Sretno, Ančice. Ne znam jeste već bili, ako jeste, nadam se da je dobro prošlo!
 |
|||
|
|
|||
Sretno, Ančice. Ne znam jeste već bili, ako jeste, nadam se da je dobro prošlo!
Jedva čekam da se javiš.Luka je dobro, super. Plače mi se od sreće kad vidim kako lijepo diše napokon. Luka se dulje morao oporavljati jer su mu izvađene i tonzile, da je ostalo na ovoj vašoj operaciji kako je planirano, oporavak bi bio još brži. Zapravo, meni je doktor rekao da poslije operacije samog adenoida nema bolova nikakvih.
Scar tissue je ožiljkasto tkivo (koristi se upravo taj doslovni prijevod).
Ančice mislimo na vas
ancice ~~~~~~~~
Doma smo, vibre su radile, sve OK
Probusili su usi i izvukli tekucinu (nisu stavili cjevcice), uklonili adenoid i sa desne glasnice maknuli cistu. Ima jos jednu na lijevoj, zbog toga ce morati ponovo na stol za mjesec i pol do dva.
Bio je OK kad je isao unutra i miran i sve. Dosta smo dugo cekali na red (operacija prije nas je trajala dulje nego je bilo planirano) al dobro je izdrzao. Bila sam s njim dok nije zaspao, negdje oko 10:45 (ajme kak brzo narkoza djeluje!) i onda odmah van.
Za pola sata su me pozvali i onda je poceo lom. Probudio se al ga je ocito bolilo pa se trgao da hoce doma tog trenutka, jedva sam ga drzala u rukama. Onda su mu dali opet sredstvo za smirenje jer je bas bio van kontrole (bio je apsolutno izgubljen) i onda se malo primirio i zaspao mi na rukama dok smo jos bili dole u pred/post operativnoj sali.
Gore u sobi bi naizmjenicno spavao i plakao, zalio se da ga boli jako jezik, valjda je natucen dok su mu rovali po glasnicama, i naravno da hoce odmah doma. Onda je zacorio, ja skup s njim pored njega na krevetu, i otspavali smo neka dva sata nakon cega se probudio u pun boljem stanju. Vise ga nije tako jako bolilo pa je bilo malo lakse.
Onda smo negdje oko cetiri vidjeli doktora (koji je operirao) i dobili izvjestaj, te anesteziologa oko pet koji je provjerio da li je sve OK i ravno doma.
Doma je poznjopao veliku zdjelicu grisa na mlijeku i onda jos rize s piletinom na indijski. Nismo mogli vjerovat kad je trazio (prije toga je trazio kruha s putrom od kikirikija i bananom) al bio je valjda jako gladan kak nije jeo nista od sinoc i pojeo cijelu zdjelicu. Ocito ga je jezik prestao boliti i grlo mu je OK. Jedino sto je jos uvijek promukao pa mora odmarat glasnice.
Ne zali se na usi niti na bol u ustima (gdje bi ga pretpostavljam bolilo od uklanjanja adenoida).
Osim u operacijskoj sali bila sam cijelo vrijeme s njim i mislim da se nista drugo ne bi podrazumjevalo. U pocetku smo dijelili sobu s jednom djevojko ali ona je kasnije otisla jer je bila otpustena.
Sobe su male, stanu dva kreveta i po ormaric i stolica pored svakog, s umivaonikom iza permanentnog paravana u jednom kutu. Ja sam malo sjedila pored kreveta na stolici, a najveci dio sam provela s njim na krevet, ili sjedeci ili lezeci, mazeci ga i tjeseci. Iskreno, uopce ne vidim kako je ovo moglo proci bez da sam ja (ili MM) bila pored njega cijelo vrijeme s fizicke strane. A da ne velim da sa emocionalne strane mislim da bi to bio zivi uzas. Njemu je tijekom cijelog vremena bila izuzetno vazna moja prisutnost, njega i utjeha. Uopce si ne zelim zamisliti kakav bi utjecaj imalo na njega da sam ga utim, za njega tako strasnim, momentima morala ostaviti samog, sa strancima, koji niti imaju vremena niti mogucnosti da mu pruze ono sto sam mu ja kao roditelj mogla pruziti, a pod nikakvu cijenu za sam sustav.
Danas ujutro kroz pred/post operativnu salu dok sam ja bila tamo proslo je sestero klinaca, i svi su bili s jednim od roditelja. Poslije, gore u sobama, i oni su kao i ja, bili s klincima, pored ili na krevetima, dolazile su i posjete.
Ali mislim da smo mi bili jedini koji smo isli doma isti dan. Ako sam dobro razumjela, bolnicki protokol je da djeca moraju prenociti, ali kako mi tu samo privremeno zivimo, nismo pod opcim zdravstvenim osiguranjem vec pod privatnim, pa smo zbog toga mogli ovo proci kao dnevnu operaciju.
I sad kad vidim Robija fakat mi je drago da smo doma i da nismo morali prenociti jer je ocito da za to nije bilo potrebe.
Ja oduzila. A u stvari jedino sto sam trebala reci je da je sve dobro proslo, da je Robi OK i na putu za oporavak i da porucim mamama i tatama da ne odustanu od prava da budu sa svojim klincima u ovakvim traumatskim situacijama jer vas oni zaista trebaju.
Puse i velika hvala svima na vibrama. Apri, tebi jedna posebna, znas zasto
:D
super da je sve dobro prošlo.
ja u isto vrijeme jedva čekam da se riješimo muka, a i strašno se bojim.
tvoj post ću isprintati mužu, koji nije sretan što sam odustala od klaićeve i "našeg super doktora" i prešla u KB dubrava kod "nekoga", "samo zato jer ne mogu biti tamo".
iako imam osjećaj da me nitko ne podržava u tome, 100% sam sigurna da sam napravila ispravno, jer je operacija rutinska, i valjda je svaki doktor može izvesti, a s tim hoće li ili ne proći sve sam se ne želim kockati.
i mi smo blizu doma uz bolnicu, pa nećemo nepotrebno ostajati.
ja uzimam tjedan dana za ovo, i spremna sam na sve, osim u glavi.
i vibriram da nam svima na ovom topicu završi ovako sretno
Ancica, super, super. Šteta što mora ponoviti operaciju, ali valjda će ta druga skroz kratko trajati.
Draga klmama, pa ja sam platila privatno operaciju, 50% zbog vrhunskog doktora a 50% što sam mogla biti s Lukom cijelo vrijeme. I Luka je bio u bunilu i bolovima nakon buđenja iz narkoze, tada smo s Lukom bili ja, MM i baka. Uopće ne mogu zamisliti kako bi to prošao sam, tj. sa stranim ljudima.
Ančice, baš super što si toliko mogla biti s njim, a u kojoj to bolnici?
ancice u kojoj bolnici ste bili=
?
Vjerojatno nazalost za vasal nisam bila ni u jednoj Hrvatskoj bolnici vec u Njemackoj (tu trenutno zivimo).
Spremam se od operacije jos nesto napisat tu, a sinocnji razgovor s frendicom amerikankom cija je najstarija kcer morala slicno proci prije puno godina me konacno natjerao da sjednem i napisem.
Naime, slozile smo se da smo obje bile u potpunosti zatecene stanjem nase djece odmah nakon budenja iz narkoze i zakljucile da bi nam bilo puno lakse (emotivno i psihicki) prebrodit da nas je netko pripremio sto da ocekujemo. Klinci dok se bude iz narkoze su izvan sebe. Boli ih, osamuceni su i skroz izgubljeni. Nemaju kontrolu nad sobom a istovremeno su snazni i sve rade osim da leze mirno u krevetu i jedino sto im moze pomoci je da ih umiruje neki poznati im glas, neko poznato im narucje.
Ja stvarno neznam kako jos uvijek znatna grupa zdravstvenih djelatnika u Hrvatskoj misli da je i za djecu bolje, i za roditelje i njih same lakse, ako roditelji nisu zajedno sa svojom djecom cijelo vrijeme dok su djeca van operacione sale.
U pred/post operativnoj sali bila su skoro cijel vrijeme dok smo bili tamo tri kreveta, svaki s djetetom ili u pred ili post/operativnoj fazi. Za svako dijete trebala je barem jedna odrasla osoba da se bavi njima, da ih potice da ostanu na krevetu, da se ne micu, da ih umiruje. I onda jos barem jedna koja ce se baviti iskljucivo medicinskim stvarima.
Da nije bilo roditelja, u toj sobi trebalo bi na raspolaganju biti cijelo vrijeme bar cetvero zdravstvenih djelatnika. Ovako je bio dovoljan samo jedan.
Naravno, ne treba ih toliko ako se djecu zaveze za krevet i zacepe im se usta da se ne mora slusati njihov plac (a cesto i krikovi) al valjda cemo se svi sloziti da to nije prihvatljiva opcija.
A ono sto je najvaznije, djetetu je roditeljeva prisutnost jedina svjetla tocka u ovom traumatskom periodu. Nadam se da niti jedan od vas nece doci u priliku da se morate za to pravo vaseg djeteta boriti, a ako vec morate, nadam se da cete pokazati zube majke lavice i ne dopustiti da vas neopravdano odvoje od vaseg djeteta.
samo bih potpisala ovo sto ancica kaze.Ancica prvotno napisa
Vjerojatno nazalost za vas
Spremam se od operacije jos nesto napisat tu, a sinocnji razgovor s frendicom amerikankom cija je najstarija kcer morala slicno proci prije puno godina me konacno natjerao da sjednem i napisem.
Naime, slozile smo se da smo obje bile u potpunosti zatecene stanjem nase djece odmah nakon budenja iz narkoze i zakljucile da bi nam bilo puno lakse (emotivno i psihicki) prebrodit da nas je netko pripremio sto da ocekujemo. Klinci dok se bude iz narkoze su izvan sebe. Boli ih, osamuceni su i skroz izgubljeni. Nemaju kontrolu nad sobom a istovremeno su snazni i sve rade osim da leze mirno u krevetu i jedino sto im moze pomoci je da ih umiruje neki poznati im glas, neko poznato im narucje.
Ja stvarno neznam kako jos uvijek znatna grupa zdravstvenih djelatnika u Hrvatskoj misli da je i za djecu bolje, i za roditelje i njih same lakse, ako roditelji nisu zajedno sa svojom djecom cijelo vrijeme dok su djeca van operacione sale.
A ono sto je najvaznije, djetetu je roditeljeva prisutnost jedina svjetla tocka u ovom traumatskom periodu. Nadam se da niti jedan od vas nece doci u priliku da se morate za to pravo vaseg djeteta boriti, a ako vec morate, nadam se da cete pokazati zube majke lavice i ne dopustiti da vas neopravdano odvoje od vaseg djeteta.
naime nasa je cura proslog svibnja kad je imala 5 godina isto operirala adenoide (polipe, trecu mandulu, kako vec tko zove) i krajnike ovdje u becu.
postupak je bio slicni kao kod ancice. mm i ja smo imali nasu kcer kad se budila iz narkoze i to je zaista traumatizirajuce. ona se vrtila u mojim rukama, nesto je nerazumljivo mrmljala, malo jecala, cijelo vrijeme se je prevrtala, tako da mi/nam uopce nije bilo lako drzati je u narucju.
nakon nekog vremena je malo bljuckala i sukrvicu.
doktor nam je rekao da cijelo vrijeme pricamo lagano i umirujuce kako bi je nas glas smirivao.
meni je to zaista bilo sokirajuce i pitala sam doktora poslije, kako je to uopce prije izgledalo kada roditelji nisu mogli biti prisutni budenju iz narkoze. on je samo prevnuo ocima i rekao: ne pitajte i bolje da ne znate.
ja sam zaista sretna i zahvalna da moje dijete to nije moralo iskusiti i ne bih zeljela da i jedno dijete mora proci taj traumatski period bez mame ili tate.
ps. ancica mislim da kad skidas samo polipe, da nije nuzan jednonocni ostanak u bolnici, ako se vade i mandule onda je nizan 24-satni ostanak u bolnici. tako je barem u becu.
i meni je strašno pomoglo da sam detaljno znala kako će buđenje izgledati. Frendica čiji je mali bio na identičnoj op godinu dana prije, mi je u do zadnje detalja opisala kako izgleda buđenje, pa kako tek onda nakon tog "buđenja" zaspe tvrdim snom, pa recimo ona slina koja se skuplja, krv koja može izaći iz nosa isl..
Ja sam se kao pijana plota držala tog njenog roadmapa, i kao robot smirivala Lukasa iako mi nikad u životu nije bilo teže.
Svaki put kad se sjetim buđenja uvijek su mi oči pune suze i osjećam se kao da se gušim. Ali ne žalim ni sekunde da smo bili zajedno. On nije niti jednu noć prespavao tamo, i bila sam sa njim pa se svejedno opravljao mjesecima od šoka bolnice, uopće ne mogu zamisliti kako bi bilo da je ostao sam.
alamama u kojoj ste bolnici bili? jel bio tko u vinogradskoj a da se moglo poslije operacije biti s djetetom :/
prije 4 godine se nije moglo
mozda su do sada promijenili praksu, raspitaj se ...
mi smo bili u Vinogradskoj prije 3 godine i mogli smo samo doći u redovne posljepodnevne posjete
za emisiju sasvim obicni ljudi traze dvije mame djece koja su operirala krajnike, molim javite se na pp.
snima se za dva tjedna, sva pitanja se dobiju unaprijed
podižem!!
cure, jaaako nam je bitno svako istupanje u medijima. samo tako ćemo stvoriti bolje uvjete u bolnicama. javite se...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom