i meni je strašno pomoglo da sam detaljno znala kako će buđenje izgledati. Frendica čiji je mali bio na identičnoj op godinu dana prije, mi je u do zadnje detalja opisala kako izgleda buđenje, pa kako tek onda nakon tog "buđenja" zaspe tvrdim snom, pa recimo ona slina koja se skuplja, krv koja može izaći iz nosa isl..
Ja sam se kao pijana plota držala tog njenog roadmapa, i kao robot smirivala Lukasa iako mi nikad u životu nije bilo teže.
Svaki put kad se sjetim buđenja uvijek su mi oči pune suze i osjećam se kao da se gušim. Ali ne žalim ni sekunde da smo bili zajedno. On nije niti jednu noć prespavao tamo, i bila sam sa njim pa se svejedno opravljao mjesecima od šoka bolnice, uopće ne mogu zamisliti kako bi bilo da je ostao sam.