Jedna sasvim drugačija priča...
Najprije se želim zahvaliti svom suprugu koji mi je bio rame za plakanje, utjeha i potpora, mojim roditeljima koji su bili svo vrijeme uz nas, mom doktoru bez čije stručnosti, vremena i strpljenja ne bi uspjeli, te Vama drage moje forumašice na svoj ukazanoj podršci.
Odakle početi?! Imala sam urednu prvu trudnoću koja je završila smrću djeteta 5 dana prije termina. Nikada se nije otkrio uzrok, što je onda ostavljalo još više pitanja bez odgovora, a samim tim i više straha kako dalje. Nismo posustali, nismo klonuli duhom, znali smo da smo potpuno zdravi, te da je izgubljeno dijete, naš mali anđelak bio isto tako zdrav. Promjenila sam ginekologa. Izabrala sam doktora koji me porodio i svim silama sam se potrudila da ga nađem, jer je jedini doktor koji je u tim trenutcima bio human. Našla sam ga i krenuli smo s pretragama. Nije ništa prepuštao slučaju. Neki nalazi su bili granični, a on je odmah dogovarao termine kod drugih liječnika, da otklonimo svaku sumnju. Na kraju kad smo napravili sve pretrage, saznala sam da sam ponovno trudna. Najprije je usljedila neopisiva sreća, a potom panika. Kako izdržati? Hoće li biti sve u redu? Ipak nisu prošla niti 4 mjeseca, rane su još bile friške, ožiljci nisu zacijelili, a vjerojatno nikada ni neće. Doktor me uvjeravao da mora biti sve ok. Prvo sam bila skeptična, pa sam napravila kalendar trudnoće na zidu i svaki dan križala i zahvaljivala Bogu što je jedan dan manje. Pa su nakon toga uslijedile molitve, eh kad bi bar došla do 12. tjedna, pa onda do 24. pa do 27. sve do samog kraja.. Na kontrolama sam bila svaka tri tjedna i sve je bilo ok do.. 19. tjedna kad je doktor ustanovio placentu praeviu. Znajući da ja surfam i čitam te da provjeravam sve njegove dijagnoze i savjete, do zadnjeg je izbjegavao definirati koja je to placenta praevia. Negdje u 27. tjednu rekao mi je da imam placentu praeviu totalis, ali da se dijagnoza može postaviti najranije u 32. tjednu. I prije dijagnoze ppt, doktor mi je govorio da ću ići ranije u bolnicu, čisto radi sigurnosti i da ne smijemo dozvoliti da uđem u 39. tjedan jer se nikada nije otkrilo zašto je prva beba umrla. Placenta praevia totalis značila je carski rez, pa sam se onda tako i pripremala, jer šanse da se povuče bile su jako male. Zadnji pregled napravljen u privatnoj poliklinici bio je u 31. tjednu i dijagnoza je još uvijek bila ppt. Doktor se odlučio za malo raniju hospitalizaciju te me zamolio da odmah iza Nove Godine dođem u bolnicu na pregled i da ću biti primljena na odjel. Bila sam presretna što idem u bolnicu, a i svi oko mene. Bio je to 34. tjedan. Muž je pjevao, kao da je na piru, znali smo da ću u bolnici biti promatrana, pa je i teret s naših leđa pao.
Dolazak u bolnicu...
Kišno jutro, gužva, svi su bili nervozni. Dr je napravio uzv i onda je uslijedio prvi šok: posteljica se povukla :shock: . Što dalje? Kako dalje? Hoće li me primiti, jer ipak više nema dijagnoze? Da li će drugi liječnicima gubitak prvog djeteta biti dovoljan razlog da me prime u bolnicu? Hoću li roditi na carski ili prirodno? Opet milijun pitanja bez odgovora. Bez riječi mi je ispisao uputnicu za hospitalizaciju i zamolio sestre da me smjeste u neku lijepu sobu. Dok su se papiri ispunjavali na šalteru sam upoznala Tulipanku1 s kojom sam ispočetka provodila večeri šetajući po bolnici. Najveći problem je bio taj da moj dr ne radi na tom odjelu, pa sam bila prepuštena na milost i nemilost drugim ispočetka vrlo neljubaznim doktorima. Njihova dužnost bila je da me pregledaju pa su to i napravili, ispunili su papire i uputili me sestrama da mi nađu smještaj. Smijali su se mom dr na dijagnozu koja ne postoji, a glavno pitanje je bilo zašto ne idem doma kad je sve ok?! Nisu mogli shvatiti da sam se u bolnici osjećala sigurnije. Slobodnog mjesta nije bilo, krevet se tražio a ja sam sjedila za stolom kod rodilja. Presjedila sam tako nekih 4 sata i onda su me pozvali da dođem, da imam krevet. O Bože, kako sam bila samouvjerena i nadobudna. Isti dan pred kraj smjene moj dr je stigao da me pita kako sam se smjestila. Tako sam bila ogorčena na sestre, zašto one MENI nisu odmah našle krevet, zašto sam JA morala čekati ?! O kako sam bila ljuta!!! Sada kada je to sve iza mene, boraveći tih 38 dana u bolnici ja im se mogu samo zahvaliti na svom gostoprimstvu i na ukazanoj pomoći, hvala Vam sestre Božena, Mare, Ana, Jagoda, Bepa...Inače soba 26 je bila krasna, 4 kreveta za rodilje, staklo koje gleda na bebe i u drugu sobu s rodiljama. Kad sam konačno dobila krevet mislila sam to je to, porod će biti do 39. tjedna, boravit ću tu i sve će biti super. Na moju žalost, sve je krenulo naopako od prve vizite. Priopćeno mi je da je samnom i bebom sve ok i da nema potrebe da budem u bolnici, da će me pratiti 3 dana i pustiti doma. Kod mene panika, ne bi išla doma, u bolnici sam se osjećala sigurnije. Sutradan opet ista stvar. Odlučila sam pozvati svog doktora (budući da mi je naznačio da ga kod bilo kakvih problema zovem) i kad je stigao rekla sam mu da je većina liječnika nezadovoljna mojim boravkom u bolnici. Taj dan su imali sastanak i obavještena sam da "nitko nema ništa protiv da ja boravim u bolnici." Eh, kad bi to barem bilo tako. Stigla sam u utorak, u petak su promjenili dijagnozu na hipertrophiu. To me nije zabrinjavalo jer sam znala da uzv griješi. U nedjelju me sestra probudila u jedanaest navečer i rekla da se selim u sobu 18 s ostalim trudnicama. Šok. Ulazim u sobu i vidim 10 kreveta, nitko me ne šljivi ni 5%. Uspjela sam samo reći "Dobra večer" pokriti se po glavi i plakati. Nazvala sam muža i rekla da ću zahtjevati od dr da me vrati u onu sobu, da odakle sestri pravo da me probudi u to doba i prebaci u drugu sobu. Koja samouvjerenost?! Provela sam noć bojeći se okrenuti da ne bi nekog probudila jer je krevet užasno škripao. I konačno je stiglo jutro. Slušajući što druge cure pričaju shvatila sam da do mene leži rex, poznato ime s foruma. Kroz priču s njom počela sam se opuštati i komunicirati i s drugima. Ubrzo sam shvatila da mi je bolje da sam s trudnicama na održavanju trudnoće nego s rodiljama koje idu svaki treći dan doma i izmjenjuju se brzinom svjetlosti. Na prvoj viziti u toj sobi voditelj ginekologije me pitao bi li ja doma? Mislila sam da je to pitanje riješeno pa sam se u sekundi rasplakala i dobila poziv da dođem na razgovor. Bila sam spremna na sve pa sam tako nosila sa sobom svoju povijest bolesti, sve pretrage i nalaze iz prve trudnoće... Tamo me dočekala cjela vizita. Nakon pregledanih dokumenata, konstatirali su da nema razloga za plač jer to samo šteti bebi, da ne bi mene nitko poslao doma, ali eto oni moraju pitati.. Isplakala sam se, ali nisam se dala, teško da bi me izbacili, svi bježe iz bolnice, a samo ja hoću unutra
. Od tog razgovora zaobilazili su me u širokom luku. Na vizitama bi me uljudno pozdravili, pitali jel' sve ok i tako svako jutro. Moj doktor bi povremeno svratio da me pita jel' sve u redu i da provjeri koje su pretrage rađene. Dane sam uglavnom provodila šetajući po odjelu, obilazeći cure iz sobe koje su rodile, čitajući, sunčajući se na balkonu i sl., naravno sve poslije obavljenih pretraga. Sve je to nekako brzo išlo do zadnjeg tjedna. Doktor me obavjestio da će me pregledati u četvrtak i da ćemo odlučiti kako ću i kad roditi, ako bi bilo zrelo išli bi na prirodni porod, a ako ne onda na carski, u svakom slučaju ne bi čekali 39. tjedan. Na tom pregledu ništa nisam saznala, osim da će me ponovno pregledati u ponedjeljak. I tako stigao je i ponedjeljak i utorak i srijeda, a doktor je samo rekao sutra ćemo odlučiti. U četvrtak je došao i rekao mi da nalaz nije zreo za prirodni porod, da možemo ili čekati da sve krene prirodno ili ići u petak na carski. Nisam se usudila čekati, a opet bilo me strah više nego ikada u životu da ne donesem krivu odluku. Čekati da sve krene prirodno, a ipak neznam šta se desilo prvi put ili izabrati carski koji je opasan po moj život, a isto tako velike su šanse da u tom slučaju beba dobije žuticu. Uspjela sam samo reći da ono što bih ja volila je da me isti tren uhvate trudovi ili da mi pukne vodenjak pa da me upute u rađaonicu, tako da ne bi bilo ni carskog, a i rodila bi prije 39. tjedna. Pustila sam da moj dr odluči.
U petak sam sve trebala saznati. Prošla je i vizita i samo su me obavjestili da ću u toku dana imati carski. Koje olakšanje. Moj dr je svratio i rekao da budem na tašte da će carski biti u toku dana. Nisam znala kud bih od sebe. Prvo sam spremila svoje stvari, pa sam se sunčala na balkonu (bio je prekrasan dan), pa sam išla gore dolje niz stepenice i nigdje nikog. Konačno, u 16:00 sestra je došla po mene. Inače moj otac nije znao da idem na carski jer je brata izgubio na operaciji pa smo to morali kriti, bilo ga je užasno strah. Nazvala sam muža i obavjestila ga da krećem, a onda mamu koja mi je dala tatu da razgovaram s njim. Uspio mi je reći samo SRETNO. Otišla sam puna nekog poleta i elana jer sam znala da se konačno bliži trenutak kad ću vidjeti svog malog anđela. Kako sam bila dugo u bolnici znala sam neka osnovna pravila i što smijem i ne smijem. Znala sam da u salu ne smijem nositi mobitel, ali da mi ga doktor ili sestra može dati u šok sobi. Inače tamo ima i telefon pa se moglo nazvati i pitati za mene. Kad sam zvala svoje, rekla sam da krećem i da mogu nazvati šok sobu za nekih dva sata vremena i pitati kako sam, te tražiti da mi daju telefon. U vrećici sam ponijela toalet papir, vlažne maramice i naravno mobitel. Sestra na ulazu u rađaonu je odmah naredila da se to vrati u sobu jer meni kao meni ništa nije dozvoljeno. Nisam htjela klistir jer sam se od panike sama očistila, ali morala sam ga primiti. Stigao je doktor i obavjestio me da je anesteziolog naručen za 17:00 ali da je gužva i da ne zna kad ću doći na red. Sve mi je to bilo nebitno, znala sam da sam krenula, ali mučilo me kako javiti mojima da to neće biti tako brzo. Šetala sam po hodniku, pa su me uputili na tuširanje (naravno nije bilo tople vode). Kad sam to obavila prikopčali su me na ctg i dobila sam 4 boce infuzije da ne dehidriram. Izgubila sam pojam o vremenu, a znala sam da moji doma luduju. Uspjela sam samo zamoliti jednu gospođu da sa svog mobitela pošalje poruku mom mužu da nisam još niti došla do sale. Bilo je negdje oko 20:00. Kičma je bila ukočena, morala sam hitno na wc, a sestre nije bilo na vidiku. Kad sam je konačno dozvala, dobila sam opasku da se nisam dobro "očistila" jer da jesam ne bi morala na wc. A koji čovjek ne bi morao na wc poslije 2 litre tekućine u manje od sat vremena?! Otkopčali su me i nakon toga se nisam htjela vratiti na ctg. Šetala sam po hodniku i opet sam uspjela užicati mobitel da se javim mužu prije nego digne cijelu bolnicu na noge. Obavila sam i razgovor sa anaesteziologom gdje me pitala koju anesteziju želim? Jedino što sam pitala bilo je "Koja je manje opasna za dijete?" Njen odgovor bio je "Spinalna, ali znate..." Nisam joj dala da završi, rekla sam da sve znam o spinalnoj i da će biti spinalna. Konačno u 21:15 rekli su da idemo. Izgubila sam se od pustog čekanja pa sam pitala "A gdje idemo?" Crkli su od smijeha. Prevezli su me na kolicima do sale. O Bože moj pa to je prava sala kao u filmovima, nisam to tako zamišljala. Dok sam primala anesteziju vidjela sam doktora kako pere ruke. Sve je išlo nekako ubrzano. Razgovarala sam s anesteziologom koja mi je priznala da je iznenađena mojim izborom spinalne anestezije, da se žene obično boje budnog stanja. A ja se uopće nisam bojala, dapače, bila sam preuzbuđena da bi imalo osjećala neku nelagodu, strah ili bilo što slično. U jednom trenutku mi je stavila masku i rekla da udahnem 2 puta za dijete. Udahnula sam, a onda, u 21:55 vidjela sam najljepšeg malog anđela... Da li su mi da ga poljubim i onda su ga odnijeli. Gledala sam onako izgubljeno i jedva čekala da ga vrate. Nisu ga vratili samo su me obavjestili da je težak 3650 g i dugačak 51 cm. Pitala sam za apgar, a odgovor je bio "Da postoji ocjena 20 dobio bi svih 20" Bila sam izgubljena, nisam slušala muziku, nisam slušala što pričaju samo sam ispred sebe imala sliku našeg malog anđela. Najneugodnije u svemu tome je bilo moje beživotno tijelo u trenutku prebacivanja na pokretni krevet, ne bi to voljela ponovno proći. Nisam osjećala noge, bila sam gola a šest ljudi me pokušavalo dići.. I tako stigla sam u šok sobu, uzbuđena, a opet postavljala sam sebi pitanje jesu li moji zvali, znaju li da sam rodila? Stigao je i moj dr i kad sam mu rekla da se nisam javila svojima, izvadio je mobitel i rekao da razgovaram koliko god trebam, bez ustručavanja. Nazvala sam muža (koji je u međuvremenu otišao do mojih roditelja) i rekla :"Čestitam, postao si tata!" Jedino što je rekao bilo je "Lažeš." A kako i ne bi poslije toliko sati čekanja na dogovoreni carski. Kad se malo pribrao, pitao me je li sve ok , jesam li ja dobro, je li beba živa i zdrava. Nakon toga je dao slušalicu mojoj mami, a jadnik je zaboravio pitati što je dobio. Noć sam provela gledajući u plafon s osmjehom na licu. Ne trebam niti govoriti da nisam spavala. Jutro je opet donijelo novu gorčinu. Sesta u šok sobi je svaki put nekom od pacijenata donosila telefon, a meni nikad. Zamislila sam se, da me možda moji nisu uopće zvali. Na kraju sam saznala da su zvali nekoliko puta, ali da im sestra nije htjela dati da razgovaraju samnom. Kako je to žalosno, netko može dobiti sve, a netko niti jedan obični razgovor. Sreća, bila sam otpuštena iz šok sobe nakon samo 14 sati boravka u njoj. Smjestili su me u sobu na odjelu i odmah su mi dali miša na upoznavanje (samo poljubac i ništa više) te su ga nakon toga odnijeli u krevetac. U 17:00 bilo je vrijeme dojenja, svim mamama su donijeli bebe a mene su uredno zaobišli. Tražila sam da mi ga donesu na što su me u čudu gledali, jer ipak nisu bila prošla ni 24 sata od carskog. Lijepo sam ugrizla usnu, sjela, uzela miša i krenula u borbu s dojenjem. Kad su me sutradan vidjeli da šetam po hodniku, samo što nisu počeli govoriti da sam luda, ali nitko nije mogao razumiti onu snagu i volju koju sam ja dobila kad sam konačno držala Marina u rukama. Bili smo 8 dana u bolnici imali smo problema s dojenjem na desnoj dojci, ali i to smo svladali pomoću umjenih bradavica. Kako sam gore već napisala bila sam nadobudna, mislila sam da sam ja nešto bitnija od drugih, ali boravak u toj bolnici naučio me je da ima puno gorih priča od moje. Naučio me da su te sestre radile samo svoj posao i da su pomagale koliko je bilo u njihovoj moći.
Da bilo je to prije 58 dana, Marin sutra puni 2 mjeseca i nitko i ništa na ovom svijetu ne može zamjeniti onaj njegov jedan mali, ali slatki osmjeh...
Moj mali anđel Marin
 |
|||
Odgovori s citatom
.Vodenjak ti si velika hrabrica 
ina66 prvotno napisa
