Naci![]()
Cvijeto, dodatnih 30 palacinki? Svaki pojede 10??? :majka_zenske_djece:
Jennifer, time-in kao obratno od time out: sjela bih s njom nasamo, gotovo odmah bi se smirila pa bi popricale o onome sto je uzrokovalo sizu/neposluh itd.
Meni je vrhunac kod tih što mole dete da ne radi nepodopštine bila mama koja je molila svoju malu da prestane da gura moju. Sedele su na nekoj velikoj ljuljaški, onako kao ligeštul i njena mala svom snagom, odupirući se nogama, pritiska moju malu na šipku. Moja N zakukava, a mama moli svoju ćerku i kaže: nemoj srećice moli te mama, izmaknuće se N pa ćeš se udariti u šipku.
Ali reč nije rekla kad sam ja malu podigla i pomerila (bez upotrebe prekomerne sile)
I ja dozvoljavam da se kod nas radi svašta i meni je to ok. I klinci to znaju. Isto tako nemam problem i da zabranim, npr. bili su nam gosti na kratko i onda svi zajedno krećemo negde, doći ćemo kasno a meni treba sređen stan za sutradan. Lepo sam objasnila deci situaciju, rekla da je sad tako i bili su poslušni.
ma ne, nego idem peći palačinke. jer mi je to najjeftinija večera. ko bi s nekim kruhom i salamom nahranio 4 pubertetlije, bankrot odmah.
polenta il palačinke.
i još, nedam da jedu dok sve nije ispečeno :naci:
jer ih inače i pojedu 10. onako malo po malo. pa nikad kraja. ovako, sve ispečem, namažem, i onda svako pojede 4-5.
smoju birati, no ne ide bez nutelle.
al na tanko![]()
Neno
A ustvari, cvijeta im ne daje satro pravo izbora :D tako da je u duhu clanka.
Sjedi, 5 :D
Ja ih još i žešće izmanipuliram. Napravim fritule, tako da nutella uopće ne uđe u priču. Oni misle da guštaju u fritulama, a zapravo sam im uskratila nutellu :D
vertex,,
tebi ni goebbels nije ravan,koja si ti tek manipulatorica,
moramo se još preispitati da ne kršimo kaku konvenciju o dječjim pravima, neko pravo "da znaju" i "imaju pravo znati",
ono, od čega su fritule, i da li jedu kršitelja koda i sl.
Nemam ja srca za ovo!
Ne moraju čekati sve palačinke. Skupe se uz radnu plohu i kako koja padne na tanjur-mažu sami. Ne znam da mi se ikad skupilo više od dvije palačinke, bili sami mi ili i prijatelji. I pas čeka uvijek, obožava palačinke, nenamazane.
Inače čekati da se sve palačinke ispeku prije nego se jedu, mi je jedna od vrlo rijetkih trauma iz djetinjstva. Kod mame mog prijatelja je tako bilo. Ne želim nikome priuštiti takvu traumu![]()
Ja dozvoljavam svašta kad su specijalne prilike, bit će i kod mene K mulcu, uključivši skakanje po kauču i tome slično.
Ali isto tako, ja sam od onih Siriusinih, koji nisu mirni ako stol nije raspremljen i suđe isprano i gurnuto u suđericu.
Moja mama je takva, ponekad ti maltene uzme tanjur dok još jedeš. Nikad od mene nije očekivala da je zamijenim u tome, ali kaže da njoj nema pomoći.
Pa štaš', onda uskočiš i pomogneš. I upiješ za kasnije samostalni život.
A što se palačinki tiče, dijelim i ja Betine traume iz djetinjstva, tako da se ni kod mene ne čeka, na kraju ostanu 2-3 palačinke, kao da ih nisam ni pekla.
da bar oće doma pojest radi tih trauma, bar jednom![]()
ne sekiraj se, ti si a la moja mama
i kod nas je bilo disko kugli, šatora i skakanja.
i nisam nikad to skakanje isprobala u bircu na cajkama, ok penjala sam se na biljar al to se ne računa
pa ne znam, ja sam sebi super ispala, nije da sam umišljena
a sad za stvarno, meni je ovo sve ok što si ti napisala, svi mi imamo neke svoje prioritete kod kojih znamo reć odlučno "ne", bar sam ja takva, iako tu pišem o nekom bullyingu i preispitivanju sebe kao roditelja.
ja sam itekako odlučna kod meni važnih stvari, ali također i gradim šator ispod stola na balkonu, trčim po prašini, valjam se po cesti(hmda) i mislim da u tome nema ništa krivo i da je me dijete neće ništa manje ozbiljno shvaćati, već da uživa što dijelim takve trenutke s njim.
imam osjećaj da ću se ja zauvijek moći uživjeti u kožu djeteta i zato sam takva, a drugi nek misle što hoće. meni je to važno za poticanje mašte djeteta, za učenje uživanju u jednostavnim i običnim pravim dječjim igrama.
i vidim veliku razliku između moje i obitelji mm-a što se toga tiče.
moji se fantastično snalaze s djecom i umiju stvoriti igru iz najjednostavnijih stvari, dok su ovi drugi baš mlaki i vidi se da im je falilo valjanja po zemlji.. i žao mi je to vidje
mislim da roditelji ni sami ne znaju zašto brane sve to što si nabrojala.
samo ti budi kakva jesi.
i da, iz svog iskustva bih rekla da roditelji koji puštaju igre takvoga tipa, uz nekakve svoje granice, imaju veći autoritet, poštovanje i povjerenje djece.
super je nena![]()
i to nema veze s ovim što ću reći
i te kako znam zašto branim to što branim: nemam viška love, a rastureno ne mogu gledat.
mislim da onaj tko ima šlifa, ali prije svega volje, volje za zabaviti i usrećiti dijete,
ima puno načina da to uradi i bez tih nekih vratolomija i skakanja po namještaju.
recimo, ja se ne bih usudila pustiti ni svoju ni tuđu djecu da skaču s kreveta na kat pa da je sto jastuka poslagano po podu, a nije
ne treba nesreću prizivati, moja je ruku slomila dok je stajala u rolama, nije ni rolala
a recimo nije smotana, dapače, prilično spretna ali pod nogama joj se našao šljunak
hoću reći, paziš- pa se gluposti dogode iz stvari koje ne možeš spriječiti, a gdje dopustiti na rođendanu da mi tuđa djeca skaču s kreveta na kat, jesam dobro razumjela?
(u klipićima sam, letimično sam prešla post)
ukratko, ima nas još super roditelja koji ne dozvoljavamo to što ste opisale kao super![]()
A kako vam kaucevi i kreveti prezivljavaju skakanje, vama koji to dopustate? Stvarno me zanima, ne zezam se
Mislim, ja dozvolim svasta, gradimo sator od kreveta i ispod stola, igramo se s vodom (u kupaonici ili na terasi), eksperimentiramo kuhanjem svega i svacega, slikamo, rezbarimo krumpir itd - nije mi problem oprati ni pospremiti...ne mora biti sve sterilno i dosadno...ali skakanje po kaucu? Skakanje po krevetu? Ne dam da se unistava namjestaj, ne mogu svako malo kupovati novi; osim toga svaki dan idemo van pa se ima gdje penjati, skakati i izdivljati, ne mora i doma skakati, meni je to nekako previse. Valjda nece imat traumeZnam da bih ih ja imala da mi skacu po kaucu, hi hi.
Mislim da su skakale s kauča na pod, ne s kreveta na kat na pod (mislim da bi to bilo too much). Moja mala to obožava, i to joj pustim (5,5 godina), kad joj dođu frendice isto, ali mali je stan pa nema tu puno djece, a i pazimo ih uvijek kad su takve stvari da ne bi ko zviznuo negdje. Doduše, to su rijetke prilike kad im to dozvolim (u pravilu, rođendan). Ja se sjećam sebe, u starijoj dobi, sebe i sestre, mi smo znali doslovno popodneva provoditi u igri "ne smiš zgazit na pod" pa je bilo "kolo" skoči s fotelje na kauč pa na drugu fotelju itd. Na stol nismo smjele, to i tu ne dam, kauče dam. U biti, to smo radile poskrivećki, dok starci spavaju. Nikad nisam nogom stala na neki stol (osim za namontirat tipa luster).
Sve to jako ovisi, ja ne izvlačim zaključke iz tipa kauča.
Ja, recimo, ne dam šarat po zidu, većina mama koje znam daju.
aha, ispričavam se, nije skakanje s kreveta na kat
spominjao se krevet na kat ali kao šator, a u nastavku skakaonica s kauča pa mi se smiksalo.
ovo s kaučem je manje pogibljno ali svejedno... nema skakanja![]()
Ina sta stvarno vecina mama da sarat po zidu?? Ja ne dam. Kupila sam im plocu za krede i flomice, kupim ogromne papire za crtat na podu, papir za slikanje vodenima, sareni papir, boje za staklo koje se peru itd ali po zidovima - ne. Nije da se nije omaklo koji put, previse joj je valjda bilo napeto, ali sigurno ne uz moj blagoslov.
čitala sam da djeca imaju neku razvojnu potrebu da skaču u nekoj dobi, skakali su i moji
ali s dvije, tri, četiri godine starosti, ne s 11
i sami, ne uz čopor prijatelja - to mislim na mom bračnom krevetu
Posljednje uređivanje od AdioMare : 16.07.2013. at 23:05
ne dam ni ja vala brate. aka sestro.![]()
ni hodanje po stolu.
šatore sam pravila i to mi nije nikakav problem, ali skakanje po kauču jest i kad je dijete malo, a kamo li kad je veće.
po krevetu skakanje samo u jako rijetkim prilikama i to ih nadgledam i bude jako kratko. nemam živaca za to.
Posljednje uređivanje od mama courage : 16.07.2013. at 23:16
znam ja to, nisam ni rekla da drugi nisu super.
zato sam i napisala, svatko ima svoj ukus i dopušta "vratolomije" unutar nekih svojih granica.
i naravno da se pritom pazi na sigurnost djeteta, razlika je možda ta što se rijeđe na takve situacije gleda kao na potencijalno opasne.
mislim, ne treba se u svakoj situaciji misliti o riziku za lom i strepiti dal će se što loše desiti, kao što si rekla nesreće se i iz glupih situacija događaju.
dalje, pretpostavljam da se dopušta skakanje svojoj djeci i onoj koju dobro poznaješ i znaš da neće pretjerati.
i mislim da su djeca puno bolji skakači nego što mislimo, bar im se treba dati prilika da to postanu
ja npr. svog 1,5 godišnjaka pustim da uđe u plićak bez koluta ili plivalica, i hoda do dubine vrata, jer je on to sam htio isprobati, i zna se snaći ako slučajno potone, a ja sam uvijek tik do njega, pazim i dam mu ruku kad zatraži.
vjerujem da je nekome to ekstra ekstremno, ali sve ovisi o djetetu i situaciji.
ne dam ni ja hodanje po stolu na kojem se inače jede, iako želi. ma želio bi on još svašta al ne može baš sve.
mi smo kao djeca imali stari namještaj pa nismo morali baš previše paziti, ovdje je namještaj kojega koriste preko ljeta i gosti pa ne mogu dati da se baš grebe i uništava.
Ti si, AM, sve nešto zbrčkala.
Ajmo redom- šator se pravi na krevetu na kat, donji dio se prekrije dekama koje se pričvrste pa se odmiču da se ulazi-izlazi.
Na gornji dio je zabranjeno penjanje, i mojima i svima, najstrože. Moj nećak je slomio ruku kad je pao sa svog kreveta, a još mi je u glavi ona curica od dvije godine što je umrla.
Dalje- ne skaču po krevetima. Podnice se razmiču, nisu pričvršćene i ne želim da mi stumbaju krevet i madrace.
Kauč, tj. kutna garnitura, nije neka spešl, normalna je i dam ovoj mlađoj od 4 godine da po njoj skakuće, ali je to zapravo najčešće poligon da se skače na pod s nje.Pobacaju se oni ogromni jastuci na pod i onda se izvode skokovi, kakvi, svakakvi.
Ove starije ne skaču, one su plesale, pa su se u tom plesu popele i na kauč, kao kad se popneš na stolicu na svadbi, ne skačeš tako da se odražavaš sa stolice i skačeš u zrak nego ti je ona podloga, a ti jednostavno - plešeš.
I skroz mi je normalno da je to nekom nenormalno. Ili neprihvatljivo. Ili nije to za njega. Ili nisu takvi običaji. Nisam baš mislila da će nešto utjecati na osobine ličnosti, skakali ne skakali.
He, he, ovo smo i mi radili.
A s ovim skakanjem po krevetu ste me baš zamislili. Neki dan smo MD i ja s klinkom skakali po krevetu jer je ona otkrila skakanje po krevetu i onda je i nas tražila da se pridružimo...i tako nam je bilo super!
Inače, ja klinku već dva mjeseca vodam na trampolin i sva sreća da ga obožava jer zapravo vodim sebe![]()
Ajoj...kad se sjetim ovoga.... Moj stariji dugo duuuugo nije govorio i imao je lošu motoriku, pa smo mu kao stimulaciju uveli skakanje po krevetu (ima feder madrace - to je bilo super). Imam negdje filmić.... ali ga ne volim baš gledati jer me podsjeća na razdoblje brige i hodočašća oko doktora. Htjedoh reći - to je ne samo zabavno nego i jako korisno. Trampolin su isto dugo obožavali (Jarun, more) ali sad su već veliki pa ih je to nekako prošlo.
E ovo sa tim skakanjem po kauču ne razumijem, majke mi. Niti ja nisam smjela skakakti po kauču, niti jedno dijete naših prijatelja, poznanika isto ne smije Ni moja skroz na početku nije smjela, poečela je, to valjda djeci dođe posve prirodno pa sam je spuštala i nisam dala. Pod zadnje kad me je počela pitati jer smije, prvo sam rekla znaš da ne, i na kraju sam pukla i rekla, čekaj malo, ma skači dijete do mile volje.
I sad joj dopuštam da skače i uživa u tome i smije se i vrišti i njoj super i nama super i sad uopće više ne razumijem koji je to poriv zabrana skakanja po kauču. Pa federi su pretvrdi da bi otišli.
Još mogu razumjeti bračni krevet, one letvice, gore samo madraci, ali tvrdi kauč ne.
Po zidu nedam ni ja. To mi je jasno, ček malo pa imaš blokove, papire, mape, čudo jedno, čemu pošarati zidove i onda krečiti svako malo, to je ipak posao pokrečiti čitav stan, sve micati, ono, baš posao koji nema baš smisla radi šranja po zidovima, ali ovo za kauč, eto moja sada smije i uopče ne kužim i dalje tu zabranu oko kauča, možda me netko ovdje prosvijetli![]()
Ovo kod nas prolazi. Šta da radim, ja je pustim, ona voli biti gola, voli biti bosa (usred zime također), voli biti komotna, obožava sjedit na stolu i crtati, jesti nešto (ne naravno ručak ili obrok), čak se i leći na stol. Pa ono, mislim si, pa neće to raditi valjda kad bude imala 10.
Jao ljudi, pazite s tim krevetima.
Ja im cijeli život puštam, ali je eto naletio krevet koji je pokleknuo nakon 30ak skakanja. Nezgoda u svemu je što se između njega i poda našla moja peta.
Rezultat: 4 šava, 8 dana mirovanja. A ko zna kako bi prošlo da je umjesto moje bila dječja noga :/
Pouka: skačite po kvalitetnim krevetima![]()
Ne razumijem, ti si skakala pa je propao? Kako ti je ostala prikliještena peta?
Ne, klinci su skakali i vjerovatno razmrdali poprečnu dasku. Kad sam sjela na nju samo je propala i zarezala petu. Krvi do koljena, doslovno.
Iako pretpostavljam da se to ne bi dogodilo da je krevet bio kvalitetniji.
nena, sori još jednom, površno sam čitala
meni samo smeta moguća ideja da nema dobre zabave, a djeca su sputana i roditelji uštrogljenci ako se neke vrste igara ne prakticiraju... samo to![]()
Potpis pod ovo. Moji nikako nisu smjeli skakati po našim klik-klak ležajevima jer je to bilo opasno, ali po svojim su smjeli (jer to su ležajevi sa klasičnim federima, bez mehanizma, skroz tapecirani i bez oštrih uglova)
Isto - smjeli su se igrati s pravim tatinim alatom, ali je morao biti netko od odraslih "nadzor" da se ne dogodi kakva nezgoda, pa je dugo vremena u našoj kući bila klasična rečenica "Ko me bu gledaaaal?" Isto je vrijedilo i za skakanje po krevetima - netko je od odraslih bio blizu i čuvao stražu.
S druge strane - skakanje po krevetima prakticira se obično u predškolskoj dobi, dok djeca nisu prevelika ni preteška. Kasnije ih obično ne zanima (osim ako su im nadobudni roditelji sve branili, pa to rade dok su sami doma).
Ja sam svojima zbog skakanja kupila trampolin, jer oni moraju negdje skakati!
Tako da sad više ne skaću po krevetima.
Inače ja svašta dozvoljavam, uz uvjet da mi poslije pomognu čistiti i pospremiti, i djeca i njihovi gosti.
dajte djeci da skaču(ova tema se nekoliko puta spominjala) http://slobodnadalmacija.hr/Mozaik/t...0/Default.aspx Nego kako stojite sa jelom? Znam puno obitelji koje su proglasile da mora se jesti sve. Jedna familija je odlučila da djeca smiju izbarti po jedno jelo koje ne vole, i tako su oni izabrali. Godinama sam mislila da sam mulac čija djeca neće xy stvari pa ja smišljam kako ću im podvalit, pa pečem polpete koje maskiram s malo vrhnja ili preljevam preko tjestenine umjesto da skuham tikvice na varivo i kaže izvolte jesti itd... No u zadnje vrijeme kad se čujem s kuharicom konkretno te familije čujem kuknjavu da od kuhanja ništa ne stigne, ja joj ponudim neko svoje instant rješenje(ne instant ejlo nego rješenje, tipa staviti juhu s mesom pa jesti juhu, lešo meso i povrce iz juhe a to je sve skupa 30 minuta posla, ili staviti šnicle na lagano da se dinstaju i žganci i super nedjeljnu ručak), a kao moji ti to nešto baš ne vole. I sad si ja mislim kad sve zbrojim ja koja sam stvarno svašta dopuštala imam bolje jedače nego gdje je bio red i poslušnost, da ne kažem bully-bullying.
Meni je hrana najveća muka.
Dok nije krenuo u vrtić jeo je sve, ali zbilja sve.
Onda je malo pomalo počeo izbacivati namirnice, prvo meso, pa ribu, pa povrće...Kako je sve išlo postupno, mislila sam da je faza, a sad je došlo do toga da jede samo špinat, rižu i tjesteninu...Ja ludim, uopće ne znam kojim mehanizmom da ga natjeram da jede nešto drugo. Jučer smo se cijelo popodne natjeravali oko graška, a on je toliko tvrdoglav da je na kraju išao gladan spavati, nije htio ni probati.![]()
Ha jelo, joj di me nađe. Do prije pola godine je jela sve, sad odjednom neće jesti ako vidi povrće u tanjuru u svom naturalnom obliku tj. ako se vidi šta jede. Pa onda miksam sve u umak, štaš, kiada radim povrće. Zdinstam povrće, uvijek neko različito pa ga zmiksam u umak pa umješam u dinstanu rižu, bulgur, ili sa špagetama ili sa palentom, ono, liže prste nakon svakog jela i viće mmm fino, a i nama je fino, ali nedaj bože da vidi zrno graška, frlji nosom i neće, a umak od graška i recimo poriluka smaže samo tako, samo da ne vidi šta je. Jel si pucam u nogu ili ne, šta ja znam, ali sretna sam da ide tako. Tješi me što jako voli salate, sve moguće i to sirovo, i paradajz, paprike, mrkvu, krastavce sirove, zelenu salatu isto, luda za radićem, pa reko ajde nije greda, tako i onako je sirovo povrće zdravije nego kuhano, pa me to nekako tješi. Nadam se samo da neće za koji dan izjaviti da joj se gadi paradajz ili krastavac.