Prije godinu dana i ja sam bila sretna, a danas se borim s mišlju kako ću živjeti dalje ako nikada neću imati svoje dijete...

Prvi stimulirani postupak smo iskoristili u 10. mjesecu prošle godine. Dobili smo jednu jajnu stanicu koja se nije oplodila. Drugi postupak je bio u 11. mjesecu. Dobili smo 6 stanica, od kojih je 5 bilo oplođeno, 1 blastica vraćena i dvije blastice zamrznute. Treći postupak je bio u 4. mjesecu ove godine, dobili smo 3 stanice, 2 oplođene i vraćen jedan 7-stanični embrij.

Mislim da sam ja školski primjer preslabe stimulacije i neprofesionalno odrađenih postupaka. Jedino mogu reći za ovaj drugi stimulirani postupak da je bio dobro odrađen. A da apsurd bude veći, imam PCOS, a u stimuliranom postupku sam dobila jednu stanicu jer se moj doktor bojao ići s jačom stimulacijom. I relativno sama mlada žena, nemamo neku tešku dijagnozu.

U 11. mjesecu, imam dogovoren zadnji stimulirani postupak. I stalno se pitam što ako nam taj put ne uspije? Šta ćemo onda? Suprug ima prosječnu hrvatsku plaću, ja radim za 1600 kn, podstanari smo. Već smo počeli odvajati, kako je netko gore napisao, svaku kunu za postupak kod privatnika.

Tužna sam, ogorčena, razočarana i najviše od svega me je strah. Bojim se kako ćemo dalje nakon 11. mjeseca. Jer u ovoj državi, očito samo kada se plati, može se dobiti optimalno liječenje na koje svi imamo pravo.