ja inu vidim u konstantnom strahu da preblago odgaja curu, da nije dovoljno stroga i da nije dovoljno autoritativna i da će odgojiti neku malu divljakinju iz knjige tog njemca.
i svaki put kad nešto maloj popusti, ili kad joj da da nešto kompetentno odluči, njemac se pojavi i, kao u onom nekom filmu s m.streep, lupa po ininoj glavi s tavom.![]()
a u biti, kad malo bolje razmislim... možda vi to i ne želite znati![]()
Ja uopće nemam sumnje da se s osobinama ličnosti rađamo. Za to mi je dosta pogledat svoju djecu, svaki od njih je svoj i drugačiji.
Ma, knjigu sam dobila od frendice iz ST-a koja je, nakon prvotne "ljubavne afere" s attachment parentingom i "Rodama" pročitala tu knjigu, koja joj je kao otvorila oči oko "modernih pretjerivanja". Po mom mišljenju, ta frendica ionako, kao niti nitko od nas, ne može pobjeći od "Rode u sebi". I svi isto odgajamo. Ovo da se baba seli sa studenticom... to je meni teža patologija, koje je oduvijek bilo. Kad razmišljam o svom odgoju, sjetim se onog luđaka iz Američke ljepote, onog filma di onaj neki luđak, prikrivreni homić, svog sina umjetničkog freaka nastoji dat u vojničku akademiju, govoreći "you need order, you need structure, you need discipline"
. Uz premiještanje čačkalice s lijeva na desno, ups, s desna na lijevo. I bižeći od Kineza koji nadiru posvukud. Ne da imam išta protiv Kineza, Brazilaca, Indijaca itd.
Edit: ja se šalim, ako nekom nije jasno.
Posljednje uređivanje od ina33 : 15.07.2013. at 16:40
To ništa ne mijenja na stvari glede odgoja.
Svi se rađaju s određenim biološkim potencijalom, koji uključuje sve, tjelesne predispozicije, inteligenciju, karakter, temperament...to znamo svi s više djece, koliko su posve različiti.
Pa opet, taj se osnovni, sirovi materijal, donekle različito modificira u različitim okolnostima.
Npr.,neki rođeni emotivac, kod prepopustljivog odgoja, može izrasti u stvarnu slabost, vječno jadikovanje, cmoljenje i traženje potpore, ili pak kod nasilnog "čeličenja" može otići u povučenost, depresiju, kasnije silnu netrpeljivost prema takvim roditeljima...
Navodim samo krajnosti, emotivac u svojoj biti to uvijek ostaje, ali pristup prihvaćanja i ohrabrivanja "ti možeš" ili "ti si ok" ili "ti možeš biti ti, pa i onda kad se prilagodiš određenim pravilima i normama, ne moraš izgubiti sebe" , "nemoj odustajati" i sl..., može izvući ono najbolje iz svake osobine.
Isto vrijedi i za malog prgavca, ili malog filozofa, bit osobe će ostati ista, ali dijete može naučiti da to što ono jest shvati kao nešto normalno i dobro, nauči svoje prednosti i nauči kako ih ispravno koristiti, a ne da cijelo vrijeme ističemo njegove mane i
onda kao da baš samo to vidimo i samo na tomu "radimo".
Emso daj linkove.
kao majka dvije djevojcice kojima vrlo slicno pristupam u odgoju - mada je svaka u svoje vrijeme u drukcijem okruzenju (jedinica i sestra potom) - no njihov temperamet, to je toliko vidno razlicito i ocito jos od prvih dana. Pri tome jasno vidimo koje su crte moje a koje tatine i kako se to zanimljivo iskombiniralo. Skoro ko fizicka obiljezja. Tako da pocinjem vjerovati i ja da je vecina toga genetski determinirana a mi mozemo sa svoje strane to brusiti i usmjeravati ali uvijek ce jedna biti vise poput tate po svojoj ukupnosti a druga poput mene, barem se sada tako cini.
Ova me tema zaintrigirala bas i totalno sam non-bully sama s djecom na moru u pms-u - sto mi nije lako a s druge strane sto sam ja vise non bully to su one vise bully medjusobno i prema meni pa cemo vidjeti do kad ovako :D
Teorija ima razlicitih, jedna npr. govori da se rođenjem razlikujemo po tome kako reagiramo na podrazaje, neki su osjetljiviji neki puno manje. Isto tako, od rodjenja se djeca razlikuju po prilagodljivosti, zatim po nacinima na koji reagiraju na druge ljude, neki su vise neki manje orijentirani na druge...sve ostalo se nadogradjuje i formira tijekom odrastanja i u razlicitim interakcijama.
Druga stvar koju smatram cistim mitom je tvrdnja da svoju djecu odgajamo na isti nacin. Mislim da je to nemoguće pa makar se i trudili. Djeca nam naprosto svojim karakterima različito odgovaraju, osim toga odgajamo ih u razlicitim zivotnim situacijama, u vise ili manje zahtjevnim situacijama...Tako da bi meni opet bilo tesko čvrsto tvrditi da je li neko ponasanje mog djeteta posljedica njezinog/njegovog temperamenta ili je pak posljedica naših (dijelom drugačijih) reakcija na to ponašanje.
O, ne, nema ignoriranja kad su ton i namjera fino podešeni.
Moje se smrznu kad ja "hladno poludim".
Sjećam se kad je moju frendicu psihologinja učila kako se djetetu kaže- NE, kojim tonom, kojom bojom glasa, koliko odlučno.
Ona je prije toga imala neko jadno, kenjkavo, milijun puta molećivim glasom ponovljeno ne, ono - nemoj, zlato, ajde, to nije lijepooo, znaš da to nije lijepo, jesmo se dogovorili da se to ne radi...onda to kenjkanje prijeđe u histeriju, isto tako nemoćnu, pa krene urlikanje - jesam ti rekla da to ne radiš!!!, pa nakon toga možda krene i pljus...
Sve je to bezveze.
Djeca vole ozbiljnost, kad nešto mislimo ozbiljno, onda to treba i pokazati.
Samo je pitanje je li nam baš stalo do nečega ili nam se baš tada utjeruje pravda, ili imamo nešto dulji prag tolerancije, to je druga priča. Ja dosta puštam, ali kad odlučim da je kraj, to je to.
ja samo ne kuzim zasto su mimoze oni koji imaju fobiju od pauka? Mislite da se boje pauka zato sto su razmazeni?
arahnofobija ilitiga strah od pauka je najraširenija fobija, zar ne?![]()
Ta sam, bojim se pauka, svih mogučih buba i gmizavaca. I neugodno mi užasno kad negdje vani počnem mlatarati rukama ko sumanuta jer oko mene prše neka osica![]()
veliki X, također potpisujem Peterlin i Sirius Black.
po mom mišljenju danas je puno puno veći problem prepopustljivi odgoj. i stvarno kad vidim da netko ne može (ili se ne usudi) svome djetetu jasno reći NE kad je to stvarno potrebno...onda se zamislim hmmmm "kakvu li djetetu medvjeđu uslugu radi".
Nisam za čeličenje al bome ni za drame ovog-onog tipa...
neka zlatna sredina.
i odgoj itekako utječe inače bi svi mogli dignuti ruke i reći pa takav/takva se rodio...to je linija manjeg otpora.Ništa drugo.
moja sveki ima brdo strahova iracionalnih za poludit, neki dan smo bili kod njene sestre ja se šokirala da reagira na potpuno isti način.to je čisti odgoj kojem su bile izložene gopdinama.
tako smo se nas dvije snahe skompale i zaključile da su nažalost uspjele prenijeti dobar dio toga na svoje sinove grr.....ono tipa ne hodat bos, prehladit ćeš se, hrana ne smije stajat van hladnjaka ni minut jer ćeš pokvarit želuudac, bube su čudovišta koja nas napadaju brani se svim silama od njih (maši rukama, nogama i inim i rastjeraj komarce, ose,pauke,..), jako sam loše imam temperaturu 37,1 !!!! eto ga skoro odapela, sunce je najveći neprijatelj,ni u ludilu pojest komad hrane (bilo kakve) ako ti je pao u stanu na pod i još brdo toga...a ja i druga snaha posve ležerne, iskreno i duboko se nadam da ti njeni strahovi staju s generacijom njenih sinova. A ljudi moji što je tako teško živjet, ja ne znam kako ona izdrži jedan dan.
E da, a mi smo odgajani potpuno drugačije, nekako slobodnije, opuštenije, prirodnije, išli smo u prirodu (što oni nisu zbog svih opasnosti koji vrebaju, leći na travu Bože me sačuvaj?!)...ima veze odgoj itekako.
šafran a kako su tvoji reagirali kad bi bila neka osa, pauk oko njih?
i kako su reagirali na tvoje mlatarnje rukicama dok si bila dijete?
meni kad je dijete došlo jedan dan iz vrtića tipa "Mama, buba!!" ja sam hladno pogledaal bubu i rekla pa šta, šta će ti bit od bube?! nikad više nije, a to je bila čula od djece u vrtiću. A djeca pak od koga li ?!!!
Možda je to od čeličenja
Mislim da je takav odgoj samo simptom općeg stanja u društvu, svi živimo u preugodnim uvjetima i još pritom kukamo.
Čeličenje kakvo dijete treba ne dolazi od roditelja, nego od prave borbe za opstanak i napredak, uz podršku i prihvaćanje obitelji u kojoj se osjeća optimizam.
A joj di me pitaš to :sramim se:
Nemam pojma kako su reagirali, ali znam da se i moja mama boji osa, buba, gmizvaca i da ima istu reakciju. Pa je vjerojatno to tako došlo.
Ova tvoja rekacija je najbolja moguća, ja se trudim isto tako, ali mi nekad reakcija pobjegne :sramim se:
Mala mi stvarno nije plašljiva, ničega se ona ne boji i nadam se toplo da neće to pokupit od mene.
evo draga sama si odgovorila, tako sam i mislila.
Neće tvoja malena to pokupit ako po prirodi nije plašljiva a ti si osvijestila taj "problemčić" kod sebe tako da mislima da ćete uspjet to zaobići.
meni je strašno kako djeca "kupe" naše ponašanje (bilo pozitivno bilo negativno).
mislim da i iz jedne i druge krajnosti mogu izrasti djeca/ljudi s fobijama ili mimoze.
i imam takvih primjera u najbližoj okolini.
mada bih rekla da će fobije prije proizaći iz "čeličenja" a mimoza iz prepopuštanja, i nesposobnosti da se kaže čvrsto "ne".
dakle, zlatna sredina. i mislim da smo svi ovdje u zlatnoj sredini makar neki malo više naginju na jednu ili na drugu stranu, mislim da će nam svima djeca ispasti sasvim ok ljudi.
meni je naivno smatrati da strahove teramo adekvatnom reakcijom. Ovakav pristup moze da upali ako se dete ne plasi, nego imitira.
Nit sam od sva 4 clana svoje najuze porodice pokupila strah od zmija, niti su oni svojim sarolikim reakcijama i racionalizaciom straha uspeli da uticu da se ne plasim buba.
Clanak mi je ok u smislu da treba da promisljamo kada silimo dete zbog sopstvenih strahova da nece nista nauciti i da ce odrasti nevaspitan, a kada prosto primenjujemo neku nuznu i minimalnu silu. Ovo iz clanka su samo primeri, nista drugo.
Nit su sva deca ista, nit su sve okolnosti iste.
Skoro godinu dana sam terala dete da spava popodne. Ja koja sam uzasan protivnik toga! Radila sam to jer je bilo u najboljem interesu deteta koje inace nije uopste moglo da funkcionise. Ali uopste. Suze do kolena celo popodne, potpune histerije kad je gladno... Strasno. Manju frustraciju svima nama je pretstavljalo povremeno natezanje oko uspavljivanja... Sad moze da prezivi dan bez spavanja, ine gnjavimo ga da spava, iako uglavnom odmori malo uz crtace, i to mu prija.
Sa drugim detetom to ne radim, jer je dete drugacije.
Pustam ih da odlucuju u puno stvari. Lepo ponasanje usvajaju nasim primerom, a ne ponavljanjima "reci hvala", pricaju sa odraslima samo ako zele (a obicno zele), jedu relativno zdravo - pravila se odnose otprilike na: "slatkisi posle rucka.", a za rucak je uvek nesto sto vole, ne insistiram ni da probaju hranu ni da jednu nesto sto ne vole, ali ih ucim da probaju nesto novo sa: "ako ti se ne svidi necu te gnjaviti da jedes, ako ti se svidi imaces jos jedno novo super jelo koje volis" i ponekad im je zabavno da probaju... Mogu i da obuku sta hoce iako ulazem neki spori trud da nauce kad se nose "lepe stvari", a kad svakodnevne... Ali stavljam veto na izbor ako se potpuno kosi sa vremenskim prilikama. Moze da im bude malo hladno ili vruce, ali ne u japankama na sneg...
Neke stvari moraju: da peru ruke kad dodjemo iz parka, da popiju lek... Moraju neke stvari koje su prihvatili pod normalno, pa se ne natezemo oko toga...
Morali su i na plazu kad smo na moru, iako je stariji pre 2 godine svakodnevno pitao: "zar cemo opet na plazu?? pa bili smo juce..." Jer, ko bi ga inace cuvao? ne znam jel to bullying ili objektivna okolnost![]()
Krenula sam čitati zadnju stranicu i ne mogu se odlučiti što bih citirala, dosta ima dobrog i sve me inspirira (užas,ide ep, ko puši, nek zapali sad).
Prvo, strah od kukaca ne znam kako nastaje. Moja je najstarija kćer odrasla praktički u vrtu, skupljala rukom gliste s ceste da ih ne pogazi auto, a onda negdje, ne znam ni kad, valjda po polasku u školu, počela izvoditi šizove na sve moguće bube, bilo koje, ko da je odrasla na Manhattanu. Sad malo dolazi k sebi jer mi ne damo da se te gluposti razmašu, budući da nije ono baš fobija nego više gadljivost i fakat pretjeruje,njoj je i bubamara strava.
Onda, ne znam tko je rekao, jenifer ili tko, najčešće raspravljamo o krajnostima jer je tako valjda najlakše uočiti fenomene, pojave i dijametralno suprotne postupke, a zapravo je u životu praksa najčešće negdje između.
Evo, ja sam, po onoj skali i postupcima, ispala totalni AP roditelj, tu je bila ona jedna cura što je pisala diplomski o AP i ja u intervjju s njom ispade totalni ap, sve se uklapa.
Pa su tu bila pitanja - a kako pritom dječja samostalnost, odvajanje za vrtić, školu? Pa super, ko Robinsoni, ni suze ne puste, a kamoli da drame, uopće ne držim djecu uz svoje skute.
Nisam ni imala dojam da se toga držim jer na nekim stvarima zaista inzistiram strogo, ali očito tih stvari nije previše.
Ono što mi je bitno, tu tražim da se bezpogovorno sluša, a s druge strane, ispadoh ne jednom "ležerna", "ajme, kako to možeš gledati", "ajme, dobrih si ti živaca, ja im ne bih dala".
Ne odnosi se to na stvari koje su meni bitne, npr. ne dozvoljavam bacanje po podu, uporno žicanje po dućanu, histerije svih vrsta, nekulturno i drsko obraćanje odraslima (bilo komu), a naročito ne meni ili tati, razbijanje stvari (ili ljudi), psovanje...ne mogu se sad sjetiti što još...
S druje strane, moja djeca kažu da uopće nisam stroga jer im dozvoljavam stvari koje neke druge mame ne daju, a mislim da je to opet stvar prioriteta, što tko smatra bitnim ili što mu živci mogu podnijeti.
Evo, za primjer, a tu bih vas baš upitala što mislite o tome jer ja zapravo ni ne znam što bih točno mislila, je to što dozvolim djeci i njihovim prijateljicama kad su u gostima, da mi poprilično rasture stan, druge mame negoduju.
Djeca prave šator na krevetu na kat, još im ja i pomognem da učvrtse jer oni to ne znaju najbolje, skinu sve jastuke s kauča i onda imaju skakaopnicu na glavu s trosjeda na pod i takve ludorije.
Bio je 11. rođendan moje kćeri,postavila sam im disco kuglu, i u žaru plesa, penjale su se i na kauč i plesale. Kad su kasnije došli roditelji po njih, jedna je mama rekla da su ona i druge mame "odlučno protiv tog penjanja na kauč, da im se to ne smije dozvoliti, da će one to prekopirati pa će se penjati i u javnom prostoru (pizzerija i sl., gdje slave rođendan)".
Ups, tada sam im odmah rekla da više ne skaču po kauču nego da se drže poda, jer, kao, mama gost je uvijek u pravu, a i neću da ispadnem zadnja ludača, a i malo sam se zamislila (ali nisam još ništa pametno smislila) jel moguće da se s kauča ide direkt skakati u narodnjački klub na šank, pa bolje spriječiti nego liječiti.
Ako netko ima kakvo mišljenje o tome, mislim na odgojne dugoročne konzekvence, ne sad ono što i sama znam, da nekima vrlo smeta uneređivanje stana, na to raeagiraju i to ne dozvoljavaju, to je ok, svatko ima ono što ga više smeta. Ja to pospremim kasnije ( i djeci naredim da sve vrate na mjesto) i na sasvim druge stvari reagiram strogo.
Ali, možda je to pogrešno jer su park i igralište za ludovanje,a ne stan, nisam sigurna posve?
No, kako god, i dalje sam mišljenja da ukalupljivanje sebe u strogo određeni tip roditeljstva i držanje ko pijan plota striktno određenih smjernica nije baš nešto, bar meni ne paše, a pretpostavljam da je i većina ljudi neki miks.
YellowSky, mišljenja sam da je sve ovo što si ti napisala savršeno, savršeno normalno, pa kako god se zvalo i u koju god definiciju roditeljstva upalo.
Nena, meni je skroz normalno da na rođendanu, koji slave 1x godišnje, granice popuste i da rasture stan, naprave nered. Po meni bi neki ekstremni slučaj AP-a bio da je tako svaki dan, kad god se njima prohtje -a djeci bi se to radilo stalno.
To je život u obitelji, u društvu. Ne može biti kako jedan pojedinac želi, svi, pa čak i oni najmlađi se moraju prilagoditi. I mi imamo puno takvih slučajeva kada se nešto radi/ne može raditi radi jednog ili drugog klinca. Npr. vodim malog kod logopeda, cura bi radije išla u park, već se dogovorila sa curama. Ali šta mogu, tata radi, nema je tko čuvati i mora ići s nama, ne može ostati sama u parku tako dugo.
Mislim da takav ap ne postoji. Koliko sam shvatila, ap je podupiruće roditeljstvo, ali se "podupire" dijete kao osoba, ohrabruju se njegove kvalitete, a ne sklonost destrukciji ili obijest.
Da, ovo skakanje se odnosi na rođendane ili kad je draga frendica par sati u gostima, ne na svaki dan.
Iako se dogodi da i moje same rade te šatore i skakaonice.Uz obvezu da sve pospreme.
S druge strane, dogodilo se da roditelj dovede 3 - godišnjaka koji iščupa metlu iz špajze i drškom uporno hoće razbiti staklenu stijenu na balkonskim vratima. A mama ga moli - ajde, zlato, daj to mami, to nije lijepo...a on ne da i tako se natežu sto godina, on kriči i ne da, ona moli....
E, tu ja nemam ni sekunde tolerancije ni pregovaranja.
A jel misliš da ples na kauču vodi direktno plesu na šanku?
Kod nas je doma isto tak ,samo svakodnevno a i djeca su manja. Kao što si i napisala, svatko ima druge stvari koje zabranjuje i tolerira, ovisi o životnim navikama i živcima. Smeta mi prenemaganje, cendranje za svaku sitnicu, kad se ne žele potruditi i kad se ponašaju nerazumno i sebično. Ne smeta mi nered. Jedino ne toleriram ono što bi moglo biti opasno u tom divljanju.
Moje cure obožavaju ninja ratnike pa si doma slažu poligone i skaču s kauča. Jastuci s kauča su redovito po cijelom stanu (osim u kupaoni), kombiniraju stolice, dječju kuhinju i moju hodalicu da naprave šator. Igračke su stvarno svugdje i neki su oduševljeni kad dođu k nama jer je cijeli stan ko igraonica a neki se valjda zgražaju. Meni je strahota kad se kod nekih ljudi uopće ne vidi da dijete tamo stanuje jer svaku igračku moraju za sobom pospremiti
Ne znam kakve će biti posljedice ali znam nekoliko ljudi koji kao djeca morali sve stalno za sobom pospremati pa su sad kao odrasli jako time opterećeni. Baš ono nenormalno, da ne mogu opušteno sjediti sa društvom, a suđe stoji neoprano, čak ni kad su u gostima.
Ja sam ko mala imala sobicu u kojoj smo setra i ja divljale (još smo onda spavale sa starcima u sobi) u kojoj su bile razbacane igračke na sve strane i šaralo se po zidovima. Valjda je posljedica toga da mi ne smeta nered i ninja poligoni i šatori po stanu.
Deaedi, slazem se. Posebno se to osjeti kad je i drugo dijete tu. ako cemo u duhu clanka, bullying bi bio uvjeravati tvoje dijete kako je voditi sestru/brata super, kako je tamo zabavo. A ustvari ide jer mora
Meni je, iskreno, najlakse i najprirodnije reci: sori, moras, nema druge.
Ovo s logopedom je samo crtica, milijun je situacija u obiteljskom zivotu gdje se prilagodjacamo jedni drugima.
Npr. kad si ja kupujem haljinu, a djeca moraju samnom![]()
Nena, ja isto pustim "demoliranje stana", to uopće nije tip stvari koje mi smetaju. I penjanje, i skakanje, i igračke posvuda. Ali isto tako volim da se djeca uključe u kasnije pospremanje čisto "reda radi", iako mi je lakše pospremiti samoj.
Meni smetaju iste stvari kao i tebi, pored toga i ovo odbijanje ići nekuda (tipa na plažu) kada se "mora" ići, s tim što kod mene nekad padnu i kazne. Da, koristim time-out i nije me stid.![]()
Ne pitas meneali ja nikad nisam sumnjala da ce moja djeca ono sto rade doma, raditi kod nekog drugog.
Jednostavno osjete da su pravila drugacija.
Baki nece nikad izvuci sudje i escajg i kuhatia sto im ja dozvolim.
A u boravak donose krs, no spreme. Malo negoduju, al znaju da moraju. Ne iste sekunde nego nekad :D
A onu metlu bih uzela odmah :D
ma moš misliti.
ples na kauču ti samo dovodi do jednoga, a to je da ćeš postati omiljeno odredište za djecu.
ono, idemo kod nene, been there
kod nas ti je hotel k mulcu.
vječito krcato djece.
a s tim tinejđerima sam dosta na oštro, što bi se reklo. malkice me se i boje.
al svi vole kod nas.
prije nego je j išao u dalmaciju, kad je završila škola, non stop su spavali kod nas njegova tri prijatelja. plus m, naravno. sve u svemu - petero djece.
od tih petero, dvoje na glasu kao divlje i neodgojeno i ovakvo i onakvo.
kod mene - svi dobri.
mislim, ono što ja podrazumjevam pod dobro.
najsmješniji su kad si idu raditi krevete na podu, na madracima.
za tu dječju sreću, ma operem tu jednu mašinu više robe i napravim tih 30 palačinki više, ko ga hebe.
[QUOTE=jennifer_gentle;2448191 Da, koristim time-out i nije me stid.[/QUOTE]
To s time-outom mi nikad nije bilo jasno. Kak to uopće izvesti? I što napraviti? Zatvoriti dijete u sobu? Znam da u vrtiću moraju sjediti na stolici, ali ako dijete nije spremno na suradnju onda neće htjeti ni sjediti.
To sa sjedenjem na stolici ne znam, ja mu kažem da ako se ne prestane bacati/udarati/vikati može slobodno otići u svoju sobu. Nekad kad je ljut i sam kaže (onako ljuto, ko tinejdžer) "ja sad idem u svoju sobu!!". Nakon pol minute-minutu se obično sam vrati nasmiješen, a nekad se čak i ispriča (pravo je izdresiran).
Sad već dugo nije bio u sobi, obično kad mu samo spomenem da treba ići u svoju sobu mu je šlagvort da se smiri.
Ja ne tjeram u sobu, moja starija se samoizolirava kad je ljuta
Kad je bila manja, znale smo primjenjivati time-in ciji naziv zvuci tako AP![]()
O, cvijeto, kod tebe ko i kod mene, samo je razlika po spolu, što podrazumijeva da sigurno nemaš modne revije.
Posljedica jedne modne revije je bila ta da je moja mlađa kćer "glumila mamu", obukla moju robu, čizme, uzela torbicu, al' za baksuz, torbicu koju nosim valjda jednom godišnje, neku svečanu, i da bi gospođica bila autentična mama, u torbicu je utrpala neki stari mobitel i pazi sad - moje ključeve od auta!
I zaboravila na to. Spremila torbicu u ormar.
"Ti ne znaš di si ih stavila!", "Ne, znam, uvijek ih stavljam na isto mjesto, možda si ih ti uzeo!", "Ne, nisam, šta će meni tvoji ključevi!", uslijedila su natezanja mene i muža, potraga za mojim ključevima, konačno i izrada novih ključeva.
Nakon par mjeseci nekud sam išla (izlazim vrlo često, naravno), uzmem tu torbicu i eto ga na, ključevi, bem'ti provod moje djece i modnu reviju.
Tvoji su problemi sigurno spolno vrlo različiti, ako smijem pretpostaviti, s obzirom na gender teoriju![]()
Pa i moj se isto samoizoliravao jedno vrijeme, a volio je i demonstrativno lupiti vratima. Ko pravi pubertetlija.
A što je time-in?
I moja ova jedna malo prgavija to sama radi, demonstrativno ode jer zna da ne podnosim te histerične izljeve. Onda je čujem kako urliče u sobi. Vrati se, ali se ne ispričava (škorpionka). Tek nakon možda sat vremena krene se grliti sa mnom i onda smo opet najbolje frendice.