Dakle, punimo 3 godine i dečko je sve samostalniji u svakom pogledu. Sam jede, presvlači se, ide na wc, spava u svojoj sobi... Nekako je s tom fizičkom samostalnošću došla i, ne znam kako bih to nazvala, socijalna, emocionalna samostalnost. Situacija je prije bila takva da mi je bio iznimno privržen, teško se odvajao od mene, teško se uklapao među drugu djecu, iako sam ga od malena poticala na druženje s drugom djecom (živimo u idealnom naselju koje nije prometno, i prepuno je djece njegove dobi). U zadnje vrijeme, primijetila sam da je počeo pričati o prijateljima iz vrtića, i kad bih došla po njega, našla bi ga kako se igra s drugom djecom, što me je baš obradovalo. A onda se počeo intezivno uklapati i među djecu iz susjedstva. Posebno se sprijateljio s jednom curicom, koja je nešto starija od njega. Već neko vrijeme svaki dan kad dođe iz vrtića ide se igrati s njom, ona dođe kod nas, a jučer je on prvi put otišao kod nje, i inzistirao je da ide sam, kao što i ona dolazi sama kod nas (živimo kuća do kuće). Curica je prekrasna, oni se stvarno jaaaako lijepo igraju, bez ikakvih svađa i trzavica, baš uživaju skupa. Malo me kopka što on, otkad je intezivirao ta svoja druženja s drugom djecom, premalo vremena provodi s nama. Čim dođe iz vrtića, traži tu curicu (i ona njega), i svo naše zajedničko vrijeme svede se na onih sat vremena prije spavanja. Razumjela bih da je riječ o tinejdžeru, ali pitam se je li to premalo vremena provedeno s roditeljima za njegovu dob. Čitav dan prođe, da ga praktički i ne vidim. U nedjelju smo mu slagali da curica nije doma, čisto da provedemo zajednički, obiteljski dan, i bio je baš tužan. Kad smo s njim, stvarno mu se maksimalno posvećujemo, igramo se, idemo u šetnju, tako da nije do toga, više osjećam kao da smo mu dosadili Jeste li se vi našli u takvoj situaciji, i kako ste postupili ?