U maternici je već krenula rekreacija i akcija na kubik. Noge su bile posvuda, stalno. Danas, kad je izvan maternice samo su se i ruke priključile ekstremnoj zabavi. Za njega je AS, kolica i hranilica mjesto na kojem može izdržati u minutama.
Promatram, pitam druge majke, roditelje i čudom se čudim da mnoge guraju kolica a djeca sjede, meditiraju, katkad prevrnu koju igračku u ruci. Naše dijete je budno 9 sati. Dugih, ekstremno aktivnih sati nakon kojih svi padamo u nesvijest. Neću nabrajati aktivnosti, one uobičajene i kilometražu koju pređemo da bi zadovoljili minimum njegovih potreba, znatiželje. On ima 10 mj. i od kada je imao 9 upire prstom u ono što želi i inzistira, ako se i boji uzme moj prst da dođe do toga, imitira zvukove (kašlje, mijauče, bibiče, štošta), sve ga zanima, sve je opipao, prepipao. Minuta provedena na tatamiju služi da mu iščupa bočne strane i to je to, ide se dalje. Zna već poprilično dosta toga, pokaže kad ga se nešto pita, dosta traži, sve od igračaka, kablova, starih aparata, padela već mu je dosadno, mm mu je kupio tri instrumenta pa sad udara po njima (glazba ga fascinira i kao pjeva na nekom svom jeziku kao moj prateći vokal). Već sam napisala da se nakašljava ako mm i ja pričamo i na trenutak nije u središtu zbivanja. Ubijamo se da zadovoljimo njegove potrebe, a tako je mali. Od jučer su aktualni prometni znakovi pa obilazimo sve kvartovske i on ih mora dotaknuti, naravno.
Je li to naznaka da smo stvoritelji jakojako aktivnog, zahtjevnog malog čovjeka? Ili su takva sva djeca a roditelji kriju, a ja nemam pojma da je to tako? (recite mi da je faza)