nemojte odmah skociti na mene zbog ovog naslova. danas mi je los dan.
imamo tetu cuvalicu vec tjedan dana, po pet sati dnevno. ona ide u setnju sa zachom (u kolicima) i ja sa njima, dok se i zach i ja ne priviknemo. do sada sam uglavnom zacha nosila u marami i uvijek je sve bilo ok.
sada kada smo krenuli u kolicima, prva dva dana je spavao i sve bilo super, no u petak i danas se toliko rasplakao. derao se iz sveg glasa! uzme ga ona iz kolica, on vristi. uzmem ga ja i jedva nekako smirim. stavim ga u kolica, on pocne opet vristati. veli ona meni "to vam je kapric". ja njoj pokusam objasniti da ne volim kada place (pokazala sam joj vec Searsove knjige i objasnila malo taj attachment parenting).
podojim zacha u parku, prestane plakati, stavim ga u kolica - on opet place. i sto sad? jasno je da hoce biti na rukama, no uhvatio me strah da ne postane kao ona djeca koja se bacaju po podu ukoliko ne dobiju sto hoce. kada citam Searsovu knjigu "Discipline Book" vidim da se sa disciplinom tek pocinje nakon godine dana, no bojim se da se Zach navikao da ja stvarno odgovaram na sve njegove potrebe i da to sada koristi. mozda je malo ruzna rijec "koristi", no znate na sto mislim.
ukratko, evo sto ja do sada imam slijedeci AP smjernice:
1. dijete koje ne spava po danu, ukoliko ne spavam sa njim (tada se naspavamo oboje i sretni smo i zadovoljni)
2. dijete koje nece spavati samo navecer, obzirom da spavamo zajedno u velikom krevetu i naviknuto je na moju prisutnost
3. dijete koje se budi svakih sat tijekom noci i trazi cicu
4. dijete koje ISKLJUCIVO hoce biti na rukama, svako spustanje na krevet zavrsava negodovanjem i placom
5. dijete koje je otvoreno prema drugim ljudima i smije se svima (dok je meni ili MM na rukama)
6. i naravno, mislim da imamo sretno dijete.
radim li ispravno? da li su te "scene" iz parka prvi znakovi razmazenosti?