Kao što sam i očekivala, odgovor Poliklinike je zvučao nekako ovako: Mi vam nemamo nikoga za preporučiti, ne znamo nikoga tko to radi, ali imate na stranicama odvjetničke komore navedene odvjetnike pa malo prokopajte.
Nadam se da će mi iz savjetovališta L. Ritz odgovoriti u toku dana.
Što se sinka tiče, stalno inzistira na mom prisustvu...primjećujem takve regresije u ponašanju da se zaista brinem što će i kako će biti dalje. Stalno moram biti uz njega, kada piše zadaću (moraš biti tu da znam da radim dobro), kada se igra (gledaj me, gledaj me)...kada mu velim da ode s prijateljima malo van neee, neee bolje je meni doma, umoran sam.
Kud god ide van stana obavezno provjerava da li je mobitel pun i ima li dovoljno novaca...da zna da nas uvijek može dobiti.
Prije spavanja se opraštamo kao da se nikada više nećemo vidjeti. Mazi se s tatom kao kad je bio mali...
Neki dan je došao iz škole sav bijesan jer je njegov zlostavljač imao sličan raspored kao i on i cijeli dan su bili učionica do učionice...što se škole tiče, rečeno mi je da im javim čim se pokrene postupak da škola može pokrenuti postupak preseljenja tog malog.
Kad smo kod škole, dobili smo potpunu potporu i ravnatelja i stručnog tima...sinko zna da može, kad god treba otići do psihologa, ravnatelja ukoliko se bilo što dogodi. Za sada se taj mali drži dalje od sinka, ali lakše mu je kada zna da uvijek može potražiti zaštitu i pomoć u samoj školi.
I tako, dani idu..ništa se ne događa. Pitala sam postoji li neki zakonski rok u kojem se mora pokrenuti postupak i doznala sam da - ne postoji. To se definira kao "u razumnom roku" i na kraju se čak može dogoditi da se zaključi da nema osnove za pokretanje postupka i nikome ništa.
Sad kad već pričam, reči ću još samo to da su nam bili zagubili predmet i da nisam inzistirala i bila uporna i zvala i gnjavila tko zna na kojoj polici ili u kojoj ladici bi sakupljao prašinu...OK, na kraju se pronašlo gdje je, ali sve skupa me koštalo živaca i živaca, a još se ništa u stvari nije pokrenulo.