No da završimo priču o potrazi za kravom.
Ipak samo otišli na Bundek, jer sam se bojala da vrijeme neće izdržati. Prvo smo našli male ponije, nije bila impresionirana, samo je govorila muuuu, muuuu i tražila da se ide dalje. Pa smo našli i malo june, sori rossa, ono više nije tele

, oduševljenju nije bilo kraja... pa kad je skužila da su koke u susjednom boxu... aaaaaa... jurcala je malo na jednu, malo na drugu stranu... pa smo vidjeli i pajceke i purane i patke i ovčice i magarca. Osim pernatica i pajceka, sve ih je pomazila.
Nakon više pokušaja krenuli smo dalje, pa smo naišli na drugu grupu konja, velikih, isto ponija, ali ne patuljastih, zaustavili sa da ih pogledamo, pa je tu nastala totalna drama dok ih nismo došli pogledati iz bliže... a kad je vidjela da ih djeca jašu, tražila je i ona. Pa je bilo hoće-neće, hoće-neće... i na kraju ipak hoće. Napravili smo krug, ona na tom konju, mi uz nju, dođemo do početne točke, a ona neće dole... pa ajmo još jedan krug, pa još jedan...
Ljudi su ju gledali i slatko se smijali kako ona tako sitna, ima 19 mjeseci, sama jaše konja (nakon drugog kruga smo shvatili da nema potrebe da ju držimo). Baš je bilo super. Naravno... i nakon trećeg kruga tražila je još, ali više nismo popustili.
Uglavnom, unatoč gužvi, bio je super dan. Hvala rossa.
