djetetovo prihvaćanje roditeljeve invaldnosti

[mayato]

Drage moje molim vaša iskustva i mišljenja...
Naime, danas pročitah jedan uznemirujući tekst o čovjeku čija je pokojna majkabila invald, samo 1 oko je imala.
Kroz cijeli život sramio se svoje majke, rugao joj se i vrijeđao ju pred školskim prijateljima, govorio joj da je mrzi i da kako ga može sramotiti svojim pojavljivanjem,a nema 1 oko...
I ja nemam oko...ostala sam bez desnog u prometnoj i imam protezu...
Nikada nisam razmišljala da je to nešto čudno, ružno ili "sramotno". Imam ujaka koji također ima očnu protezu i moji bratić i sestrična nikada nisu pokazivali da im je to nešto nenormalno ili omalovažavali oca,nikada!
Ali, nakon ovog teksta nešto se u meni kao zgrčilo...sama pomisao da bi me se dijete danas-sutra moglo sramiti...da bi mi se mogla rugati ili samo da me odgurne od sebe jer sam invalid, odn. jer imam plastiku umjesto pravog oka...ne znam...baš sam uzdrmana...
Imate kakve lijepe primjere iz svojih okolina?
Može i one malo manje lijepe...nije važno...samo podijelite...

[kavofob]

draga mayato, razumijem zašto te rastužila i uznemirila ova priča, iako nije istinita, takne čovjeka u žicu

mene je naljutila kada sam ju pročitala jer iako joj je za cilj prikazati neograničenost majčinske ljubavi, baš je grubo izmanipulirana (dramatični kraj) i mislim da u svakom čitaču izazove loše osjećaje, jad ponajprije

ako te može utješiti primjer iz moje okoline gdje otac ima jednu nogu znatno kraću i vidljivo šepa; njegov sin se uvijek ponosio njime, nikad se nije sramio ni pokazao bilo kakvu nelagodu kad je s njim u javnosti

[mayato]

ma i ja sam si pomislila da nije istinita, ali sama mogućnost takvih reakcija me uznemirila...
Hvala ti...

[čokolada]

Moja je sestra rođena bez ruke i nezamislivo mi je da bi ijedno nepoznato dijete (a kamoli njena djeca!) imalo ikakvih takvih primisli! Nisam čitala priču, ali to sigurno nema veze s invalidnošću nego s nekim drugim stvarima.

[Bubimitka81]

Mislim da tu puno veze ima i sam odgoj. Moj otac je slijep, oslijepio je puno prije mog rođenja i nikad ama baš nikad nisam osjećala sram zbog toga.
Naprotiv, bila sam ponosna jer je slijep završio fakultet i radi na visokoj poziciji još uvijek. Kao malu me vodio u grad, na kupanje, svuda gdje je mogao.
Vjerovatno to ima veze i s tim kako se dotična osoba nosi s tim hendikepom, ali meni koja sam odrastala uz osobu s invaliditetom je to bilo nešto najnormalnije, nisam nikad razmišljala o tome.. Kompenzirali smo na druge načine..

[mayato]

Mene sve neke ruzne brige more...Jednom sam cula svoju dotadašnju frizerku (cca 19 god) da me zove “nakazom“ zbog moje proteze...Pa si mislim što ako danas-sutra djeca u školi budu mom djetetu stvarala takve neugodnosti...mislim ako me odrasla osoba može tako vrijeđati kako onda od skolaraca očekivati empatiju? Mozda brijem,ali danas me to sve nekako poklopilo ...nikada nisam o tome razmišljala i danas...eto

[rossa]

mayato, ja sam pročitala na netu vrlo sličnu priču. ali ova moja je imala drukčiji završetak. nakon majčine smrti čovjek je saznao da nije imala oko jer je njemu presađeno njeno oko zbog neke bolesti dok je bio beba.
priča je zapravo o bezgraničnoj roditeljskoj ljubavi.
Znam da je lako reći da se ne brineš, ali svugdje oko nas postoje ograničeni ljudi (tu sam jako pristojna u opisu) kao što je tvoja frizerka. Možda će djeca zafrkavati tvog sina, kao što će moju možda zafrkavati jer ima debelu mamu. Neki razlog će se uvijek naći.
Ako se to dogodi, smislite neku super foru, tipa : moja mama svojim super okom vidi da si zapravo neuk i zna o čemu razmišljaš. Možda upali. A možda je ideja sasvim blesava. Djeca koja se susreću s invaliditetom ga najnormalnije prihvaćaju ako im se lijepo objasni.
Mo ide na bazen i viđa ljude koji šepaju ili su u kolicima i odmah me pitala što im je, zašto imaju takve ruke/noge. Ja sam joj objasnila i tu je priča završena. Njoj su oni sad skoro svakodnevna pojava i nisu predmet čuđenja
Kakva će biti kad odraste ne znam, ali znam da bi dobila žešće predavanje da je čujem da nekoh naziva nakazom

[Snjeska]

MM je osoba sa invaliditetom i on je jedan od najboljih TATA koje poznajem,
nije to samo moje misljenje, tako misli i većina onih koji nas poznaju.
Ako se jednog dana dogodi da se naše dijete stidi svog tate zbog njegovog invaliditeta biti cu jako razočarana
i smatrati cu da sam jako podbacila u odgoju.
Njih dvoje super fukcioniraju, tata ju vodi na aktivnosti jednako kao i ja, i sve je OK. Ona ima 6 godina.

mayato, imam prijatelja koji nema jedno oko, tj. ima protezu, kod njega se to uopće ne kuži, barem ja nisam znala dok mi nije rekao.
Tako da ti me moras uopće brigati oko toga. Uzivaj s djetetom

[mayato]

Ma da,poanta te priče na fb- jest bezuvjetna ljubav roditelja. Sad koliko je istinita neznam,ali dala mi je misliti. Onako...baš sam se stavila u kožu svojeg djeteta i kako bi se osjećala da joj netko ismijava maku. Bi li me se sramila,bi li me “zatajila“ ili bi ih sve ponosno otkantala...I jos im da nogom vrit
Hvala vam na podršci . Niti kod mene se ne kuzi da imam protezu i funkcioniram super svih ovih 13godina...samo me danas ma baš stresla ta priča

[Tanči]

Poznajem mladu ženu koja umjesto ruku ima nešto što bih mogla opisati kao male, nedovršene, zakržljale rukice. Tako je rođena.
Žena je inače prelijepa i fizički i kao osoba. Završila je faks. Udala se za divnog čovjeka koji nije invalid. Imaju dijete.
Ljudi ju vole i cijene.
Ali uvijek se nađe i poneka budala koja bulji pa joj čak i priđu i pitaju je što joj je s rukama??!!
Draga mayato ne brini. Tebe tvoje dijete voli najviše na svijetu i uvijek će tako biti. Našoj djeci nisu važni naši, uvjetno rečeno- nedostaci. Oni nas tako ne doživljavaju.
I molim te okani su novina tipa 24 sata, Moja sudbina i sl. To su sve laži da privuku čitatelje, a tebe očito uznemiruju.

[MoMo]

Moja mama je rodjena sa ostecenjem kuka...i nakon sto je rodila mog brata stanje joj se pogorsalo i sada hoda sa stapom a dok sam ja bila klinka sepala je dosta dugo. Nikad za nikad ni moj brat ni ja nismo se nje stidjeli cak sta vise ona je nas heroj jer sto je ta zena prezivjela i sto je napravila od svog zivota unatoc svom ostecenju je stvarno samo svima nama na ponos.
Mayato kao sto su ti cure vec napisale a ja to ti kazem iz osobnog iskustva ja dok sam bila dijete nisam svoju mamu dozivljavala kroz njen "nedostatka" vec kroz njenu ljubav a kad sam odrasla onda mi je taj njen nedostak samo jos vise potvrdio koliki borac i pozitivac je ta moja mama.

[Bubimitka81]

Ja nekako ne vjerujem da bi se dijete stidjelo roditelja zbog nekog fizičkog hendikepa, ako se to i dogodi onda mislim da je u pitanju gadan kiks u odgoju (barem nekako u globalu).....
Barem ja tako gledam na to. Dok sam odrastala, znalo je biti u mojoj okolini onih koji bi nekad ismijali ljude sa problemom, ja sam uvijek bila ta koja ih je zbog toga "špotala", s vremenom djeca/shvate... A tko je zločest, zločest je.. Takve treba ignorirati ako ih se već ne može educirati...
Baš smo neki dan spominjali kako sam se jedino ja igrala sa romima u naselju, ostalima su valjda roditelji branili.. Kod nas se uvijek isticala ta nekakva jednakost među ljudima bez obzira na boju kože/vjeru/naciju/hendikep i sl... Znači po onom sistemu "tko je čovjek, čovjek je bez obzira na ovo navedeno...."

[cvijeta73]

nakon uvodnog posta, sjetila sam se jedne svoje zgode iz djetinjstva. nema veze s invalidnosti, izgledati će vam možda neprimjenjiva, al tako je bilo kako je bilo, šta sad :D

dakle, bili smo na skijanju, veliko društvo, djeca i roditelji. moja mama nije skijala. i sjećam se kako me je bilo sram da mi mama ne skija. pred drugom djecom. čiji su roditelji skijali. nemam pojma, ne sjećam se više što mi je bilo onda u glavi (ništa pretpostavljam ), sad izgleda totalno suludo i glupo, al bilo me baš sram mame. ovi su mi bili fora, a moja mama nekako jadna i bezveze.

i kad je moja mama to u jednom trenu skužila (neko iz društva me nešto pitao, ja sam počela nešto petljati), dobila sam takvu peradu, na licu mjesta, još se sjećam tog pogleda punog prijezira... istog trena me postalo sram same sebe, a ne mame. mame se svoje sramiti, mulice jedna bezobrazna...blablabla.

tako da, hoću reći, tko zna što u nekom trenu djeci može pasti na pamet. rastu, formiraju se kao ličnosti, pogriješe na tom putu. zato imaju nas formirane da ih ispravimo.
ovu uvodnu priču nisam čitala, al glupa je do bola - cijeli život da mama trpi kako ju sin vrijeđa i odriče je se, daj molim te. meni bi to napravio jednom i nikad više.
treba to u startu srezati, ako se ikad i pojavi. i, naravno, ne doživljavati osobno. o tom događaju danas priča ide - te godine, kad smo išli na to skijanje, tata mi je umro, mama ostala sama s nas dvije, kaže moja mama ja skupim zadnju lovu da se malo maknemo, da budemo zajedno, da se veselimo, da nama priušti i školu skijanja i planine i snijeg i sve, i onda carica cvijeta bježi od mame da ne bi neko skužio da ja šetam, a ne skijam, hebem li joj sunce

jer, kako kaže rossa, djeca mogu uvijek naći nešto za zadirkivanje. evo, kladim se da vam nikad na pamet ne bi palo da se u to ubraja i znanje skijanja

[rossa]

nakon uvodnog posta, sjetila sam se jedne svoje zgode iz djetinjstva. nema veze s invalidnosti, izgledati će vam možda neprimjenjiva, al tako je bilo kako je bilo, šta sad :D

dakle, bili smo na skijanju, veliko društvo, djeca i roditelji. moja mama nije skijala. i sjećam se kako me je bilo sram da mi mama ne skija. pred drugom djecom. čiji su roditelji skijali. nemam pojma, ne sjećam se više što mi je bilo onda u glavi (ništa pretpostavljam ), sad izgleda totalno suludo i glupo, al bilo me baš sram mame. ovi su mi bili fora, a moja mama nekako jadna i bezveze.

i kad je moja mama to u jednom trenu skužila (neko iz društva me nešto pitao, ja sam počela nešto petljati), dobila sam takvu peradu, na licu mjesta, još se sjećam tog pogleda punog prijezira... istog trena me postalo sram same sebe, a ne mame. mame se svoje sramiti, mulice jedna bezobrazna...blablabla.

tako da, hoću reći, tko zna što u nekom trenu djeci može pasti na pamet. rastu, formiraju se kao ličnosti, pogriješe na tom putu. zato imaju nas formirane da ih ispravimo.
ovu uvodnu priču nisam čitala, al glupa je do bola - cijeli život da mama trpi kako ju sin vrijeđa i odriče je se, daj molim te. meni bi to napravio jednom i nikad više.
treba to u startu srezati, ako se ikad i pojavi. i, naravno, ne doživljavati osobno. o tom događaju danas priča ide - te godine, kad smo išli na to skijanje, tata mi je umro, mama ostala sama s nas dvije, kaže moja mama ja skupim zadnju lovu da se malo maknemo, da budemo zajedno, da se veselimo, da nama priušti i školu skijanja i planine i snijeg i sve, i onda carica cvijeta bježi od mame da ne bi neko skužio da ja šetam, a ne skijam, hebem li joj sunce

jer, kako kaže rossa, djeca mogu uvijek naći nešto za zadirkivanje. evo, kladim se da vam nikad na pamet ne bi palo da se u to ubraja i znanje skijanja

fu*k, em sam debela, em nosim naočale i još ne znam skijati. jadno moje dijete, nastradala je

[mayato]

fu*k, em sam debela, em nosim naočale i još ne znam skijati. jadno moje dijete,m
nastradala je

[Sanja :)]

Nas kucni prijatelj,bez obje noge,invalidska kolica ! Djeca,zena oca obozavaju! Imaju prekrasan odnos,on je vedar,nasmijan,i nikada nije pokazivao da ga treba zaliti!
Prizor lani na kupanju! Majka dvoje djece cca 10-12god,. Majka bez obje ruke rodena,igrali se,spricali,smijali,grlili,zabavljali... Mislim da ako je djete na svom mjestu nema tu nikakve frke,a ako nije i tezi problemima da im je majka ili otac u ovom mom slucaju miss svijeta ili mister odnos ne bih funkcionirao! Tako da uopce ne brini

[rossa]

valjda smo te barem malo nasmijale i odagnale ružne misli <3

[Angie75]

rossa

cvijeta ima pravo, sve je to kako se roditelj postavi, iako vjerujem da ni djetetov karakter a ni okolina nisu baš popuno bez utjecaja. Ali opet roditelj pravim pristupom može prevladati.

[mayato]

Ma super ste!!!
Ima još jedan događaj...kad je moj nećak imao jedno 6 godina također mi se smijao kako nemam oko. U tom momentu sam ostala sokirana jer mi je nevjerovatno da bi se tako nešto moglo ismijavati. Onda sam skuzila da mu je to od strane njegovog oca i bake ( ne moje svekrve) preneseno na tako jedan omalovazavajuci nacii dijete je to i usvojilo kao nešto što je za izrugivati.
Fan-danas kad ima 15 godina nemamo baš neki odnos dpk s njegovom polu-sestrom imam prekrasan odnos,ona je s nama gotovo odrasla i prihvaća sve na jedan divan način ,a tek joj je 10 godina. Zna me pitati što mi se dogodilo i baš je puna suosjećanja kad vidi da zadnjih godinu dana mumu mucim s jecmencima na tom oku. Alu njoj je takav stav prenijela njena majka,a necaku netko s manje razvijenim osjecajima za humanost. Alu ono što želim reći jest da ima svakakvih ljudi i ti ljudi svakako odgajaju djecu.
Kada ja dođem po svoje dijete neznam,npr. kod frendice na rođendan ne bih voljela vidjeti njeno tužno lice jer ju je netko zezao da ima mamu “štatijaznam“ kakvu

[Storma]

Imam deformaciju kralježnice i dvije kćeri. One to prihvaćaju kao sastavni dio mene. Učim ih razumijevanju i suosjećanju i ruganje je u mom sustavu vrijednosti neprihvatljivo. Situacije u kojima će im se netko drugi rugati su moguće, i riješit ćemo ih kada dođe vrijeme. Ne čini mi se da će me se zbog nečega sramiti a ako ih hoće, ne vjerujem da će to biti radi moje invalidnosti.

[Tanči]

fu*k, em sam debela, em nosim naočale i još ne znam skijati. jadno moje dijete, nastradala je

I ja sam se zdebljala ko ... uh 30 kg sam natukla i ostarila sam i ne znam skijati i trebam očale za čitanje ali znaš kaj? Kad se pokušam približiti odjelu s većim brojevima u H&M-u moja kći stane pred mene i kaže: da se nisi usudila ni pogledati te vrećaste stvari! na to ja njoj- ali Dušo ja sam debela i trebam te vrećaste stvari- na što će ona meni- Ti nisi debela, baš si lijepa mama.
Eto, to je tako s djecom. Bez brige, nije moja kći bedasta. Itekako je svjesna da joj je mama bucka, ali ona mene voli i ja sam njoj najljepša baš ovakva kakva jesam.

[zasad skulirana]

fu*k, em sam debela, em nosim naočale i još ne znam skijati. jadno moje dijete, nastradala je

a ja,nisam u zivotu sjela na biciklo....MM mi odavno tupi kako je to katastrofa,kako cemo se mi sad u troje ici voziti kad ja neznam,aaaaaa....
pa kad negdje podjemo i stoji tabla:rent-a-bike samo uzdahne....

i kome god to recem se iscudjava da kako to,pa kako ja neznam vozit biciklo.......
kad sam sa firmom isla u Amsterdam,dio programa nam je bila voznja s tim f**** biciklama,srecom se nasla ona jedna trokolica za 2 osobe...bila je jos jedna cura koja nije znala pa smo nas 2 u to sjele pa se ostatak ekipe malo kikotao....

[Sirius Black]

Da li će se dijete sramiti ili ne, ovisi puno o tvojem odnosu prema vlastitoj invalidnosti i odnsou s djetetom. Ako dijete osjeti da je tebi neugodno zbog toga, i njemu će biti. I ako ne možeš s djetetom otvoreno o tome razgovarati nego je to neka tabu tema, vjerojatnije da će se sramiti jer će mu to biti tabu tema i s drugim ljudima.

E sad što se tiče osobnog iskustva, mislim da je veći problem s odraslima nego s djecom. Djeca imaju puno manje predrasuda. Moje cure su se navikle na mene kakva jesam. Tj. mlađa se nije navikavala, ona me ne zna drukčiju jer sam oboljela kad je imala 2 mjeseca. Starija puno teže to sve prolazi, ona je imala 2 god. i 9 mj. Ona se sjeća mame koja je plesala s njom u naručju, trčala po parku, vozila auto...pa je nakon toga bila mama u krevetu s raznim čudnim stvarima okolo, pa mama u kolicima, pa mama koja se jedva vuče s četveronožnom hodalicom, pa je na kraju mama koja hoda šepavo i klimavo ali ju može odvesti pješice do vrtića.
Nju to sve frustrira i i ako je većinu vremena super i kad smo doma u igri, zaboravlja u kakvom sam stanju. Među drugom djecom i roditeljima, vidi da nisam kao druge mame i znam da joj je žao zbog toga. Ima pomiješane osjećaje jer je s jedne strane ponosna na to koliko sam se oporavila, a s druge strane ju to sve skupa ljuti i bila bi najsretnija da je sve kao nekad. Ponekad mi se čini da se srami kad me druga djeca gledaju i šapću iza leđa, ali djeca se samo čude svemu. Oni i pitaju "teta, a zakaj ti tak hodaš" ja velim "zato jer ne mogu drukčije" i sve ok. Dok se puno odraslih ljudi ne ponaša normalno.

Inače bez problema priča o tome, kako je mama bolesna, priča da sam se vozila u kolicima ko da je to neka fora i kak je super kaj mama ima hodalicu jer si ona može doma od nje napraviti kućicu. Nadams e da će me djeca doživljavati jednog dana kao i MoMo svoju mamu.

Nažalost, ima situacija oje ne možemo izbjeći. Npr. pozvala ju je prijateljica na igranje i P. je poželjela da ju ja odvedem jer je zgrada peko ceste a toliko nas dvije možemo same hodati. Međutim, njihov stan je na 4. katu bez lifta, pa nema šanse. I u vrtiću je njihova grupa na katu. Sva sreća da ima rukohvat s obje strane pa se toliko dovučem po stepenicama.

[mayato]

[B]Sirius Black[B]

hvala ti...

[jelena.O]

Poznajem mladu ženu koja umjesto ruku ima nešto što bih mogla opisati kao male, nedovršene, zakržljale rukice. Tako je rođena.
Žena je inače prelijepa i fizički i kao osoba. Završila je faks. Udala se za divnog čovjeka koji nije invalid. Imaju dijete.
Ljudi ju vole i cijene.

mislim da akterku tvoje priče znam i ja , ima jako lijepu kosu.

[Tanči]

mislim da akterku tvoje priče znam i ja , ima jako lijepu kosu.

Je, ima lijepu kosu i cijela je prelijepa; crte lica, tijelo- bez pretjerivanja; ljepotica je.

[Ms. Mar]

Lijep i driljiv intervju s jednom mamom s invaliditetom: http://www.youtube.com/watch?v=M3C_7...e_gdata_player

[ina33]

evo, kladim se da vam nikad na pamet ne bi palo da se u to ubraja i znanje skijanja

O.... pa palo je.. ne samo zbog neskijanja (moram na ovo , što zbog osobne kukopriče, što zbog cvijetinog stila), nego i zbog raznih fizičkih karakteristika. Ali, ma u doba puberteta je skoro pa normalno (sjećam se sebe) sramit se roditelja zbog bilo čega, ja sam se sramila zbog njihovog "ograničenog mozga" tj. nije mi bilo jasno kako sam ja, takav genije, ponikla od takvih dvoje ahhh...prosječnih ljudi. To mi je bilo iz darkerske faze

Tako da i "nonalternativa" može bit izvor srama - pih, tako su obični.

Ma, u roditeljstvu se uvijek i osnažuje i resetira tvoja ličnost - ako si ti OK sa svojim fizičkim/mentalnim obilježjima - i djeca će bit OK. Veliki , tj. mislim da ti nije niti potreban, da si nabasala na nešto bezvezno srcedrapajuće i zapravo neživotno (iako se sve te novine prodaju tipa "životne priče") - you rock i ne brini se!

[apricot]

Ja sam sigurna da se ta žena zove M.
Prvi put sam je vidjela `73. u Crikvenici i zapamtila.
Kasnije sam je srela u studentskoj menzi, u SC-u...

Ona ne zna ni da ja postojim, ali ja nju nikada neću zaboraviti.
I, da, imala je prelijepu kestenjastu valovitu kosu.