Kopiram s Advance.hr- ako nije dozvoljeno, molim brisanje,
Analiza: situacija u Turskoj i borba naroda protiv neo-liberalnog režima koji svoje pravo lice krije iza demokracije i stranih investitora

D. Marjanović, N. Babić
vrijeme objave: Utorak - 04. 06. 2013 | 21:00







(25)






28. svibnja 2013. održani su prvi mirni prosvjedi protiv izgradnje historijske Taksim vojne barake (iz doba Otomanskog carstva) koja bi se također trebala urediti i kao prodajni centar na prostoru parka Gezi, koje se nalazi uz glavni trg Taksim u središtu najvećeg turskog grada, Istanbula. 50-ak aktivista za zaštitu okoliša održalo je miran prosvjed protiv devastacije jednog od posljednjih većih parkova unutar grada.

Kroz nekoliko dana ovaj prosvjed prerastao je u opću narodnu pobunu protiv vlasti premijera Erdogana i njegove islamističke vladajuće stranke AKP. Eskalaciji prosvjeda prethodila je žestoka intervencija protiv skupine prosvjednika koji su se nalazili u parku Gezi. Policija je mirne prosvjednike, koji su sjedili u parku, napala suzavcem i vodenim topovima.

Vijest o brutalnom napadu brzo se proširila, ponajviše zahvaljujući društvenim mrežama, te su uskoro tisuće počele pristizati na trg Taksim u znak solidarnosti. Policija se i na njih okomila istom mjerom i ova brutalna reakcija respresivnog aparata dovela nas je u svega nekoliko dana do točke da na ulice izlaze stotine tisuća diljem Turske - prema posljednjim informacijama prosvjedi su se proširili u preko 90 gradova (foto-prilog: Stotine tisuća na ulicama diljem zemlje: Turska Revolucija u slikama).

Do danas potvrđena su dva smrtna slučaja te na tisuće ranjenih. Pojedine informacije govore kako se neke osobe nalaze u kritičnom stanju.

Tko prosvjeduje?
Iz raznih izvora može se saznati kako u prosvjedu prisustvuju razni segmenti turskog društva. Lijeve i desne orijentacije, pripadnici srednje i pripadnici radničke klase. No, najizraženiji su ljevičarski elementi - socijalisti, komunisti, anarhisti te brojne progresivne skupine kao što su organizacije za zaštitu okoliša, pripadnici LGBT zajednice i slično.

U isto vrijeme prisutan je i snažan nacionalizam. Prosvjedima dominiraju turske zastave i portreti revolucionarnog turskog državnika Mustafe Kemala Atatürka.

Kemalizam na ulicama
Kemal je bio vojni oficir za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon poraza Otomanskog carstva Kemal je vodio Turski Nacionalni Pokret u Turskom Ratu za Nezavisnost (1919-1922). Kemalove snage porazile su znatno brojniju savezničku vojsku na čijoj strani su bile - Grčka, Armenija, Francuska, Velika Britanija, Indija, Italija, SAD i druge.

Iz ove pobjede proizašla je moderna Turska. Kemal, kojem je kasnije parlament dao nadimak Atatürk (Otac svih Turaka), tranformirao je zemlju politički, ekonomski i kulturalno u modernu sekularnu republiku. Za vrijeme njegova vodstva desile su se brojne progresivne promjene - izgrađeno je na tisuće škola, osnovno obrazovanje je postalo besplatno i obvezno, dok su smanjeni porezi seljacima.
Turski prosvjednik sa zastavom na kojoj se nalazi lik Mustafe KemalaOpus njegovih promjena, koje su zaista bile revolucionarne u to vrijeme, danas nazivamo Kemalizmom. Moderna Turska nastala je na principima Kemalizma, a jedna od najsnažnijih komponenti je sekularizam (odvajanje države od religije). Generacije turskog stanovništva, unatoč tome što se većina izjašnjavaju kao Muslimani, odrastale su u sekularnom društvu. Za mnoge stanovnike Turske - što je očito i iz aktualnih prosvjeda - sekularizam je izuzetno važna stvar.

Dolazak AKP-a
Druga polovica 20. stoljeća bio je turbulentan period moderne Turske uz brojne vojne udare. Još od osnutka republike vojska je imala snažan utjecaj, do te mjere da su kontrolirali politički život u zemlji. Tradicionalno vojska, i njihovi pristaše, ističe kako je njihova misija braniti sekularizam i kemalizam u Turskoj.

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan nalazi se u najvećim problemima otkako je došao na vlast 2003.2001. osnovana je stranka Pravda i Razvoj (AKP - Adalet ve Kalkınma Partisi) od raznih političara mahom iz islamističke pozadine. Unatoč činjenici da se i danas stranka AKP često u medijima predstavlja kao "islamistička", mnogi od njih odbacuju takav naziv te ističu kako su oni "konzervativna demokratska stranka".

AKP ostvaruje veliku pobjedu na izborima 2002. Do izbora je došlo nakon kolapsa do tada vladajuće koalicije DSP-MHP-ANAP. Sve stare stranke izbačene su iz parlamenta, a AKP - unatoč tome što su osvojili samo 34.3% glasova - postali su najjača stranka u zemlji. Jedina druga stranka koja je prešla prag za ulazak u parlament je bila Republikanska Narodna Stranka (CHP) koja je 2002. osvojila 19.38% glasova. Ovom pobjedom AKP-a Turska je dobila prvu jednostranačku vlast još od 1987. te prvi slučaj da u parlamentu sjede samo dvije stranke u zadnjih 48 godina.

Mnogi ističu kako se radilo o "prosvjednom glasu" za AKP, kao znak pobune glasača protiv tradicionalnih stranaka koje su bile prožete korupcijom.

AKP se predstavlja kao pro-zapadna i pro-američka stranka s liberalnom tržišnom ekonomijom kao dominantom ekonomskom ideologijom. Na izborima 2007. povećavaju broj glasova na 47%, a 2011. još i više - na 49.8%.

Već nakon prve pobjede 2002. premijer je trebao postati Erdogan, no nije mogao zbog sudske zabrane koja datira još iz 1997. godine, dok je obnašao funkciju gradonačelnika Istanbula, kada je javno recitirao pro-islamističku pjesmu za koju je vrhovni sud, prema zakonu, istaknuo da poziva na vjersku i rasnu mržnju. U pjesmi se navodi stih: "Džamije su naše barake, kupole naši šljemovi, minareti naše bajonete, a vjernici naši vojnici...". Zbog ove recitacije Erdogan je morao podnijeti ostavku na funkciju gradonačelnika te je odležao 4 mjeseca u zatvoru.

Zbog zabrane sudjelovanja u parlamentarnim izborima funkciju premijera 2002. privremeno preuzima Abdullah Gül (koji je danas predsjednik Turske), no već 2003. ukida se zabrana te Erdogan preuzima funkciju premijera te na njoj ostaje do danas.

Apologetika
Pomalo je zastrašujuće kako se zahtjevi prosvjednika odbacuju ističući kako je Erdogan "demokratski izabran" s velikim brojem glasova. Zar je to argument prema kojem ćemo svjetske aktere dijeliti na dobre i loše? Možda je ovo prigodan trenutak da se podjsetimo kako je i Adolf Hitler došao na vlast također "izvanrednim" izbornim rezultatima - njegova nacistička partija NSDAP bila je pravo "iznenađenje" na izborima 1932. osvojivši 37.27% glasova.

U zadnjih 48 sati pojavila se prava bujica "analiza" koje ističu kako je Erdoganov uspjeh na izborima dovoljan razlog da se zahtjeve prosvjednika proglasi ništavnim.

Drugi argument koji se često viđa je taj da je Erdogan stabilizirao ekonomiju - opet, isto tako možemo reći i za Hitlera koji je, koliko god to zvučalo neugodno, također izvukao tadašnju Njemačku iz duboke ekonomske krize. Naravno, ovdje nije cilj uspoređivati Erdogana s nacističkim vođom, već pokazati kako su ovi argumenti u potpunosti promašeni.

A što se tiče ekonomije, tu se ima jako puno toga za reći. Zaista je čudno koliko mnogo ljudi bez imalo promišljanja uzima bez rezerve izjave o "snažnoj Turskoj" koja je postala "lider u regiji". Ovo su ništa više nego obične floskule. Pa i Hrvatska sama sebe često naziva, a tako joj i tepaju pojedini zapadni moćnici, "liderom u regiji". Turska nije nikakav lider u regiji već primarno snažan satelit daleko snažnijih zapadnih sila.

Dovoljno je samo pogledati agresivnu kampanju prema susjednoj Siriji. Turska ne može imati nikakvu korist od razbijanja vlasti u Damasku, no ipak to čini jer im je tako naređeno iz Washingtona. Da je Turska zaista "sila" kakvom je neki prikazuju, onda bi zauzela autonoman i svoj stav prema događanjima u Siriji, no to nije slučaj.

Nadalje, ovo nije prvi put da se AKP direktno pokorava interesima SAD-a u regiji. 2003. SAD je trebao izvršiti invaziju na Irak preko teritorija Turske. To se nije dogodilo isključivo zbog činjenice da je velik broj zastupnika AKP-a prešao u opozicionu Republikansku Stranku (CHP) samo kako bi u parlamentu spriječili ovu katastrofu.

Već ovi podaci otkrivaju svu nakaradnost ove turske vlasti. No, apologeti će ostati uz Erdogana sve do samoga kraja. Ako treba stvarati će pritom nevjerojatne teorije zavjere - od toga kako da SAD želi srušiti Erdogana jer ovaj normalno posluje s Rusijom, do one da su prosvjedi u Turskoj zapravo dio "rata protiv Islama".

Ekonomija i floskule oko MMF-a
Tursku se već godinama naziva uspješnom pričom "nadolazećih tržišta". Dok su SAD i Europa tonuli u recesiju, Turska je ostvarila znatan rast. U zadnjih 10 "Erdoganovih" godina turski BDP po glavi stanovnika narastao je s 8,500 USD na čak 14,000 USD. Godišnji rast ekonomije bio je između 6 i 8%.

No, samo ova dva podatka ne otkrivaju nam dovoljno. Ono što ne otkrivaju je velika nejednakost koja vlada u turskom društvu. Organizacija za Ekonomsku Suradnju i Razvoj (OECD) stavlja Tursku na samo dno kada je riječ o indikatorima socijalne pravde.

Posljednjih godina nejednakost je rasla u Turskoj više no u bilo kojoj drugoj OECD članici. S jedne strane iz društva je iznikla nova "islamistička" buržoazija čije se bogatstvo, ali i moć, povećavalo svake godine, dok za prosječnog stanovnika nema dobrih vijesti - štoviše, unatoč rastućem BDP-u, prosječan stanovnik 2009. je zarađivao 21% manje nego 2005. Tipične oscilacije u eri neo-liberalnog kapitalizma, ali za većinu ovo su negativni trendovi.

U isto vrijeme profiti banaka u Turskoj obarali su rekorde iz godine u godinu. Ravnoteža moći između rada i kapitala nikada nije bila toliko na strani financijskog kapitala kao trenutačno sada u Turskoj.

Ovo nije samo značajno za eru Erdogana, još od 80-ih godina Turska se kreće prema sve izraženijem neo-liberalnom modelu u kojem primarno jača financijska oligarhija i dominacija slobodnog tržišta na štetu organiziranog rada. 2001. je izbila kriza bankarskog sektora u Turskoj te je upravo iz te krize kao pobjednik izašla tek utemeljena stranka AKP.

Kroz 80-e godine neoliberalno restrukturiranje se u Turskoj oslanjalo na slabljenje valute, poticaje za izvoz i niske plaće. No, već 1988. nije se mogao ostvariti daljnji rast pa se kreće s financijskom liberalizacijom u zemlji. Krenulo se s centralizacijom bankovnog sektora, no financijska kriza izbija 1994. te tada stiže MMF sa svojim prepoznatljivim stabilizacijskim paketom.

Kriza 2001. dala je zagovornicima neoliberalizma mogućnost uvođenja žestokih pro-tržišnih reformi. Od onda dolazi do znatnog jačanja financijske elite kao i brojnih drugih elemenata koji idu uz ove reforme. Povećava se PDV i drugi porezi radnicima, dok se korporacijama smanjuju porezi, a dolazi i do gotovo potpune eliminacije poreza na uvoz i izvoz čime se pogoduju primarno domaćem, ali i stranom, kapitalu.

Masovna privatizacija i pogodna klima za strane investicije dovela je velike količine novca u zemlju. Kontinuirani rast omogućio je Turskoj da isplati MMF dugovanja te još bude u poziciji da ponudi MMF-u 5 milijardi USD za pomoć Eurozoni koja je u dubokoj krizi. Najveća glupost koja se ovih dana može pročitati na raznim internetskim blogovima i komentarima je ta da "MMF na neki način potpaljuje prosvjed u Turskoj" jer je, eto, Turska isplatila sva dugovanja. Takva teorija apsolutno nema smisla i lako se može objasniti zbog čega nema smisla - cilj MMF nije glumiti globalnog utjerivača dugova, nikad nije ni bio, već "modelirati" države da budu što pogodnije za hiper-eksploataciju od strane međunarodnog kapitala.

MMF nema apsolutno nikakvog problema s neo-liberalnom Turskom pod vodstvom Erodgana. Za MMF su problematične isključivo zemlje koje se na bilo koji način opiru ili opstruiraju uvođenje radikalnih pro-tržišnih mjera. No, Erdoganovi apolegete su domišljata skupina te "jašu val" raznih teorija zavjere pa očito misle da bi im ova sasvim zgodno mogla proći jer mnogi mrze MMF, no u isto vrijeme ne znaju koja je zapravo krajnja funkcija MMF-a.

Današnja Turska je nešto najbolje što se moglo desiti i MMF-u i svim kapitalističkim strujama koje stoje iza MMF-a.

Nadalje, Erdogan je "učvršćivao" svoju vlast poprilično mudro, naročito kada je riječ o ekonomiji. Bez obzira što u geostarteškom smislu AKP po savjete odlazi u Washington, Turska se posljednjih godina pokazala kao prava neo-liberalna destinacija pa tako u isto vrijeme odlično posluje i s Rusijom, Kinom, pa i Iranom. Za Erdoganov režim je ovo odlična stvar jer zapravo nitko na svijetu danas - osim možda Assada - ne priželjkuje njegov pad. Iran i dalje izvozi naftu, Rusija planira velike infrastrukturne izgradnje po Turskoj itd.

Ako čitate medijske izvještaje ovih dana "između redaka" uvidjeti ćete kako zapravo nitko, ni Zapad ni Istok, ne "navija" za prosvjednike te se svi nadaju kako će se ovo uskoro smiriti. Zašto? Zato jer svi vide veliki ekonomski interes od "Erdoganove" Turske. Što nam to otkriva? Da su - još jednom - aktualni prosvjedi apsolutno "autentični" i da iza njih ne stoji nitko, osim u Erdoganovim paranoičnim izjavama.