Sunce moje malo, ja više ne mogu... Ne mogu više ovako, krenem ti pisat pismo i onda shvatim da ga nemam kamo poslati... Volim te... Fališ mi... Dok se sjetim one tvoje zlatne kosice i bucmastih obraščića i savršene i pravilne glavice, malene usnice, savršena si bila, SAVRŠENA, zašto si me ostavila?? Zašto nisam osjetila da se mučiš i patiš? Zašto nisam dobila priliku spasiti te? Ili jesam, a propustila sam ju?? ne mogu više ovako, cijeli dan si mi u mislima... Ubija me to, nemam volje za ništa, Bio je sveti nikola, moj poklon za tebe je glupi lampaš, glupi lampaš!!! A Božić... Bez tebe, Emili ne mogu više... Da imam i tvoje seke i tvog tatu, ali osjećam se sama u svemu ovome, nemam oslonac, tvoj tata je uspjel krenut nekak dalje ja ne mogu još uvijek tapkam tamo u onoj glupoj sobi gdi sam te vidjela i htjela otići s tobom, ne ne liječi vrijeme rane sve gore i gore mi je. Volim te sunce moje...