zato jer je komplicirano i rijetko kad dugotrajno funkcionira. na prvi nesporazum ili roditeljsku svađu, sve pada u vodu, a djetetova prava ostaju nezasticena.
i zato se uvijek određuje jedan roditelj s kojim ce dijete zivjeti, a s drugim ostvaruje susrete i druzenja.
tisucu pitanja: tko ce upravljati djetetovom stednjom? tko ce mu moci promijeniti prebivaliste/boraviste? izvaditi osobnu/putovnicu? odvesti u inozemstvo? kako ce se raspodijeliti troskovi zivota? tko ce ostvarivati ( i kako) neka prava npr. doplatak za dijete, neku pomoc, subvenciju? cija ce porezna olaksica biti?

u idealnoj situaciji se sve to moze rijesiti u pet minuta razgovora, no kad/ako dođe do problema nemas onaj bitan papir kojim mases dok govoris da druga strana nije smjela bez dogovora odvesti dijete u inozemstvo, da mu nije smjela promijeniti prebivaliste, da je trebala platiti vrtic/skolu/aktivnost ovaj mjesec (a nema novaca), da ga je trebala vratiti u ponedjeljak, a ne utorak...

tu je i onaj drugi aspekt o kojem znam manje, a to je osjecaj djetetove pripadnosti i sigurnosti doma, pravila, odgoja....