Moram ostaviti trag o ovome...

Nakon više od 28 mjeseci, mislim da smo završili s dojenjem... Već neko vrijeme znam da moramo prestati jer sam odavno trebala početi piti lijekove koji su zabranjeni za vrijeme dojenja, ali jednostavno nisam mogla... Nisam mogla gledati suze u tim tužnim očima i slušati "mama, samo minutu" pa sam trpila bolove i odgađala liječenje... Neutješno je plakala kad bih joj odbila dati navečer ili po noći, a do samog se kraja noću budila najmanje 5 puta. I evo, prošli je tjedan bila bez mene na moru i kad se vratila, nisam joj više dala... Malo je negodovala, ali niti približno prijašnjem neutješnom plakanju pa sam odlučila ustrajati jer znam da ćemo se vratiti na staro cjelonoćno nacicavanje ako samo jednom popustim... I evo već par dana prespava cijelu noć i samo malo njurga kad joj odbijem dati navečer i ujutro. I napokon spavam nakon gotovo 2,5 godine... Ali ne mogu si pomoći - beskrajno sam tužna... Nisam mislila da će dojenje prije odlaska na more biti posljednje jer nije bilo naznaka da će se uskoro primiriti i prihvatiti da mora prestati.. A sad kada je, ne smijem propustiti tu priliku jer zbilja moram početi s terapijom... Ali ne mogu si pomoći - osjećam se kao da mi je ukraden taj posljednji put i oproštaj od te prekrasne veze između nas dvije... Tim mi je gore jer postoji mogućnost da neću imati više djece i ponovo osjetiti tu nevjerojatnu povezanost... I tako sad ja neutješno plačem, ali i radujem se zbog tako divnog i dugog staža...

I na kraju, moram se zahvaliti savjetnicama za dojenje - bez vas ne bi ni bilo tih divnih 28 mjeseci