Treca beba u obitelji - reakcije starije djece

[mimi 25]

U zadnje vrijeme intenzivnije razmisljam o pripremama moje dvoje djecice na nasu trecu bebicu.
Izmedju decki je razlika 15 mjeseci i mogu reci da stvarno nismo imali problema s prilagodbom starijeg sina. Ali, njega nisam ni nesto posebno pripremala na prinovu,bio mi je premali za neka ozbiljna objasnjavanja, tek je poceo pricati. I sve je proslo nekako prirodno.

Sada ce stariji imati 3,5 god, a mladji (tj, uskoro srednji) 2 god 2 mjeseca.
Ja nekako mislim, a vi mi recite da li ja to dozivljavam kroz ruzicaste naocale ili ne, da ce im biti lakse kada dojde bebica

jer su vec nauceni podijeliti roditeljsku paznju medjusobno,
jer imaju jedan drugoga ( a sve se cesce igraju zajedno)
jer vec znaju kako je to imati brata / seku
Ima li bar malo istine u moji razmisljanjima?

S kojim ste se problemima susreli nakon dolaska trece bebe (ovi sto se ticu ljubomore i prilagodbe, logistiku cemo rjesavati po putu )?
Neki savjeti kako ih cim bolje pripremiti na bebicu isto ce dobro doci

[Beti3]

Tvoji su dečki još maleni, imam samo iskustvo mojih sinova nakon što se rodila sestra.
Oni su bili veliki, ali seku su dočekali presretni. Nisam mogla vjerovati koja je to ljubav od prvog dana. Međusobno su bili i jesu ljubomorni jedan na drugoga ( normalno ljubomorni kao i većina braće), ali njoj može sve. I nije prevelika razmaženka, onako, prosječno...

Ma, sve ćeš ti to kao ništa hendlati, sigurna sam.

[Lutonjica]

najstarije dijete, koje je to već jednom prošlo, je bilo super, uistinu ni trunke ljubomore ili bilo čega negativnog prema bebici, samo beskrajna ljubav, briga i pažnja (tome je vjerojatno i pridonijela njena dob u vrijeme rođenja trećeg djeteta, imala je skoro 8 godina)
srednje dijete je prošlo svoju fazu prilagodbe, bilo je i teških trenutaka, ponašala se više-manje onako kako se najstarija ponašala kad se ona rodila. dakle, sa srednjom sam imala problema, jer bez obzira što ima stariju sestru, nije do tada morala mamu i ostatak obitelji dijeliti s malom bebom. ona je bila 4 godine stara u trenuzku rođenja bebe.

[Lutonjica]

i koliko vidim oko sebe, a i kod nas se potvrđuje, srednje je uvijek malo zahebano, jelte. malcolm u sredini LOL učimo se nosit s time

[trampolina]

Mi smo s pripremama počeli od prije začeća, a obiteljski smo čekali rezultate testa

Ja imam dva dijametralno suprotna primjerka: jedan je ljubomoran (srednji) a jedan nezainteresiran za išta osim sebe (bio u toj fazi).
Kako mi je objasnila psihologica moguće su dvije vrste reakcije, jedna odmah a druga odgođena. Moji eto nisu imali nijednu.

Ono što mi se čini najbitnije je onaj period neposredno nakon rođenja i prvih par mjeseci. Ja sam se tad stvarno uništila od priče, osmjeha, tolerancije i zajedništva

Nemojte se smijati, mislim da je pomoglo što je mm bio odsutan cijelo ljeto pa nisam imala kome delegirati obaveze. Mi smo bili svi u svemu - gdje treba jedan idu svi. Čini mi se da im je to pridonjelo osjećaju zajedništva.
Prema T. su divni, grle je, maze i paze (inače ne vole fizički kontakt). Nikad im nisam branila da je ljube i diraju, znalo je doduše biti veselo, stariji je imao problema s kontrolom ljutnje.

mimi 25, sigurna sam da će sve biti više nego ok. Treba samo imati na umu da nekoj djeci treba vremena na prilagodbu.

[flopica]

trampićka kad tebe čitam ja uvijek poželim treće

[trampolina]

Ovo jutros sebe hrabrim, na nogama smo od 5.10 - svi

[Lutonjica]

trampolina, nama je gadna odgođena reakcija došla više od godinu dana nakon rođenja pridošlice. ne pišem zato da te uplašim, nego da se ne iznenadiš ako se desi

a ovo s izbivanjem muža je istina, mi nijalbolje funkcioniramo kad sam sama s njima LOL

[trampolina]

Čak godinu dana? Vau, ja sam računala da smo sigurni već

Ima logike, beba je pokretnija i bitno drugačije zauzima prostor i vrijeme, a bome i igračke, i to im smeta.
Ali onda to u stvari nije reakcija na novog člana nego borba za teritorij. Lakše mi je kad ovako gledam, ispaljujem više od tih naknadnih i odgođenih stvari

Što se tiče srednjeg, baš se vidi da je malo čardak ni na nebu ni na zemlji otkad se rodila T.

[Cheerilee]

Kod mojih je bila slična razlika,
prvo dvoje 17mj razlike....
Kad su oni bili 2,5g i 4g rodila se treća bebica....

Nikakvih ekstra priprema nije bilo, osim što sam im stalno pričala o toj maloj bebici, kako bu lijepa, mala, slatka, pa kako će se igrat s njom, maziti ju i paziti....
I to je to, kad sam rodila nikakve ljubomore, prihvatili su bebu s oduševljenjem odmah po dolasku iz bolnice, i uživali ležat kraj mene i po pola sata i promatrat kako beba "papa mamu".... :D

Sad su stari 6g, 4,5g i 2g i prava su ekipa!!!

[MarijaP]

Moji su 15+20 mj razlike.
Prvo dvoje nisu bili ljubomorni. Treci je oko prve godine bio jaaako ljubomoran na starije. I jos zna doci kad vidi da ih mazim ili nosim. Odguruje ih i ubacuje se
Sad se igraju zajedno i super im je.
Znalo je biti napeto kad je propuzao i poceo im rusiti Duplo konstrukcije. Zatvarali su se u sobu

Mi smo cesto sami. Djeca su cesto bolesna i to mi je jedina komplikacija. Ostalo je ok.

[MarijaP]

A sto se priprema tice, mojima nista nije bilo jasno. Sin je zakljucio da smo bracu kupili u City Centru
Ja sam bila ogromna pred porod. Nisu komentirali nista kad sam se vratila bez trbuha.

[mimi 25]

Lijepo mi je citati pozitivna iskustva.
I mi cemo biti ( smo) svaki drugi mjesec sami, kad je MM na brodu. Dobro da se u tome najde i nesto pozitivno, citajuci vasa iskustva.
Iako i sada primjetim da smo, rekla bi, organiziraniji, kada smo sami. Nekako, imaju mene i to je to, kako ja recem tako mora biti, nema "drugog misljenja" .
Tata uvijek malo popusti, slab je na njih, ali to je i za razumjeti
I ovo sto je trampolina napisala je super, raditi svi sve skupa. Tako smo i kada se mladji rodio, iako su none i bake stalno htjele preuzeti brigu oko starijega. Ali, to je medvjedja usluga. Isto i sada planiram odbiti takvu vrstu pomoci ( ako se uopce ponude )

[Cheerilee]

Mi isto jako jako puno sami, i isto puno organiziraniji kad sam sama s njima....

I da netko je pisao o ljubomori, moj najmlađi je s 1,5g počel biti ljubomoran na dvoje starije....
čak sam se jedno vrijeme skrivala kad sam curu ešljala, plela pletenice ili slagala repiće, jer je mali odmah dojuril i gural ju od mene.....

[MarijaP]

Da, ni mi nismo razdvajali. To je po meni loše. Djeca se trebaju naviknutu na obitelj takvu kakva jest. Svi zajedno i super je!

[susmiga]

kod nas je najmlađa stigla kad je starija imala 6 a srednji 4 godine. Nije bilo većih problema, srednji je imao par faza kad bi nešto zanjurgao ali bi se okrenuo starijoj sestri. tek sada kada ima 6 i pol postao je inatljiv i uvredljiv ali to je faza malog puberteta a ne reakcija na sestru. nju voli kao i starija a ona njih obožava.

[flopica]

samo sam došla zabilježiti da sam noćas sanjala da sam trudna s trećim
paniku koja me obuzela pri pogledu na stomak ne mogu opisati

[mikka]

moji su bili 5 i 3 kad sam rodila trecu

isto najbolje funkcioniramo sami

srednja je imala ispade, ali ona ih je uvijek imala, ima ih i sad, ona je sva posebna pa se ne cudim, stariji nije fermao bebu pola posto skoro cijelu prvu godinu, sad je super prema njoj, igraju se i sve. i srednja se pocela igrati s njom i njeznija je nego prije. mislim da su svi profitirali s ovom najmanjom, bas nam je super, jedino sam ja nekad premorena i zivcana

[kristina_zg]

samo sam došla zabilježiti da sam noćas sanjala da sam trudna s trećim
paniku koja me obuzela pri pogledu na stomak ne mogu opisati

čuj, do nedugo sam također paničarila pri samoj pomisli na treće..a evo me sad..idemo na treće..možda se već i nešto događa..vidjet ćemo
između mojih cura je razlika 16 mjeseci i do nedugo nisu znale za pojam ljubomoru...sad su tu svađe i prepiranja..što hoće jedna, hoće i drugo i tako do unedogled...
i ono da je srednje zahebanije ( u mom slučaju, još uvijek- mlađe )kao što Lutonjica veli, DA! tvrdoglava i svojeglava ali će joj u životu biti puno bolje nego starijoj, koja se ne zna izboriti za sebe..

[kristina_zg]

još nešto...veliki razlog zašto sam se odlučila na treće dijete jest upravo želja mojih djevojčica, i naravno- tate. Da bi mi jučer starija rekla kako ona ne bi bebu..da joj se ne da hraniti je
a prošle me godine u vrtiću nacrtala s trbuhom, a u trbuhu je bio braco

[Sony]

Pred porod sam treceg sina,a ova tema mi se namece intenzivnije od tema o porodu,stvarima za bebu i sl.
Stariji sin,sad prvasic,je bio vrlo ljubomoran kad sam rodila mladeg. Nisam sigurna ni da je to u potpunosti iza nas... Sad se ponasa kao u pubertetu,protestira na sve,grubo i svadljivo(osobio prema meni),a u biti je izrazito emocionalan i primjerno pristojan (izvan kuce).
Hvalim ga,mazim,ljubim(pravi se da ne primjecuje) pricam mu o njemu kao bebi,ili prenesene price ali on je svaki dan u sve vecem otporu! Nije lako ni njemu ni meni,ali znam da sam ja ta koja treba naci rjesenje..pa ga trazim..

[cipelica]

s obzirom da je veći i da razumije ja bih mu ponekad ispričala nešto o svojim 'negativnim emocijama': možda o strahu kako će to biti, o umoru kad se beba stalno budi, o ljutnji kad nam nešto sruši, uzme...ne bih potpuno idealizirala dolazak prinove. onda bih rekla da će i njega beba nekad ljutiti a nekad će mu biti slatka i lijepa
možda mu to pomogne da prihvati neke svoje 'loše' emocije koje ga plaše.
mislim da kod djece prečesto koristimo izraz ljubomora a iz se krije cijeli spektar različitih emocija

[Sony]

Hvala ti Cipelice,probati cu ispricati mu i svoju stranu medalje. Bas si sad mislim da je on zapravo ljut i na sebe,mozda jer ne zeli biti takav,a odabrao je tu ulogu.

[trampolina]

Mimi25, kakva je situacija?

Moji svi divlji, sad više nisu duet nego trio u pravljenju p...arija. Ko bi rekao da mrvica od godine dana tako dobro kuži socijalne odnose i spremna je na spačke u svako doba dana.

E da, ljubomorni su postali svi na svakoga, po cijele dane vise s mene

[mimi 25]

Evo me.
Proslo je malo vise od mjesec dana odkako smo dobili bebicu i mogu reci da sam bas zadovoljna.
Stariji je jako dobro prihvatio sekicu, mazi ju, pazi, prica s njom i zeli sudjelovati u svemu sto se tice nje.
Mladji je malo suzdrzaniji, tj. sekica ga ne zanima toliko, ali ni ne radi probleme kada ju ja nosim, dojim i sl. Iako, primjetila sam da je malo "cendraviji" nego inace, ali ne znam je li to zbog seke ili svojih godinica (dvogodisnjak).
Sve u svemu, puno je bolje i lakse nego sto sam ja mislila da ce biti.
Istina, puno sam ih pripremala na malu bebu, a i imamo srece sto nam je curica stvarno dobra pa ne remeti svakodnevnicu na koju su decki navikli samnom.
Prikljucila se nasoj obitelji i svi smo nastavili dalje kao da je oduvijek tu. Sve radimo zajedno, nikoga ne izdvajamo i vodimo na cuvanje i sl.
Lijepo nam je i zadovoljna sam. Jedino sam na kraju dana umorna ko konj......ali to tako mora biti

[Smajlich]

Podižem temu...braco ima 2g i 10mj. Od prvog dana moje trudnoće pripremali smo ga na sekicu, a sad otkad smo došli iz rodilišta, traži mene za sve živo, a posebno noću kad se probudi. Srećom sekica dobro spava, ali ju nekad moram dojiti i ne mogu doći do njega. Muža ne ferma baš...šta raditi? Također, ne sluša me baš kad ga molim da ne skače po krevetu na kojem ja sjedim i dojim ili da ne urla (doslovno) kraj njene glave...ništa mu ne možeš reći, a da se ne naljuti, neće da posluša...ma baš sam razočarana. Znam da je to normalna reakcija, ali ne znam šta ni kako? Kako pravilno reagirati? Inače je velika maza i jako dobar i poslušan, ali tvrdoglav karakterom.

[Beti3]

Ima samo 2 godine i 10 mjeseci. I netko mu je uzeo mamu. Posve razumljivo ponašanje. Ti moraš razumjeti njega, ne mora on tebe.
Sve smo to prošle došavši sa mlađim djetetom doma. Kad se beba uklopi u obitelj, sve će postati normalno. Nekad za mjesec dana, nekad treba puno duže. Samo ga voli i ne pokazuj, ako možeš, da te ono što je do bebinog dolaska bilo normala, sada nervira. Proći će. Bit će bolje.

[Bubilo Bubich]

Moji cura i dečko su samo malo stariji od vas, i potpuno te kužim. A eto, prošla su nam već 2 mjeseca "u troje" (navečer u četvero) i ja se pitam kako su brzo prošla. I kako je odjednom to starije dijete "ogromno" samo, koliku glavu, ruke i guzu samo ima... .

Nego, moj je preko dana dosta dobar, igra se, zadovoljan je koliko se ja igram s njim, kad beba zaplače kaže mi "ajde, daj joj sisu", često ju grli ljubi. Ali po noći se počeo buditi i cviliti, iako je prije poroda spavao sam u krevetu, u svojoj novoj sobi, i po 12 sati u komadi, sad je krenulo u sred noći "maaaamaaaa dođiiiiiii". I naravno ništa tata, nema šanse. A ako baš taj tren u sred noći dojim, i ne dođem iste sekunde do njega, počinje deračina. Zna nam biti gadno i s uspavljivanjem. Obično prvo nadojim bebu, pa ju tata nosi, dok ja idem s njim leći dok ne zaspi. Ali, ako nam taj scenarij ne uspije, nego beba urla, i on urla ako je npr. preumoran, onda je grozno. I prvih dana nisam znala što ću, ali sam odustala od bilo kakvih pravila, i glavno mi je samo da svi zaspemo u pristojno doba, bez previše stresa. Prvih dana sam inzistirala da on mora ostati u svom krevetu, a beba i ja u drugoj sobi... ali sad zaspemo gdje stignemo. Vrlo često i sve troje na njegovom krevetu 200x90, jer on želi da beba i ja spavamo s njim. To krasno izgleda, ali čim on zaspe, beba i ja idem van... a desilo nam se da odspavamo tako ko sardine (ja u sredini) i 2-3 sata. Naravno u sred noći ću se na pol sata ja vratiti u njegov krevet kad zaurla, pa kad čujem bebu, vratit ću se njoj, i tako ja šetam... ili će on morati k nama, i tako... sretna sam ako skupim 5-6 sati sna između šetnji.

A ono po danu kad nije dobar, a to je kad je umoran, ili zbog vrućine nismo išli van do kasno popodne pa ne može više biti u stanu, onda počne "biti problematičan" - ja dojim, a on me vuče za ruke i noge da mu složim prugu za vlak, pa još onda i bebi onako jako odgurne glavu - ono, makni se mala više. I cvili i gura ju. Naravno ima i on fore da skače po krevetu oko nje, popne se u kinderbet, i više manje je nemam gdje ostaviti da ne može do nje nikako. Ili čim ona zaspe izvuče sve lonce i ide kuhati, ili svirati svoj bubanj i slično. Nije joj jednom došao iznad glave i zaurlao "kukuriku, probudi se".

Ima trenutaka kad sam premorena i najradije bih urlala i opalila ga jer se tako ponaša, pogotovo kad cvili. Pa zašto ne može biti malo razuman i shvatiti što sad treba ili ne treba raditi? Ali onda se skuliram, i sjetim da i on ima samo 3 godine, i on je mali (a i nikad ga nisam, i ne bi opalila).

Pa u svemu tome sam se postavila da nešto ne smije zbog "nekog drugog", a ne zbog bebe, da mu ne stvaram atmosferu "beba je kriva za sve, zbog nje ništa ne mogu". Pa tako ne smije lupat ili kuhat tako glasno zbog susjede koja spava, susjedine bebe, meni smeta, boli me glava i sl. Ako počne skakati tamo gdje ona leži, njemu je to naravno turbo zabavno i smije se ko blesav, onda mu napomenem da se brinem da on ne padne, da se on ne razbije, i kažem mu nešto "sad ću te uloviti i srediti te", i onda igramo lovice par metara dalje, zaigram ga samo da ga odvučem od nje - neću mu reći "ne smiješ tu skakati, tu je seka, lupit ćeš ju" jer će mi onda trebati sto godina i milion riječi, njegovog plakanja i urlanja dok ga ne maknem iz te situacije. Jedino što ne smije "zbog seke" je namjerno joj odgurivati glavu, stiskati rukice i nogice i slično (što radi kad je on sam u komi), onda dobije ozbiljnu opomenu "to mi se ne sviđa kad to radiš, to se ne smije, to nju boli". I pokušavam ga zabaviti sa "počešljaj bebu s bebinom četkicom, pjevaj bebi, upali joj zvečku da joj svira i sl.", to voli raditi. A kad spava čak mu i kažem "ajde molim te ne idi sad u sobi, ako se probudi, opet će plakati, a tako sam umorna i bole me leđa, ajmo se ja i ti tu igrati, nemoj ju buditi da nam ne smeta, ako se probudi nećemo moći složiti prugu skupa". I upali .

Dan po dan. I nekad je bolje, a nekad naravno grozno i jedva izdržim. Ali to je to sad .
I užasno mi ih je žao oboje. Njega što više nema sve ono što je imao, moje beskrajno vrijeme samo za sebe, a nje što ne može dobiti ono što je on dobio kao beba, isto to, moje beskrajno vrijeme samo za sebe. Ali dam im oboma sve što mogu u tim minutama u danu (tj. u tih 1440 minuta minus ono što spavam, a i tad samo osluškujem koje će prvo zaplakati).

[trampolina]

Sasvim je normalno da traže mamu za sve, i mišljenja sam da im treba udovoljiti koliko god se može. Nama tata sjajno dođe za istrčavanje, nogomet, plivanje...ali po noći se dižem ja, za svo troje. Odnosno dizala sam se, volim misliti da je taj period iza nas.

Moje užasno povrijedi čak i ako mi na licu vide da mi je teško za njih nešto napraviti, pa mi stalno visi neki smješakk oko usana

Srećom, djeca rastu pa su spremni preuzeti sve više odgovornosti na sebe. Ne bi bilo dobro da neke faze duže potraju.