Doma smo, vibre su radile, sve OK

Probusili su usi i izvukli tekucinu (nisu stavili cjevcice), uklonili adenoid i sa desne glasnice maknuli cistu. Ima jos jednu na lijevoj, zbog toga ce morati ponovo na stol za mjesec i pol do dva.

Bio je OK kad je isao unutra i miran i sve. Dosta smo dugo cekali na red (operacija prije nas je trajala dulje nego je bilo planirano) al dobro je izdrzao. Bila sam s njim dok nije zaspao, negdje oko 10:45 (ajme kak brzo narkoza djeluje!) i onda odmah van.

Za pola sata su me pozvali i onda je poceo lom. Probudio se al ga je ocito bolilo pa se trgao da hoce doma tog trenutka, jedva sam ga drzala u rukama. Onda su mu dali opet sredstvo za smirenje jer je bas bio van kontrole (bio je apsolutno izgubljen) i onda se malo primirio i zaspao mi na rukama dok smo jos bili dole u pred/post operativnoj sali.

Gore u sobi bi naizmjenicno spavao i plakao, zalio se da ga boli jako jezik, valjda je natucen dok su mu rovali po glasnicama, i naravno da hoce odmah doma. Onda je zacorio, ja skup s njim pored njega na krevetu, i otspavali smo neka dva sata nakon cega se probudio u pun boljem stanju. Vise ga nije tako jako bolilo pa je bilo malo lakse.

Onda smo negdje oko cetiri vidjeli doktora (koji je operirao) i dobili izvjestaj, te anesteziologa oko pet koji je provjerio da li je sve OK i ravno doma.

Doma je poznjopao veliku zdjelicu grisa na mlijeku i onda jos rize s piletinom na indijski. Nismo mogli vjerovat kad je trazio (prije toga je trazio kruha s putrom od kikirikija i bananom ) al bio je valjda jako gladan kak nije jeo nista od sinoc i pojeo cijelu zdjelicu. Ocito ga je jezik prestao boliti i grlo mu je OK. Jedino sto je jos uvijek promukao pa mora odmarat glasnice.

Ne zali se na usi niti na bol u ustima (gdje bi ga pretpostavljam bolilo od uklanjanja adenoida).

Osim u operacijskoj sali bila sam cijelo vrijeme s njim i mislim da se nista drugo ne bi podrazumjevalo. U pocetku smo dijelili sobu s jednom djevojko ali ona je kasnije otisla jer je bila otpustena.

Sobe su male, stanu dva kreveta i po ormaric i stolica pored svakog, s umivaonikom iza permanentnog paravana u jednom kutu. Ja sam malo sjedila pored kreveta na stolici, a najveci dio sam provela s njim na krevet, ili sjedeci ili lezeci, mazeci ga i tjeseci. Iskreno, uopce ne vidim kako je ovo moglo proci bez da sam ja (ili MM) bila pored njega cijelo vrijeme s fizicke strane. A da ne velim da sa emocionalne strane mislim da bi to bio zivi uzas. Njemu je tijekom cijelog vremena bila izuzetno vazna moja prisutnost, njega i utjeha. Uopce si ne zelim zamisliti kakav bi utjecaj imalo na njega da sam ga utim, za njega tako strasnim, momentima morala ostaviti samog, sa strancima, koji niti imaju vremena niti mogucnosti da mu pruze ono sto sam mu ja kao roditelj mogla pruziti, a pod nikakvu cijenu za sam sustav.

Danas ujutro kroz pred/post operativnu salu dok sam ja bila tamo proslo je sestero klinaca, i svi su bili s jednim od roditelja. Poslije, gore u sobama, i oni su kao i ja, bili s klincima, pored ili na krevetima, dolazile su i posjete.

Ali mislim da smo mi bili jedini koji smo isli doma isti dan. Ako sam dobro razumjela, bolnicki protokol je da djeca moraju prenociti, ali kako mi tu samo privremeno zivimo, nismo pod opcim zdravstvenim osiguranjem vec pod privatnim, pa smo zbog toga mogli ovo proci kao dnevnu operaciju.

I sad kad vidim Robija fakat mi je drago da smo doma i da nismo morali prenociti jer je ocito da za to nije bilo potrebe.

Ja oduzila. A u stvari jedino sto sam trebala reci je da je sve dobro proslo, da je Robi OK i na putu za oporavak i da porucim mamama i tatama da ne odustanu od prava da budu sa svojim klincima u ovakvim traumatskim situacijama jer vas oni zaista trebaju.

Puse i velika hvala svima na vibrama. Apri, tebi jedna posebna, znas zasto