Iznenadni plač - strah? Faza? Regresiranje?

[Mojca]

Smjehuljica ima 20 mjeseci, od prvog dana je vrlo ok s novim iskustvima, s novim osobama, lako se nosi sa gomilom ljudi, sve ju zanima, u svemu sudjeluje, jako je samostalna... Od prvog dana spava s nama, dojim ju na zahtjev još uvijek, uvijek regiramo na njene potrebe za pažnjom, sigurnošću, puno je nošena, što u slingu, što na rukama, nikad ju nismo ostavili da plače... do 14. mjeseca bila s njom doma, onda je nastupila teta čuvailaca prva, pa nakon 4 mjeseca druga. S prvom smo odradili adaptaciju od dva tjedna, a s drugom od tjedan dana. I jednu i drugu je dobro prihvatila, nije plakala dok nas nema, dočeka nas dobro raspoložena.

No... zadnja dva tjedna se počinje drugačije ponašati, stalno želi da ju nosim (bilo je takvih faza i ranije, ali ne ovako intenzivnih i bile su povezane sa zubićima ili virozama), ne želi da se maknem od nje, čak i tati neće, traži samo mene... čuvalica kaže da je isto i s njom, da joj se drži za hlače dok su u parku...
A ono što je meni posebno uznemirujuće je to da se na neke ljude jednostavno rasplače, potpuno neutješno, stisne se uz mene ili čuvalicu... stisne se tako čvrsto da joj ruku ne mogu pomaknuti da bi ju bolje prihvatila. Isti takav plač se ranije javljao nekoliko puta ali samo kad bi se uplašila nečeg.

Jučer dok sam bila na poslu, na par sati su došli deda i baka (iz drugog grada, nije ih vidjela mjesec i pol dana), s bakom je sve bilo ok, a na dedu (koji je došao nešto kasnije) je briznila u plač... tražila je od čuvailce da ju odnese u sobu, deda se povukao, nakon pola sata ju je ponovno pogledao i obrati joj se, opet se rasplakala, pa nakon nekog vremena opet... pa se jučer popodne rasplakala na prodavača u dućanu s cipelicama koji joj je ponudio stolčić da sjedne, pa na prolaznika koji se zaustavio jer je htjela maziti njegovog psa. Pola sata nakon toga je uredno otišla sa mnom u dućan, vukla kolica po dućanu, dala teti karticu da platimo (ritual koji se često ponavlja, zaposlim ju da mi ne zbriše, ), stavljala stvari u ceker itd... nitko ju nije tjerao u plač.
Danas se, kaže čuvailca, rasplakala i na jednu ženu na placu koja je kupovala voće na istom štandu, pa na kraju i na svoju malu prijateljicu u parku.

Nekoliko noći je i u snu plakala, čak ni cicu nije htjela... noćas je u snu tražila tatu, smirila se tek kad sam ju stavila između nas... a prije toga je bila u kinderbetu koji je spojen s našim krevetom i ima spuštenu stranicu.

Što se događa? Kako joj pomoći? Kakva je to faza?
Zašto je beba koja je od prvog dana bila u kontaktu s puno ljudi, vozila se svim mogućim prevoznim sredstvima, bila posvuda i svašta iskusila i sve odlično prihvatila odjednom postala beba koja ima neku frku, čiji uzorak mi ne kužimo? Da li odrađuje nešto što do sad nije?

Kako reagirati? Mi reagiramo tako da ju zagrlimo, pokušamo utješiti, pa ako to ne pomaže preusmjeravamo pažnju na mjesec (kojeg stalno traži po nebu) ili macu ako smo vani...

Imate li sličnih primjera sa svojom djecom? Užasno mi je teško što ne mogu biti s njom doma da lakše prođe kroz sve ovo...

Hvala.

[Jadranka]

Kod nas slicno s nosenjem, od toga da je svuda htio hodati sam i ljutio se kad bi ga uzeli u ruke (da brze dodjemo negdi) do toga da kad nekud idemo hoce da ga stalno nosamo (tj. uglavnom hoce da ga ja stalno nosam, a tu i tamo tata). Jedino kad stignemo tamo di smo isli (plazu, park ili stogod) pristane da ga se spusti i da svrlja okolo... al treba mu vremena da se opusti i da se baci u istrazivanje ili igranje u parku, ili prilaz drugoj djeci... I da pocne sam svrljat okolo. Al cim kazemo da idemo, pruza ruke da ga se nosi. Kod nas doduse jos nema straha od nepoznatih osoba (osim, ako su u pitanju doktori/ce, njih njusi izdaleka).

Ja to pripisujem nekoj nesigurnosti i potrebi da bude uz mene (ili tatu) i nekom njegovom nacinu da bude siguran da ce nas zadrzati uz sebe (i da mu necemo kidnut na posao). Ne bi rekla da je to regresija, naprotiv, vise da je to normalni razvoj koji ukljucuje i pojavu nesigurnosti i pojavu strahova i potrebu da se bude uz roditelje i da roditelji i dalje odgovaraju na njegove potrebe.

A slicno je kao i smjehuljica, pazen, mazen, nosen, jos uvijek dojen, i sve tome slicno...

[Jadranka]

Kod nas slicno s nosenjem, od toga da je svuda htio hodati sam i ljutio se kad bi ga uzeli u ruke (da brze dodjemo negdi) do toga da kad nekud idemo hoce da ga stalno nosamo (tj. uglavnom hoce da ga ja stalno nosam, a tu i tamo tata). Jedino kad stignemo tamo di smo isli (plazu, park ili stogod) pristane da ga se spusti i da svrlja okolo... al treba mu vremena da se opusti i da se baci u istrazivanje ili igranje u parku, ili prilaz drugoj djeci... I da pocne sam svrljat okolo. Al cim kazemo da idemo, pruza ruke da ga se nosi. Kod nas doduse jos nema straha od nepoznatih osoba (osim, ako su u pitanju doktori/ce, njih njusi izdaleka).

Ja to pripisujem nekoj nesigurnosti i potrebi da bude uz mene (ili tatu) i nekom njegovom nacinu da bude siguran da ce nas zadrzati uz sebe (i da mu necemo kidnut na posao). Ne bi rekla da je to regresija, naprotiv, vise da je to normalni razvoj koji ukljucuje i pojavu nesigurnosti i pojavu strahova i potrebu da se bude uz roditelje i da roditelji i dalje odgovaraju na njegove potrebe.

A slicno je kao i smjehuljica, pazen, mazen, nosen, jos uvijek dojen, i sve tome slicno...

Zaboravih, i on se samo mene drzi, narocito kad tek dodjem s posla. Ne pusta me ni na wc samu.

[Jainina]

I moja je untrag mjesec dana postala osjetljivija na nepoznate(a i poznate ljude) i situacije. Npr. kada dođemo kod baka, prije im je trčala u zagrljaj, a sad neće k njima i stišće se uz mene. Nakon nekih 20ak minuta, pola sata se opusti i krene igrati sa njima. Od nepoznatih(uključujući djecu) se većinom skriva i čak se i ljuti na njih(počne "režati" ili čak i plakati), ako ju nosim onda je opuštenija pa si s nekima čak i poćaska, vani je počela tražiti da ju nosim(nije htjela prije)... Jedino što ona konstano traži tatu, kada smo svi zajedno prije će se zaljepiti za njega nego za mene, nekako si mislim da je zato jer sam ja ipak više vremena s njom, a tatu vidi rjeđe... I nemamo problema sa noćnim buđenjima, spava samnom i budi se, ali čim me nađe odmah nastavlja dalje spavati. I mene kopka o čemu je riječ, ali kao i sve do sada, valjda je samo faza

[Jainina]

Zaboravih iznendno plakanje zbog neočitog razloga, i to ju isto pere. Iskreno, već mi živci lagano popuštaju s tim, imam osjećaj da stalno plače i da s ničime nije zadovoljna. Sad smo još i doma i ne smijemo van uopće, izbila joj neka gadna alergija po koži tako da nam je još veselije. Sad sam iskoristila priliku za malo kukanja

[Mojca]

Zaboravih iznendno plakanje zbog neočitog razloga, i to ju isto pere.

Ja bi rekla da je nama razlog neočit... a njima sigurno nije. Vjerujem da postoji razlog.

[Ms. Mar]

Ja se sijećam da je moj isto negdje u toj dobi, ili možda malo kasnije postao naglo sramežljiv, nepovjerljiv prema drugim odraslim osobama. Stiskao se uz mene i htio da ga nosim. A isto tako prije toga je bio baš otvoren, stupao u kontakt s nepoznatim osobama bez problema. I takav je opet. Znači, to je bila faza koja je trajala... a sada se ne sjećam koliko, valjda nisam ni skužila kad je prošla, kao i s većinom faza. Nije dugo trajalo sigurno.
Doduše, nije bilo tako intenzivno, nije baš da je plakao, suptilnije je izražavao tu neku potrebu da se odvoji od ostalih ljudi. Ja bih rekla da je to u većini slučajeva normalna razvojna faza. I da je zdravo priuštiti djetetu da se malo stisne uz mamu ili koju već poznatu osobu, kad ima takvu potrebu. S druge strane, ako je to baš intenzivno, moguće da je dijete i doživjelo nešto zbog čega se toliko boji. Ali opet, ne mora biti jer djeca različito reagiraju.

[Peterlin]

Što se događa? Kako joj pomoći? Kakva je to faza?
Zašto je beba koja je od prvog dana bila u kontaktu s puno ljudi, vozila se svim mogućim prevoznim sredstvima, bila posvuda i svašta iskusila i sve odlično prihvatila odjednom postala beba koja ima neku frku, čiji uzorak mi ne kužimo? Da li odrađuje nešto što do sad nije?

Kako reagirati? Mi reagiramo tako da ju zagrlimo, pokušamo utješiti, pa ako to ne pomaže preusmjeravamo pažnju na mjesec (kojeg stalno traži po nebu) ili macu ako smo vani...

Imate li sličnih primjera sa svojom djecom? Užasno mi je teško što ne mogu biti s njom doma da lakše prođe kroz sve ovo...

Hvala.

Ovako - dijete jednostavno sa 2 godine razumije više nego s godinu dana. Nešto što se njenom djetinjem mozgu prije nije činilo strašnim sada ju je uplašilo. Dogodi se to...

Mi smo imali sličnu fazu sa starijim sinom i pripisali to strahu od odvajanja (možda je i bilo, možda ne...). Derao se kao lud kad je vidio muževu kumu, iako to nije bilo prvi put ni zadnji da ju je vidio. BIlo je jedini put da se tako derao.... tko zna iz kog razloga. Nismo ga mogli utješiti. Za mlađeg sina se ne sjećam, što ne znači da takvih scena nije bilo. Znači samo da sam ja imala više roditeljskog iskustva i nije mi se učinilo tako dramatično... (Isto tako pamtim prve riječi starijega, a za mlađega nemam pojma - za njega se samo sjećam da je vikao "doleee" i sve htio raditi sam od najranije dobi).

Dalje - ne možeš svoje dijete uvijek zaštititi od svega. Dijete mora naučiti neke informacije procesirati samostalno. To se zove rast i odrastanje. Ovo je samo prvi put - nikako ne i zadnji. Preusmjeravanje pažnje je metoda koja će paliti do... treće ili četvrte godine, kako kod koga. Moj mlađi je to rano prokužio i znao se buniti "nemoj me odvlačiti, ja sad želim ovo-ili-ono".

Bit će to sve dobro! Sretno...

[Mojca]

Da, baš o tome sam jutros razmišljala... kad se zapravo počinje formirati racio? Mislim, formira se valjda od prvog dana... ali kad počinje dolaziti do izražaja?

[Jadranka]

Ovako - dijete jednostavno sa 2 godine razumije više nego s godinu dana. Nešto što se njenom djetinjem mozgu prije nije činilo strašnim sada ju je uplašilo. Dogodi se to...

Tako nesto sam i ja htjela napisat, al nisam dobro smislila kako da se izrazim

[Peterlin]

Da, baš o tome sam jutros razmišljala... kad se zapravo počinje formirati racio? Mislim, formira se valjda od prvog dana... ali kad počinje dolaziti do izražaja?

Nemam pojma.... to je kao da pitaš kad djeca trebaju prohodati. Moji su s 13 i 15 mjeseci, a susjedina curica s 9 i pol...

Novorođenče vjerojatno ne spoznaje da je odvojeno od mame. Kad to počne razumijevati i da li je to linearan proces, ne znam.

Probaj potražiti Piagetove knjige o kognitivnom razvoju, ali ne znam ima li ih... Ja sam jednu davno našla u kgz, ali bilo je neko beogradsko izdanje, ne sjećam se više.

[Zuska]

Hej Mojca, mi smo sad imali fazu, oko mjesec dana - odjednom je nastupila snažna sramežljivost (to je trajalo oko dva tjedna, srećom prestalo je), pri susretu s više ljudi ili pri susretu s nepoznatima počela je gledati u pod, gurati lice u mene, pa čak i tjerati ljude. Na ulazu u park bi stala (a tao je uvijek ulazila ko Napoleon) i nije htjela napred dok ne osmotri situaciju, držeći se meni za nogu. Ono, totalno suprotno od onoga prije. Skoro sam otvorila temu na forumu, srećom, prestalo je, kako je došlo, tako i ošlo.
No, tu negdje su počele i faze noćnih strahova, o tome sam negdje pisala...počela bi nezaustavljivo plakati u snu, tjerati me os sebe, uvijati se ako bih je dirnula...Ponekad smo je morali nosati noću po stanu da se smiri, ono, jezovito je znalo izgledati. I to se polako smiruje. Još se budi (naravno!), ali ili ju pustim pa se brzo sama smiri ili joj priđem i počnem je puno ljubiti po licu (na način kako je ljubim od rođenja) i to je smiri.
I da, ima i element kaprica, iznenadnog plača i nezadovoljstva, kako je i Jainina napisala.

Sve su više svjesniji pa ih sve više peru strahovi. Npr.u toj fazi je imala i fazu pojačanog nošenja, pogotovo jer je odjednom počela bojati automobila koji prlaze kraj nas. Sad je i s tim ok, tu i tamo protrne, pogleda me, stisne se, ali nije ko posljednjih mjesec dana.

Opet je ona stara haračica.

[Peterlin]

Mojca, probaj potražiti i pročitati knjigu Alison Gopnik BEBA FILOZOF. Nisam sama čitala, ali mi se čini zanimljivim, pa ću potražiti u knjižnici.

Evo malo više o knjizi: http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proiz...=450&id=134207

[šafran]

Mojca, probaj potražiti i pročitati knjigu Alison Gopnik BEBA FILOZOF. Nisam sama čitala, ali mi se čini zanimljivim, pa ću potražiti u knjižnici.

Evo malo više o knjizi: http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proiz...=450&id=134207

Jako zanimljiv pristup.

[Mojca]

Mojca, probaj potražiti i pročitati knjigu Alison Gopnik BEBA FILOZOF. Nisam sama čitala, ali mi se čini zanimljivim, pa ću potražiti u knjižnici.

Evo malo više o knjizi: http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proiz...=450&id=134207

Evo isprintala sam si besplatno poglavlje, zanimljivo. Čitati ću doma... na prvi pogled me sjetilo filma Run, Lola, Run.

[andream]

Naša je otprilike u tim godinama imala jednu fazu koja je srećom prestala nakon 10tak mjeseci, a to je bilo iznenadno buđenje tijekom noći i plač koji je bio glasan, uz strahove, trajalo je to i po sat vremena. Ona bi vrištala (a nije bilo povezano s nekim fiziološkim stanjem) - isto sam pripisivala tome da je dijete svjesnije puno više nego prije, i da neke situacije vrti tijekom noći u snu, pa se onda probudi i glasno plače uz očite znakove straha. Srećom sve je to sada iza nas, spava i po 10 sati u komadu. Pitam se jel ćemo to sada proživljavati i s malekcim.

[Mojca]

Hej Mojca, mi smo sad imali fazu, oko mjesec dana - odjednom je nastupila snažna sramežljivost (to je trajalo oko dva tjedna, srećom prestalo je), pri susretu s više ljudi ili pri susretu s nepoznatima počela je gledati u pod, gurati lice u mene, pa čak i tjerati ljude. Na ulazu u park bi stala (a tao je uvijek ulazila ko Napoleon) i nije htjela napred dok ne osmotri situaciju, držeći se meni za nogu. Ono, totalno suprotno od onoga prije. Skoro sam otvorila temu na forumu, srećom, prestalo je, kako je došlo, tako i ošlo.
No, tu negdje su počele i faze noćnih strahova, o tome sam negdje pisala...počela bi nezaustavljivo plakati u snu, tjerati me os sebe, uvijati se ako bih je dirnula...Ponekad smo je morali nosati noću po stanu da se smiri, ono, jezovito je znalo izgledati. I to se polako smiruje. Još se budi (naravno!), ali ili ju pustim pa se brzo sama smiri ili joj priđem i počnem je puno ljubiti po licu (na način kako je ljubim od rođenja) i to je smiri.
I da, ima i element kaprica, iznenadnog plača i nezadovoljstva, kako je i Jainina napisala.

Sve su više svjesniji pa ih sve više peru strahovi. Npr.u toj fazi je imala i fazu pojačanog nošenja, pogotovo jer je odjednom počela bojati automobila koji prlaze kraj nas. Sad je i s tim ok, tu i tamo protrne, pogleda me, stisne se, ali nije ko posljednjih mjesec dana.

Opet je ona stara haračica.

Čitala sam o noćnom plakanju... i Smjehuljica ima noćna plakanja, ali ne traju dugo, pol minute najviše... ona me nisu zabrinula, valjda zato jer sam ja dugo pričala u snu, mjesečarila, budila se pa imam potpuno razumijevanje.... objašnjavam si to kao preslagivanje dnevnih dojmova.
Zapravo... je, jedno dva ili tri puta je nezaustavljvo plakala po noći, da smo ju odveli u boravak, skroz razbudili, dali joj jesti... igrali se... jednom smo čak i cijeli postupak uspavljivanja ponovili, zajedno s tuširanjem... ali to je bilo prije navršene godine dana.

[cvijeta73]

Ja bi rekla da je nama razlog neočit... a njima sigurno nije. Vjerujem da postoji razlog.

razlog sigurno neki postoji, itekakav. al, moj savjet je da se s time ne treba zamarati. jer i ako ga otkriješ, tebi će se ionako činiti trivijalno, a njima je, malim dvogodišnjacima, veliko kao kuća.

treba im pomoći da prođu i tu fazu, dati im ono što traže, onako uostalom kako i radiš.

uvijek se sjetim poznanice iz beograda kad joj je pedijatar na njeno pitanje odgovorio - gospođo, to vam je faza. a ona njemu, a jel ima bre neka faza, a da nije faza kod te djece

[Mojca]

A baš!
No, bar mi žene moramo imati razumijevanja, jer smo i same takve... samo što su naše faze predvidljive.

A nešto ju fakat grdo muči, evo čuvalica javlja da nije htjela ni u park ni na plac, što inače voli. Jučer se opet na dvije osobe rasplakala. Ali puno manje nego ranije...

[Sumskovoce]

Suosjećam.
Moji su intenzivno sramežljivi na nepoznate, ma već par mjeseci. Plaču i srame se, okreću glave i bježe mi u ruke kad im se nepoznati obrate.
Ponekad, rijetko, im se obrati netko od koga ne briznu u plač.
Tješim se da će proći.
BTW moji noću ne plaču.

[Jadranka]

uvijek se sjetim poznanice iz beograda kad joj je pedijatar na njeno pitanje odgovorio - gospođo, to vam je faza. a ona njemu, a jel ima bre neka faza, a da nije faza kod te djece