Nema druge nego samo ponavljati, ponavljati, ponavljati... Kad je moj bio te dobi mislila sam da ću ga za ruku do punoljetnosti voditi, sve je on znao u teoriji, ali praksa nikako. U sekundi bi bio na cesti, za leptirom, mačkom, bilo čime. Samog ga nisam nikud puštala jer mogu pustiti da uči na svojim greškama i tresne sa zida po 101. put, ogrebe se, izlupeta koljena, ali s autima i cestom... ne možeš pustiti da uči na greškama. Kad je prvi put u 3. razredu sam išao kući nakon škole (do tada smo taj put prelazili skupa, za vježbu), tih petnaestak minuta dok mi se nije javio da je stigao kući bilo mi je kao vječnost. Ja se ni tada, a ni sada ne ustručavam pokazati kako se nesreće događaju i kako ljudi ginu... I uvijek mu ponavljam "bolje zakasniti, nego nikada ne stići"...