Ja upravo čitam stube prema nebu...nakon što sam pročitala anđeli u mojoj kosi...svaka je priča dobra ako majka u svom srcu ima snage da prihvati gubitak svog djeteta na način da nauči živjeti s tom boli, bez postavljanja pitanja zašto se to moralo dogoditi. Jer to zašto upravo vuče prema dnu. MOja curica je postala anđeo prije 8 mjeseci sa 6 ipol mjeseci starosti, od galopirajućeg raka s metastazama. i vjeruj mi nisam postavila nikad pitanje zašto? Jer znam da na isto neću dobiti odgovor. I da, nije svaki dan isti, ali svaki put kada potonom kada od suza nemogu doći do daha....moj anđeo me "posjeti" i ohrabri. I zaista, naši anđeli su uvijek s nama. Imam i previše iskustva s tim čudesnim susretima sa svojim anđelom otkada je umrla...baš kao da zna kada njenoj mami treba pomoći. A kao što sam već na svom postu (priča o lauri) rekla moja snaga je vjera u Boga da ću opet jednog dana biti s mojoj Laurom i da ću opet ljubiti njene obrašćiće. Do tada dan počinjem s krunicom i trudim se biti hrabra jer bi i moja curica to željela. i nadam se još jednom malom biću koje će samnom ostati u zdravlju cijeli životnivesa prvotno napisa
Budi hrabra...jer ni tvoja beba nema spokoj na nebu ako ga ti nemaš...
 |
|||
Odgovori s citatom