutim, ali tek s 5,5 godina.
Casa, mom perfekcionistu i ljutku strašno je pomoglo odrastanje, valjda će i tvome. Kakav je emocionalno, otvoren ili zatvoren? Otkad radimo na tom planu puno puno je bolje.
O mitovski, sve isto
Došlo je do tog stupnja da sam znala ocijeniti hoće li imati psihički skok, hoće li narasti ili će se razboljeti.
Jesam ja mitovski kod svoje curke. Kad već dostižemo točku vrenja onda znam, aha još jedan skok u razvoju, još mrvicu, dan, dva nakon toga i drugo dijete, opet lijepo surađuje, sve pita da li smije, hoće pomoći utd..
Točno to, kad dođe do krajnjih granica, kad misliš da ćeš puknuti jer je postalo neizdrživo, ujutro se probudi drugo dijete, zrelije, naprednije i suradljivije. Baš uživamo ovih par dana i nadamo se da će potrajati što duže
Onaj tko ti na temelju ovakvih karakteristika djeteta zaključi da dijete ima autizam, nije ni stručan ni ozbiljan. Come on, ne možeš naručivati dijagnoze od stručnjaka, ili tražiti svijećom nekoga tko će ti reći ono što želiš čuti
Evo jedna dobra vježba. Zamisli da živiš u trošnoj prostorijici od 20 kvadrata s njih dvije, da imaš samo jednu igračku, 2 para obleke za obje i nemaš novca da kupiš nešto drugo. Bi li onda brinula o nečijem teritoriju i o tome čija je ta jedna igračka ? Ne bi, rekla bi : djeco igračka je samo jedna, igrajte se s njom i podijelite je kako znate i umijete. Bi li u takvoj situaciji i dalje brinula da svaka dobiva dovoljno tvog vremena, ljubavi i pažnje ? Bi, to se ne bi promijenilo. Dakle, usredotoči se na ono što je bitno - da starija i dalje dobiva barem malo vremena s tobom 1 na 1, pažnju i ljubav, a oko ostalog neka se navikne na novu situaciju. A znaš kako TBF kaže, najbolje stvari na svijetu su džabeRehab, sve je njezin teritorij. Moje vrijeme, moja paznja, bake i dede, igracke su samo dio price ali da, i igracke, i soba...i ja od pocetka imam stav da je dolazak sekice nesto normalno, lijepo, dobrodoslo, bilo nas je troje a sad smo cetiri i ona to sve lijepo prihvaca, kao i moju pricu da ce joj sekica uvijek biti prijateljica i bliska cijeli zivot (ja imam seku s kojom se puno druzimo pa joj je taj primjer dan zato). Ona u principu daje svoje igracke ali onda joj dodje zuta minuta pa sve uzima, govori "morate prvo mene pitati" itd. Ja nisam rekla da su to sad zajednicke igracke, jer su bile njene i kako da joj to sad uskratim...mozda sam tu pogrijesila ali moj osjecaj je da to ne bi bilo dobro za nju. Mi smo malenoj dali igracke koje sam davno pospremila jer ih je velika prerasla (3g je razlika), a sad bi se bas igrala s njima. I pocela je tepati makar nikad nismo s njom tepali. Kad malena cvili, cvili i ona. Kad malena doji ili ju uspavljujem - bas me tad i ona treba. Malena ne smije nosit rozo jer samo ona smije bit lijepa (a roza je kraj svijeta
Dosta toga ja odmah srezem, za igracke sam rekla da ako ne posudi seki svoje koje je prerasla da cu seki kupit sve duplo i potrosit novce koji bi inace bili za drugo; isto i za robicu - seka nosi naslijedjeno od nje, a mogu joj kupit i sve novo da nije roza i sta onda? Na to dobro reagira jer joj je pojam novca poznat, spara si kovanice i tako to.
Taman je oko 3. godine postala manje zahtjevna i suradljivija, i sad zna bit divno, zrelo, cudesno dijete ali zna biti bome i zahtjevna, cijedi me do zadnjeg, dok ne puknem pa viknem. Preko ljeta smo puno same pa ni tatina odsutnost ne pomaze...
Nisam stigla sve napisati od malog gerilca. Meni se nikako ne čini dobro to što dopuštaš starijoj da određuje što će malena nositi, što joj dopuštaš da te ometa dok uspavljuješ malenu i sl. Time joj daješ pravo da se postavlja iznad seke, umjesto da kažeš npr : idemo sve tri obući roze majice, pa ćemo biti tri lijepe princeze i sl. To su sve normalne reakcije na pridošlicu, ali na tebi je da potičeš zajedništvo, ravnopravnost i prihvatljive reakcije, a odmah srežeš u korijenu neprihvatljive reakcije. Znam kako ti je, i ja sam rodila svog mlađeg ljeti kada tate nema po čitave dane, i shvatila sam da moram tako reagirati ako nam želim uštediti muke i natezanja u novoj situaciji.
Evo jedna dobra vježba. Zamisli da živiš u trošnoj prostorijici od 20 kvadrata s njih dvije, da imaš samo jednu igračku, 2 para obleke za obje i nemaš novca da kupiš nešto drugo. Bi li onda brinula o nečijem teritoriju i o tome čija je ta jedna igračka ? Ne bi, rekla bi : djeco igračka je samo jedna, igrajte se s njom i podijelite je kako znate i umijete. Bi li u takvoj situaciji i dalje brinula da svaka dobiva dovoljno tvog vremena, ljubavi i pažnje ? Bi, to se ne bi promijenilo. Dakle, usredotoči se na ono što je bitno - da starija i dalje dobiva barem malo vremena s tobom 1 na 1, pažnju i ljubav, a oko ostalog neka se navikne na novu situaciju. A znaš kako TBF kaže, najbolje stvari na svijetu su džabe
E ovo je izvrsno, ma izvrsno, sijeti se djece u africi, opet ja sa Afrikom
Mitovski uživaj!
Ako dijete zna, ali zbilja zna, osjeća da ga voliš, a osjeća sigurno, neće mu ništa biti vjeruj mi ako joj malo suziš njen teritorij
I moja je počela vikati moje, pa moje, moja soba, moj krevet, moja igračka, moja kremica, pa sam krenula s pričom, a jel, a od kuda su došle te igračke, od kuda je došla ta tvoja soba, pa taj tvoj krevet, ta kremica, e bejbi moja to je sve naše i mamino i tatino i bracino, a mama i tata vole tebe i bracu najviše na svijetu, mi smo naša mala obitelj i unutar naše male obitelji se volimo, ljubimo i dijelimo i tako svaki dan ko pokvarena ploča i evo prvi rezultati su se počeli pokazivati, sad najednom je poečal naglašavati mama ovo je moje I MOG BRACE! i mamino i tatino.
I još nečega sam se sjetila, kad se braco rodio intezivno je počela navlačiti na sebe njegove stvari, bilo je smješno jer ona je već velika, ali pustila sam joj. Radi to tu i tamo još. Raspremi mi, odnosno bolje reči razbaca sve njegove stvari, pa onda navlači njgove bodiće, čarape, jučer je čak i jedne kratke hlačice od brace navukla, pa onda hoće spavati u tome i jesti, pa zmaže, pa onda nemam što braci obuči, jer braco raste ko iz vode pa smo svako malo u deficitu sa robicom, ali pustim je, pustim joj to sve jer vidim da joj to pomaže, olakšava valjda da se nosi sa konkurencijom na svoj način.
Počela je isto glumiti bebu i vikati mama ja sam beba, daj me nosi, daj me hrani, daj mi flašicu, ne to stalno, ali onako na refule, pa onda to pretovrim u igru, ona se izgušta, valjda dobije tu neku potvrdu ili što li već i sve ok dalje, vidim da sve bolje reagira na bracu, kao starija seka, jučer je teta u vrtiću rekla da se počela jako zaštitnički ponašati prema jasličkim klincima, odmah gore na katu imaju i jaslice.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
