Da podijelim i ja svoju priču s vama.
Ubolnici sam zbog upale bubrega desnog.I u subotu je moje malo sunčeko do 3 h ujutro (zapravo to je već nedjelja) namještalo se vrpoljilo i uživalo u maminoj buški dok je izvana dopirala muzika, moja princeza je plešući otišla sa ovoga svijeta. Ujutro u 8 h dolazi sestra s CTG uređajem.pokušava pronaći srčeko, ali uzalud, dolazi i druga sestra vidjevši što se događa odlazi obavjestiti doktoricu.doktorica me poziva na ultrazvuk i jajoš uvijek punanade ulazim u ordinaciju (ipak je uređaj za ctg iz doba NDH)
Doktorica me maže s gelom, pali UZV i stavlja sondu na moj trbuh i gleda moju princezu od glave do nožica i vrća se, traži srce i samo je zaustila :"O Bože pa nije valjda", još gleda, traži, okreće se k meni i govori :"Draga žao mi je, srce ne kuca" okreće monitor prema meni i kaže mi, ja u šoku, plačem, zapomažem...
Sestra me vodi u sobudogovorili smo se da idem na gel i drip. Javljam suprugu koji je cijelu noć bio na ribolovu i bio budan, on dolazi za 20 min (hvala dragom bogu da mu se putem nije ništa dogodilo). Molimo doktoricu da ostane samnom na porodu,ona bez razmišljanja pristaje. On osaje samnom, plačemo oboje,on na koljenima, grli,mazi i ljubi moj trbuh u kojem je naš anđelek... Smirimo se oboje,on odlazi doma nahraniti životinje, otuširat se i presvući se.Ja se spuštam u predrađaonu. Sestra me brije (ne znam zašto, obavila sam to prije 3 dana sama) i cijelu me isjeće da nemogu normalno mokriti koliko peće. Klizma je prošla u redu. Ulazim u predrađaonu,dobivam gel jer je nalaz cerviksa vrlo nezrel, tj. odgovara tt 35+2. Za sat dolazi suprug-oko 10 h. Razgovaramo o svemu, okolišamo, trudimo se izbjegavati ono zbog čega smo tu da ja ne pokleknem i počnem plakat i gubit dragocijenu snagu.
12:20 stavljaju mi drip, kreću trudovi, poprilično često. Suprug me pogleda suznih očiju i pita:"Ja se nadam dabude zaplakala, a ti?" Onda je u rađaoni-soba do mene, jedna žena rodila i kad sam čula plač bila sam gotova, nisam se mogla smirit, jedva sam se pribrala..
Oko 4 kreću takovi trudovi da ih nemogu prodisat, držimsupruga za ruku, vičem, molim nešto protiv bolova.. Dobila sam 2 injekcije spazmexa i 2 ili 3 normabela- nije mi pomoglo, urlala sam, vikala, razarala me bol. 5:20 pregled- otvorena 3 prsta- mislimsi umrijet ću do kraja,ne mogu više tek 3 prsta...
6:30 kreću trudovi s tiskanjem, suprug u panici, ja viččem zovi sestru, on jadan pita kaj mi je, kaj trebam, kak da mi pomogne.. ja urlam zovi sestru, sestra i doktorica stižu, i vele, ajmo u rađaonu, jedva sam došla do stola popela se i tamo je doktorica u trudu i vannjega otvarala prstima- koja je to tek bol... 6:40na svijet dolazi bezživotno tijelo našeg malog anđela, suprug je izašel vannasam kraj jer jerekel da ju ne želi vidjeti da ne bi to podnesel. Ja ih molim i preklinjem da je viddim i jedva mi je pokažu-prekrasna je- još prekrivena verniksom, lijepa bucka, zlatne, guste kosice, mali pravilan nosić, prekrasne usne, bucmasti obraščići...odnose je na vaganje i obradu. Teška je 2760 . ulazi suprug i ipak je ide viidjeti i dolazi uplakani i veli ista je ko i cure, prekrasna je... plače, ja sam previše nadrogirana da bi mogla pustit suzu.. on odlazi.. ja izgubljena, ne osijećam ništa... i tako eto ne spavam uopće, stalno mislim na to zašto moje tijelo nije reagiralo na vrijeme da je spasimo....