I kod nas su takve teme aktualne. Neki dan mi je četverodošinjak rekao (nakon diskusije o smrti, starosti, bakama, bogu i sl) da bi on htio što prije umrijeti zato da što prije vidi anđele. Pa sam mu objasnila da njemu još jako dugo neće biti vrijeme za umrijeti i da bi svi mi bili jako tužni kad bi umro. Isto je bio zadovoljan kad smo mu braća i ja nabrajati svakog pojedinačno iz obitelji koji bio bio tužan.
Također, pokušavaju stvari smjestiti u prostoru i vremenu pa je bilo pitanja kao: jesam li ja rodila kad je Isus bio živ i je li Isus živio kad su bili dinosauri i slično.
Koliko se sjećam, to klincima normalna faza u životu. Imaju oni stalno neke strahove, ovisno o dobi. U ranijoj dobi je to strah od odvajanja (ono kad izađete iz sobe, a oni se deru) i još neki drugi, a za koju godinu je to strah od smrti.