sad se malo sramim , jer nakon dva poroda tek sad prepoznajem da je to ustvari bila tranzicija. kad me uhvatila totalna panika i shock od naglog pritiska na debelo crijevo ( o drugom porodu pričam, prvi je bio s epiduralnom pa ništa nisam osjetila). imala sam osjećaj da će ću puknut, da će iz mene izletit kamion, traktor, tenk... nešto nevjerojatno. još uvijek mi je živ taj osjećaj zaprepaštenosti koji je bio jači od boli- ŠTA JE SAD OVO????? pa sam počela dozivat doktora i babicu da odmah dolaze jer beba izlazi ...a kad su došli i skužili šta se događa, pa krenuli s uputama totalno sam se obezglavila i prestravila - gotovo, odustajem, ne mogu više.... ali onda me genijalni dr. matijević samo uhvatio za ruku i mirnim glasom rekao da nema nazad i da to moram obavit jer nitko drugi ne može bebu rodit umjesto mene. uf, odmah sam se skulirala, došla sebi i dalje ko pionir i mali štreber koncentirano nastavila pratit njihove upute kad treba disat a kad tiskat. i fakat sam to odradila vrhunski, gotovo profesionalno, he he. u nekoliko trudova moja je maca maja bila van. bez rezanja i pucanja. ha znači, to je tranzicija. grozno, ali fala bogu, kratko je trajalo.