Zbog rijetkog zraka sjećanja su mi mutna, ali pamtim planine, kakturse, te čelične nadvožnjake, pun vlak indijanskih obitelji. Na svakoj stanici indijanci prodaju hranu, zamrznute sladolede u čašicama jogurta. S time da mi nismo išle do kraja, koji je u čileu, nego do zadnje stanice u Argentini.

I imale smo ludu sreću što je taj dan, kada smo isplanirale putovanje vozio taj stari lokalni vlak.

E da, na žalost smo propustile Patagoniju, ali smo zato bile na Ognjenoj zemlji. Mada, mi se ovaj sjever Argenitine ipak puno više dojmio