 |
|||
Roditelj bully-bullying kod kuće
Evo s jedne stranice o roditeljstvu koju pratim na facebooku.
http://www.ourmuddyboots.com/bullying-our-children/
tekst je na engleskom.
meni osobno jako zanimljivo.
moram reći da sam se u nekim točkama i sama našla i popravila, neke mi se opet čine malčice pretjerane..
što vi mislite?
biste li nešto dodali ili nešto maknuli s liste?
i još nastavak
http://www.ourmuddyboots.com/bullying-my-kids/
Posljednje uređivanje od anasti : 10.07.2013. at 14:04 Razlog: krivi link
Da, učiti djecu pristojnom ponašanju, redovnim obrocima i sl. je sad postalo maltertiranje.
Joj ameri, to su ameri ako se ne varam? Pa je, puno je lakše pustiti djecu da ispadnu kako ispadnu, nego zasukat rukave i uložiti puno rada, truda i živaca da jednog dana ipak ispadnu kulturni, uviđajni, zdravi ljudi.
Cini mi se, da kada bi postivala sve navedeno u clanku i ne bi zlostavljala svoju djecu time da ih ucim jestipovrce, pozdravljati, dijeliti igracke i sl. bilo bi mi puno lakse biti roditelj. A kakva bi moja djeca ispala......hmmm?!?!
Ne svidja mi se clanak, potice permisivni tip roditeljstva i na djecu stavlja odgovornost za vlastiti odgoj. (Sama moraju usvojiti prehrambene navike, sama moraju shvatiti osnove lijepog ponasanja i sl.)
Cemu onda roditelji?
Anasti, sad vidim da imaš bebača od 1 g i 5 mj. Pričekaj malo, tamo negdje 3 godinu
Ali nemoj čekati predugo, do puberteta, jer mogla bi lupati glavom o zid
XDeaedi prvotno napisa
A sve što ne nauče doma od nas, naučit će ih život na teži način.
Da se moju curu pita, ona bi spavala do barem 11h, onda bi gledala barem 3 dugacka crtica dnevno, jela bi pizzu, pomfrit, špek i slatkiše. Tuširala bi se kad dobije kraste po sebi, zube ne bi prala nikad, jer se ionako odmah zaprljaju, a i zašto bi pristojno komunicirala sa odraslima, kad bi je ionako samo gnjavili.
džizs, jedan od debilnijih članaka koje sam pročitala
krajnost do bola
Autorica piše o suptilnom bulingu, i ja mislim da i nije baš u krivu. Možda bi trebala pažljivije pisati, i proširiti članak na stvari koje radi kako bi odgajala djecu, jer ovako ispada da ne radi ništa, što sigurno ne bi bilo dobro i mislim da nije slučaj.
Recimo, na drugom linku, kaže da ne govori djeci "ne" zato da bi naučila da ne mogu sve dobit, nego ima kaže "ne" kad za to ima razloga (kad nema novaca, vremena, energije, ili nije razmislila o traženom). Ja to shvaćam kao: ne želim dovodit djecu u red da bi znali gdje je kome mjesto, nego ih želim naučit životu (u kojem postoje ograničenja po prirodi stvari). To je meni ok.
U pravu si Vartex. Vidiš kako čovjek ipak treba prvo skočiti, pa onda reći hop. Otišla sam i ja malo detaljnije proučiti stranice, nije, nije to tako ekstremistički kako se čini na prvi pogled.
Unatoč vertexinom prozoru u drugačije čitanje ovog članka, meni se ovo igleda kao yet another case of the kako se zove onaj uvaženi pedagog - a, Juul philosophy - taken literally. Meni teško prihvatljivo. Ne razumijem poantu, razumijem ovo ne reći ne samo da se glumi jačega, ali tipa da ne idu u školu i da je to bullying... meni je to too brate stretched. I smatrala bih da vodi u permisivan odgoj. Što je krivo s "hvala" u dućanu? Itd. Teško shvatljivo, barem meni.
Posljednje uređivanje od ina33 : 10.07.2013. at 18:23
ne znam koliko puta sam se već do sad uvjerila da mali nasilnici u školama nisu nasilni radi odgoja u kojem roditelji promišljaju o pitanjima poput pitanja iz ovog teksta.
nego upravo obratno.
al vi mi ne vjerujete
inače, slažem se s vertex, nije mi to tolika krajnost. iz prvog linkanog teksta, od osam točaka, sporna mi je jedino ona s hvala u dućanu i dijeljenju igračaka. a sve ostalo - u principu, a više-manje stoji. pa ne tjeram ih ni ja da grle tetke
nije to napisala, nego da nam je normalno da ih svako jutro moramo tjerati iz kuće i iz kreveta jer mrze ići u školu. bar sam ja tako shvatila. nije normalno da dijete mrzi školu.ali tipa da ne idu u školu i da je to bullying.
evo, obećajem da ću pročitati i druge tekstove s tog portala da se uvjerim jel žena permisivacinače, slažem se s vertex, nije mi to tolika krajnost. iz prvog linkanog teksta, od osam točaka, sporna mi je jedino ona s hvala u dućanu i dijeljenju igračaka. a sve ostalo - u principu, a više-manje stoji. pa ne tjeram ih ni ja da grle tetkeno, možda je s ovim tjeranjem na hvala u dućanu žena htjela reći da im ne govori ""reci: hvalaaa" ili "kako se kaže"
ali, pročitat ću i druge tekstove
a za dijeljenje igračaka kažetko to ovdje radi, ajmoshare the toys which are special to them
Ne bi povjerovala, ali ima i togatko to ovdje radi, ajmo
Srećom, odustala je od te igre nakon par neuspjelih pokušaja, pa bullying nije uhvatio korijene
S nekim stvarima s liste, mogu se složiti, s nekima ne. Čini mi se da je autorica zaboravila da se djeca rađaju bez svijesti o tome što je dobro, a što loše, i bez navika (bilo dobrih, bilo loših). Djeca se rađaju sa svojim željama i potrebama. Na nama je da im ispunimo sve potrebe. Na nama je da im ispunimo sve želje koje je realno i moguće ispuniti. Uz to dvoje, na nama je i da im usadimo dobre navike i svijest o tome što je dobro, prihvatljivo ponašanje, a što ne. Tu može doći do prijepora, jer se radi o prilično subjektivnim i relativnim pojmovima. Za nekoga je prihvatljivo da dijete ne dijeli svoje igračke, a za nekoga ne. Čitala sam malo komentare ispod teksta, gdje su čitatelji pisali kako su se i oni osjećali kao "građani drugog reda" u djetinjstvu. Ja nekako ne mislim da do toga dolazi zato što djetetu pokušavamo usaditi dobre navike i prihvatljivo ponašanje. Mislim da je bitno kako to činimo. Ako to činimo na način da poštujemo i uvažavamo dijete kao osobu s njegovim potrebama i željama, onda će se dijete naučiti nositi s frustracijama koje idu uz njegov odgoj (a to će biti bitno i za nošenje s frustracijama kasnije u životu), a istodobno se neće osjećati zakinuto kao osoba. Ako tjeramo svoje odgojne principe ne obazirući se na dijete, onda ćemo djetetu, uz frustracije koje idu uz odgoj i odrastanje, nakalemiti još i frustraciju nevoljenosti, osjećaja manje vrijednosti, i slično.
evo da i ja opsežnije napišem.
1. cry it out- ne moram ni pisati što o tome mislim
2. time out iliti "u kut" mislim da ne uči dijete ama baš ničemu, barem ne u nekoj predškolskoj dobi
3. slažem se da dijete ne mora raditi stvari onako kako mi mislimo da je ispravno, već mu se može dati sloboda da i sam proba nešto na svoj način.. (npr. kako se igrati s kojom igračkom, meni je baš fora vidjeti kako će se dijete samo snaći i razmišljati, draže nego odmah otkriti sve tajne i namještati ga kako da igračku primi i sl..)
4. isto kao 2. mislim da kazna nije način učenja
5. hmmm tu bih rekla da se djetetu može dati izbor ovisno o tome koliko je za to zrelo i koliko uopće želi odlučivati o tome ( neću djetetu od godine dana dati da si bira odjeću)
6. potpuno se slažem da dijete ne mora grliti osobe koje mu se ne sviđaju ( mislim da tu dolazi samo do kontraefekta i frustracije), isto tako ga zasad ne silim da dijeli drage igračke jer mu je to očito važno i ima možda jednu takvu, a vjerujem da se dijeljenje uči iz primjera a ne forsiranja. hoćeš, nećeš.
7. mislim da je u americi homeschooling češći nego kod nas, pa se o tome ne vrijedi raspravljati
8. naravno da ću djetetu ponuditi zdravu hranu, to ni na koji način ne smatram bullyingom ( dijete nema iskustvo ni znanje o tome što je za njega zdravo a što ne)
bullying bi tek bio kada bih mu dala da živi na smokijima i hrenovkama mada nikakve frustracije ne bi osjetio.
drugi dio-
1. jednom je mm rekao baš tako, "nek se nauči da ne može biti kako ON hoće" , naravno pravi razlog za zabranu je bila njegova lijenost da mu se u tom trenu posveti, rekla sam mu da mi to odvratno zvuči
2. za moje dijete je još rano govoriti o kaznu, iskustva sa starijima zasad nemam pa neću pisati bezveze, ali sviđa mi se ovaj dio gdje govori kako djeca nekad ne razumiju gdje su pogriješili, da ih je sram, i da je dobro incident ili grešku spomenuti i razgovarati o tome u nekom vremenskom razmaku kad se već dijete smiri i bude voljno zbilja slušati a ne u trenutku bijesa.
3. slažem se, ne mora me dijete slušati samo zato što sam ja roditelj, često možemo puno naučiti od djeteta, i uvijek sam za autoritet na temelju povjerenja ali ne za traženje slijepe poslušnosti.
4. već sam rekla, nije sramota naučiti nešto dobro od djeteta, niti je sramota pogriješiti i priznati da griješimo, mislim da je to samo dobar primjer djetetu da smo i mi ljudi i da ne moramo ni mi ni oni biti savršeni
5. slažem se u potpunosti, strah ne vodi nikuda.
Meni je tekst fora, i vrijedi razmisliti o nekim stvarima.
Mislim da je najbitnije razmišljati koliko nam je zapravo važno reći "ne" u nekom trenutku i koliko time dobivamo.
I na kraju, možemo mi dijete učiti što god hoćemo, na kraju će ipaku naučiti ono što mi jesmo a ne ono što želimo da oni budu.
potpisujem rehab, bitan je način.
naravno da dijete pitam "hoćeš reći hvala teti što ti je dala keks?" ali ne forsiram i ne ljutim se ako on umjesto tog "hvala" kaže "bok"!
naravno, nekad će sam pozdraviti a nekad neće ni pogledati u osobu jer se srami, ili mu se možda ne sviđa.
ali vidi da ja pozdravljam, čuje "hvala" i "molim" i u kojim se situacijama govore i tako uči.
učiti, ali ne na način da ga gnjavim i forsiram, pa ne čine čovjeka "hvala i molim", već malo dublje stvari.
uvijek se sjetim kad moj tata kaže "pa red je!" i mrzim kada se nešto raditi na način koji je društvu prihvatljiv jer je to red.
pa se za dijete u svakojakim glupim situacijama govori da je zločesto ili nekulturno ili škrto.
e i ja bih na prvu listu dodala "nemoj plakati, pa ti si veliki, ljudi će ti se smijati" ono ???wtf pusti dijete da plače ako ga boli ili ako je ljuto
Bullshit!
Eto.
Cvijeto, ne moraju ta djeca izrasti u nasilnike, uopće ne. Ali mi se čini skroz mogućim da odrastu u nepodnošljive Veličine.
Pa iako je OK biti asertivan, znati se zauzeti za sebe i tako to, u mom je sustavu vrijednosti još više OK znati zahvaliti, podijeliti, posuditi, biti uz nekoga i onda kad time sebe i svoje potrebe izmještaš iz centra.
Možda sam u krivu, ali ne čini mi se da ona svojim načinom odgaja takve ljude.
Red je činiti stvari zato jer je red, kako bi nam svima suživot u čoporu (obitelji, uredu, cesti, dućanu itd) bio ugodniji.
Inače bismo se mogli jednostavno zatući toljagama ili vući za kosu u pećinu.
pokusavam balansirati sa tom idejom kad mu dodju djeca na igranje. (prije toga imamo sakrivanje najbitnijih igracaka) ali mu je i dalje vrlo tesko dijeliti vlastite igracke. drugi vid zlostaljanja na tu temu je kad gost smije birati igricu koju ce zajedno igrati na ps3. deca njegovih godinau prncipu nisu u stanju raditi sa kompjuterom ili ps3 ono sto radi on i vjezbamo ga da se u ime zajednicke igre prilagodi gostua za dijeljenje igračaka kaže
tko to ovdje radi, ajmo
kod nas je jos u kombinaciji sebastianov autizam i najcesce djeca koja i sama imaju autizam pa je potreno dosta usmjeravanja
naucen je jesti zdravo ali je sam po sebi nezainteresiran za nezdravu hranu pa to mozda i ne spada u zlostavljanje. zar nije u biti zlostavljanje sopanje djece smecem? da li je chips, slanac i coca cola zlosavljanje ili je brokula i sirovi krastavac maltretiranje djeteta?
p.s. u skoli im razvijaju naviku da se za sobom pospremi i da se ne pocne nova aktivnost dok predhodna nije zavrsena i pospremljena. da li je to zlostavljanje ili stvaranje strukture koju u biti djeca trebaju da bi se osjecali sigurno
X
X
Ovo je dobro za svu djecu, bez razlike imaju li autizam ili nemaju. A to je samo primjer. Pa djeca ce nam jednog dana zivjeti u svijetu u kojem je granica njihovih potreba omedjena granicama potreba drugih ljudi i to treba imati u vidu.
Ako ne pospremi igracke, netko drugi ce morati pospremati za njim ili ce zivjeti u kaosu (sto je frustrirajuce). Pa kako se onda stvaranje strukture moze smatrati zlostavljanjem? Ja znam svom mladjem sinu (neuredan po defaultu) reci da zlostavlja sve nas ostale svojom neurednoscu. Da li je onda zlostavljanje kad ja njega podsjetim da treba pokupiti prljave carape ispod stola i baciti ih u kosaru za ves? Ili je zlostavljanje s njegove strane to sto on to povremeno i dalje cini, a nama ostalima to smeta???
Djeca su jednostavno različita, ne pale sve metode kod sve djece i mislim da je to ono ključno kod ovakvih rasprava.
Nema dobrog i lošeg, nego jednostavno različitog pristupa, s obzirom na dijete.
Kod moje starije ove tzv. permisivne metode, ma bili bi za koju godinu reš pečeni, samo tako.
Ali imamo curicu u susjedstvu, kod nje nema što ne pali, to stvorenje je valjda rođeni pacifist, čudo jedno.
Debeli potpis!
Mi smo mogli starijeg sina odgajati tako - on je i danas miroljubivo stvorenje, ali mlađi....
Točno je da za svako dijete treba pronaći ključ. Što je dobro za susjeda, ne mora nužno biti i za nas. Što je palilo kod mog starijeg sina, znalo je biti potpuno beskorisno kod mlađega (i obrnuto). Da ih imam još troje, sigurno bi bilo isto.
Ovo s najdražom igračkom...
Što bi se točno trebalo desiti kad se susretne dvoje (ili više) djece odgajane outside the line? Od prvog se ne traži da podijeli najdražu igračku, ali ovo drugo ju baš jako želi, a njegova želja isto tako mora biti zadovoljena. U njenim postavkama nisam našla ništa što bi riješilo takvu situaciju.
Strayin način sa sakrivanjem prije dolaska gostiju ne bi bilo njezino rješenje, jer je to najdraža igračka na koju dijete-vlasnik ima pravo apsolutno, bez ograničenja.
Ma, meni je taj koncept toliko stran i toliko suprotan onome kako odgajam svoje dijete da uopće ne mogu dokučiti odgovor.
I samo me uzrujava što više mislim o njemu.
X na Svimbi.
Onda smo valjda svi mi bili bullyrani kao klinci, ali ja se svog djetinjstva uopće ne sjećam na taj način.
ja više-manje tak odgajam djecu (a nisam permisivna, dapače, dosta sam stroga, i živcira me to poistovjećivanje AP-like, Juul-like i sličnih odgoja s permisivnosšću jer je onda očito da ljudi nisu skužili poantu). i ok, nisu još u pubertetu, ali su dosta veliki i skroz su ok ispali. nisu razmažena i bezobrazna čudovišta, dapače, uvijek slušam kak su "pristojni i jako dobri".
ali ajde, pričekat ću još i pubertet pa da vidimo.
a bogme se moram i pohvaliti koliko su ove dvije starije samostalne i sposobne za život. za stariju sam znala već neko vrijeme, a sad me i srednja iznenadila. od kraja škole su same doma i genijalno funkcioniraju, strašno sam ponosna na njih.
Pa možda ja stvarno nisam skužila poantu. Kako se očituje ta tvoja strogost? Zbilja ne razumijem. Ako, po ovom tekstu gore, ne smiješ reći djetetu da kaže hvala ili da bi bilo lijepo da podijeli igračku ako mu netko dođe u goste.
Uvijek si mislim da ljudi koji uspješno odgajaju djecu na "takav" način imaju izuzetno razumnu i kooperativnu djecu.
rekla bih ovako : stroga sam oko granica koje postavljam. te granice uistinu jesu šire nego u većini obitelji, ali su jasne, stroge i postoje sankcije za njihovo kršenje.
i da, stvarno nisam nijednom djeci rekla "reci hvala", "pozdravi tetu", i slično. sve su to naučili promatrajući mene i supruga, dakle sve oblike "pristojnog" ponašanja naučili su oponašanjem. i danas govore i hvala, i molim, i oprostite i dobar dan i pristojniji su od većine djece koju znam, a bez da sam ih ja pol djetinjstva gurkala i intruirala na to.
ne kažem da je sve do odgoja, možda su stvarno svi troje natprosječno suradljivi
To postoji. Imam. JEDNOG. To je jednostavno stvar karaktera (mm je takav - kooperativan). Morali smo čekati da nam sin uđe u pubertet da počne istjerivati svoju volju (i vjerujte - jedva smo to dočekali, jer je preispitivanje tuđeg mišljenja u životu ipak bitno).
Drugo dijete mi je obično derište - taj se dizao na stražnje noge od prvog dana (kao ja
i da, jako vole dijeliti igračke, dapače pola svojih igračaka poklone drugima. češće doživljavam "škrtost" od druge djece i moram svojoj objašnjavati zašto drugi ne daju, jer moji sve daju
a okreni, recimo, priču na to drugo dijete koje je prišlo tvom djetetu i želi baš TOG slonića/dinosaura/kamion. zašto bi to dijete čim se pojavilo moralo to dobiti? što je naučilo to dijete ako ti prisiliš svoje dijete da mu to mora dati? instantno zadovoljenje njegove želje? ne potrebe. već baš želje
meni to uopće nije normalno.
i ne, moje cure uopće nisu škrte. ni bezobrazne ni samožive, upravo suprotno.
sad ću ko papiga za lutonjicom
tople su i empatične osobe
osim nekad jedna prema drugoj
Anci, to nije odgovor na moje pitanje
A kad se već razbacujemo osobnim primjerima, onda sve isto što ste rekle ti i Lutonjica mogu i ja za svog.
I što ćemo onda zaključiti? Da uopće nije ni do odgoja, nego da sve tri imamo super-duper djecu? Bit će da je do genetike
osobni primjer je jedino čime se razbacati mogu
ali, ja ti jednostavno ne vjerujem, reci što hoćeš
da i ti, kao i anci i lut, više-manje tako odgajaš svoje dijete
edit: al se na sam spomen juula i ap-a dižeš na stražnje noge, imaš sliku nekih derišta i izgubljenih roditelja i ne čitaš s razumijevanjem tekst
mislim, i mene zna živcirati sve to isto, al me anci naučila da
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 11.07.2013. at 10:17
Mene Juul uopće ne živcira, već sam sto puta napisala da mi je on OK, a da me čudi kako ga ljudi krivo shvaćaju.
Dakle, živciraju me ljudi
Anci, ne otimam, ali objasnim zašto bi bilo lijepo da taj kamion podijeli s prijateljem, jer je i on netom prije poželio njegov autić.
As simple as that, budi onakav kako želiš da su drugi prema tebi.
još bih samo htjela reći da se stvarno ne deklariram kao sljedbenica juula, searsa i sličnih. da, moj odgoj je negdje u tom smjeru, i ima nekih zajedničkih karakteristika, ali ja odgajam svoju djecu onako kako mi je prirodno i logično i definitivno ne po nečijim smjernicama što se mora ili što se ne smije.
tako da stvarno molim da me se ne trpa u bilo kakvu kategoriju.
možemo raspravljat o MOM odgoju, ali mi nemojte citirat nešto iz ap-a LOL
(ps. sears me živcira kao i većina američkih autora, a juul me razbjesnio na jednoj rmk, pa nije da su mi baš idoli LOL)
moje razmišljanje je sve više takvo da takvu djecu dobiješ kombinacijom genetike i karaktera s kojim se rodi, te time da ih voliš, podržavaš i poštuješ baš takve kakve jesu i kao punopravne i ravnopravne osobe.Anci, to nije odgovor na moje pitanje
A kad se već razbacujemo osobnim primjerima, onda sve isto što ste rekle ti i Lutonjica mogu i ja za svog.
I što ćemo onda zaključiti? Da uopće nije ni do odgoja, nego da sve tri imamo super-duper djecu? Bit će da je do genetike
a sam odgojni stil je najmanje važan, ako je uopće važan (ja bih čak rekla da nije)
Posljednje uređivanje od Lutonjica : 11.07.2013. at 10:36
Mislim da sav ovaj sijaset odraslih i postarijih siledžija i Veličina oko nas nije izrastao na permisivnom odgoju, a ni na odgoju o kakvom piše ova žena (i koji ne vidim kao permisivan, iz ova dva članka).
Slažem se s Anci i cvijetom. Jasno mi je da na prvu tekst može zvučat bezveze, ali na drugu barem ne bi trebao zvučat ekstremno.
A kako se nekima od nas tekst čini više manje ok, nije baš red napisati da je bullshit.
Vertex
Da, vjerojatno postarije Veličine nisu imale permisivne roditelje, nisu bila takva vremena. Ali svejedno ih je negdje putem netko od poltronske svite kojom su okruženi uvjerio da su baš bogomdani. I zato su oni zaključili da je skroz ok gaziti preko leševa zbog vlastitog probitka.
Pa i ja svog sina volim, podržavam i poštujem takvog kakav jest, ali ne mogu reći da ga baš tretiram kao ravnopravnu ili punopravnu osobu. Niti mislim da bih trebala. Ok, možda ja to shvaćam predoslovno.
Ja vjerojatno, prema ovom članku, bullyiram svoje dijete, ali ne osjećam se kao bully. Kada se iscrpe sve druge metode - razgovor, objašnjavanja, itd., pribjegavam "nepopularnim" metodama (npr. idi u svoju sobu) jer drugog rješenja nemam. Mislim da ne moram napomenuti da imam izuzetno tvrdoglavo dijete.
Oko dijeljenja igračaka...Pa ja sam se osjećala bezveze kad bismo otišli kod prijeteljice i njenog sina na igranje, pa njen sin nije uopće dao mom da dira njegove igračke, i na kraju sam ja cijelo popodne provela tješeći svog sina što mu ovaj ništa ne da, dok se ta prijateljica smješkala "A tako ti je to". Meni to nije ok.
Ovo smo mi savladali tek sa drugim djetetom (prvo dijete nije bilo problematično što se tiče dijeljenja - taj bi i danas sve podijelio): kad smo išli u goste, nosili smo neke svoje igračke, da imamo za razmjenu i da se imamo čime igrati ako domaćin ne bi dao dirati svoje... No big deal!
Meni je isto većina toga ok, bar za promišljanje, jedino ovo sa hranom ne.
Naravno da moje dijete bar kod kuće dobiva zdrav obrok, i nije ga dužna pojesti do zadnje žlice, ali sasvim sigurno neću pitati da li bi radije colu i čips. Pa naravno da bi.
Ostalo - dijeljenje igračaka, pozdravljanje u dućanu - rješavamo tako da je zamolim ili sugeriram što bi bilo pristojno učiniti, ali je konačna odluka na njoj. Ne mora ako neće (kao što ne mora ni pojesti ručak). Fizički kontakt nikad ne bih forsirala (grljenje teta i to).
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
