Moja npr. zna da joj je jedna baka poginula u prometnoj nesreci (jako davnih dana), i vidjela je jednom skoro pa neposredno nakon prometne nesrece automobila koji je sletio s ceste, covjeka kako lezi krvav u nesvijesti. To je povezala sa time da auto ne smije juriti, da sofer mora paziti, da moras biti vezan (baka, tih davnih godina, nije bila :sad, itd.
Medjutim, mislim da joj to vise ono sto se dogadja "u autu", ali nepovezano s onim sto se moze dogoditi pjesaku.
Kad biciklira, npr. mi imamo skoro svugdje odvojene biciklisticke staze (ide staza za pjesake-pa biciklisticka staza-pa cesta, razdvojeni nogostupi), i onda nisam sigurna koliko pazi kad biciklira u HR, gdje toga jos nema svugdje, ili kad dodje na dijelove ceste koji su "zajednicki" svima u prometu, da se tako izrazim. Nekad je super, a nekad ju se mora upozoravati.
No ono sto me najvise brine je to koristenje busa i kretanje po gradu sama ili u drustvu vrsnjaka (ne znam da li je bolje da je sama, ili u drustvu, jer su ponekad k'o jato gusaka...).
Primjer: imam bus-stop pred kucom, i jedan dan sjedamo nas dvije u bus i trebamo ici u baletnu skolu (bus-stop za baletnu skolu je na 20 m od skole, treba samo izaci, zakrenuti za ugao i produziti ravno jos 15 m - kad tamo udje, kao da je doma). Meni odjednom panika da nisam ugasila plin - i pitam sofera busa da li imam vremena ici pogledati, kaze on, "Imas" (poznam ga) "3 minute". E. je ostala cekati u busu. Ja otrcala, provjerila (srecom bio ugasen), zakljucila, vratila se u bus, sve u minutu-i-pol. :znoj:.
E sad, poanta je bila slijedeca: pitam ja nju, sto bi ona da je bus krenuo bez mene? A ona mirno kaze, "Pa otisla bih do Trga", tamo bih izasla, i od Trga pjeske do skole.".
Od trga ima dobrih 10 minuta pjeske - sve jedna ulica, 2 prelazenja ceste (jedno semafor, drugo obican pjesacki) - a nije se uopce sjetila da joj je slijedeca stanica skoro pa ispred skole.
A NIKAD nije tu ulicu prosla sama.
Strah me takvih nekakvih situacija - da krivo procijeni udaljenost, dob dana, drustvo....
Kako to rijesiti?
Imam cca godinu dana da na to naviknem i nju i sebe.
(P.S.I zahvalna sam sto u njeno vrijeme postoji mobitel, da mi moze javiti kad stigne u skolu, kad je u busu prema kuci, ako ju treba negdje pokupiti....)