Draga krescenija. Oh kako te razumijem. Moras shvatiti da je jos uvijek proslo pre malo vremena i da je normalno da se tako osjecas. Iz svog iskustva ti mogu reci da treba barem godinu dana da stanes na noge i pocinjes prihvacati zivot takav kakav je, nepravedan i bolan ali i pun srece i ljubavi koju ces opet jednog dana iskusiti kad se sve malo slegne. Znam da se osjecas sama u ovome, mislim da smo se sve mi mame andela tako osjecale. Ljutimo se ponekad na nase muzeve i cijeli svijet jer uspjevaju zivjeti dalje dok se mi borimo za zrak i tapkamo na mjestu. Ali moras shvatiti da je to tako s razlogom jer da nam muzevi ne predstavljaju cvrsti stup oboje bismo potonuli.
Draga moja, izdrzi ovo razdoblje ma koliko bolno ono bilo, sigurna sam da ces i ti jednog dana opet se od srca smijati bez suza u ocima. Tvoje prekrasno zlato ce uvijek biti u tvom srcu.