Moja cura je s sad s 5,5 u toj fazi. Prije zapravo i nije bila baš svjesna smrti jer nismo o tome govorili pred njom i nitko koga poznaje još nije umro.. Znala je da su neki ljudi prije postojali i da ih "više nema", ali nije bilo puno pitanja na tu temu. Objasnila sam to u vezi s rođenjem seke, jer se sjeća kad nje još nije bilo, u stilu - nje prije nije bilo, pa se rodila, tj. došla nam je, a ljudi kad su stari onda odu i više nisu s nama.

Tek kad je krenula u vrtić počelo je više pitanja jer je jednoj curici iz grupe umrla mama. Tj. umrla je prije skoro 4 godine i svoj djeci je normalno da se za nju brine baka i curica normalno priča o tome da mamu nema jer je umrla. Moja P. je tek tad postala svjesna da ljudi ne umiru samo kad su stari. Šokiralo ju je da se može umrijeti i od bolesti. O tome joj nikad nismo pričali jer sam i ja bila u teškoj fazi bolesti pa bolest i smrt nismo povezivali da se ne bi bojala. Zapravo ta mama od curice je bila narkomanka, ali to za sad ne znam kako objasniti.

Znala je da se na groblju pale svijeće i ostavlja cvijeće za one koji su umrli, ali nije znala više od toga. Nikad nisam htjela pričati da je tu nečije tijelo unutra jer je pretjerano empatična i to bi bilo prestrašno. U vrtiću je čula da se ljude pokopa kad umru i to je relativno dobro prihvatila. Moje objašnjenje je da umre tijelo i onda se to tijelo stavi u "kutiju" i pospremi u jednu malu prostoriju i zatvori se ("zakopa u zemlju" zvuči strašnije), a ljudi više nemaju tijelo i zato ih ne možemo vidjeti ali i dalju ostaju s nama. Za sad je to objašnjenje s kojim je zadovoljna.

Neko vrijeme je bila opsjednuta sa smrću, ali sad to više nije tak česta tema razgovora.