Citiraj Sumskovoce prvotno napisa Vidi poruku
Ovo je velika istina. Čudim se samoj sebi i granicama izdržljivosti koje sam u sebi pomakla.
Ali neće na dobro ako ne stanem na loptu.
Zaprepastila me vijest da mi je susjeda, majka 3 djece u ranim 30-im oboljela od raka dojke. Najviše me šokiralo kad je rekla da zna kako je zlo nastalo - godinama nije sebi dala ni trenutka vremena, samo je radila i skrbila za obitelj i kućanstvo. Kaže da bi sve promijenila da može vratit vrijeme. Sad žena spašava živu glavu, a njezinu djecu čuvaju bake.
Ne želim da se takvo što i meni dogodi, zato stajem na loptu bar jednom tjedno. I vikendom spavam dok me leđa ne zabole (djeca su mi spavalice, pa mogu) i ne žalim prljavog poda i hrpe veša u kupaoni.
Ja se ovoga užasno bojim. Imam osjećaj da me stres i umor izjedaju. Došla sam do točke kad sam toliko premorena da sam počela nenormalno zaboravljati. Maloprije sam popila čašu vode, okrenula se da promiješam ručak, vratila se da popijem još vode i shvatila da nemam pojma gdje sam ostavila tu čašu. I tako za apsolutno svaku stvar koju učinim. Da me netko upita što sam radila jučer, ne bih imala pojma, uopće se ne mogu sjetiti prethodnog dana. Pitam se je li to normalno. Ne znam jesu li se naše bake i mame ikada žalile na toliki stres i umor.