trgovanje dobrotom

[flopica]

zadnjih dana stalno razmišljam o tome koliko ljudi jest dobro i koliko ih čini dobro drugima oko sebe iz pravih razloga? koji su to pravi razlozi za činiti dobro? ok. možda mi ih je teško obuhvatiti i taksativno nabrojati ali krenut ću od ovog koji mi para uši uvijek kad ga čujem - nikad ne znaš kad će tebi trebati!
naime, sve češće slušam ljude oko sebe koji smatraju da je sasvim ispravno nekome pomoći iz razloga što će sebi na taj način osigurati možebitnu pomoć od iste osobe u nekom budućem vremenu, ne daj Bože ako ustreba...
e sad, ja stvarno ne znam jesam malo naivna, malo i bedasta, ma i ne prepametna. jer me to smeta. jer ne znam gdje je u svemu tome nestao onaj primarni poriv da činiš dobro jer je to nešto lijepo. i dobro. i nadahnjujuće, i moćno. jer si empatičan, jer voliš ljude, voliš darovati drugom ljudskom biću osjećaj radosti, sreće, voliš kad je netko sretan, kad si mu riješio neki problem, kad znaš da ne pati više. kad znaš da si ti pridonio tome da ne pati. kad znaš da postoji nešto veće od tebe, od nas, od svega. i osjećaš se dobro jer si dao priliku nekoj prelijepo energiji koja tebi i drugima život čini ljepšim.
eto.
iskreno, da znam kako meni netko pomaže vođen mišlju da će me ubuduće za vid te pomoći iskoristiti u neku svoju svrhu, da će mi "naplatiti" svoju pomoć, meni bi prisjelo.
razumijem da si ljudi međusobno pomažu i da se oslanjaju jedni na druge, i da je dobro iamti nekog "svog" negdje. život je praktičan sa stvarnim problemima, ok. nisam pala s kruške, hvala na pitanju...
ali, moramo li stalno kalkuilirati i računati - postoji li makar i zrnce nepatvorene dobrote, onako iz srca?

[sirius]

Misliš da je očekivanja da je povrat pomoći / usluge / dobrote nešto jako loše ?
prije bih rekla da je to - solidarnost . Razmjena usluga.

Neigraniceno "dobrocinstvo" bez očekivanog povrata , kao sto viđamo kod npr. bogataša koji daju ogromne novce ( njima niti blizu tako ogromne) , postoji samo kod takvih bogataša i onih koji nisu bogati ali su postigli zen.
Iako vjerujem da oni skupljaju kredite za svoju dobru karmu .
ili neko unutarnje ispunjenje.

dakle -da , postoji dobrocinstvo bez obaveze povrata kod ljudi koji očekuju da ih taj sam čin obogati iznutra.
onda dolazimo do zaključka da je to dobrocinstvo opet sa ciljem da bi se ti ljudi (koji ga pružaju ) osjećali dobro i korisno- i eto ti razmjene .

[Lili75]

da vjerujem da postoji kako ne samo nazalost sve je manje toga.takav dojam imam. vrijednosti u drustvu su we ozbiljno poremetilo i to iskreno uznemirava zbog nasih narastaja.

bas si me piknila u pravo mjesto.

[Lili75]

ajme tipfelera. sorry- tablet!!

[flopica]

vjerujem da je loše činiti dobro da bi time sebi stekao neku korist
znači krenuti pomoći a da unaprijed imaš misao o tome kako ćeš ti profitirati na ovaj ili onaj način
štajaznam, kod razmjene dobara jasno ja da ja tebi dajem vreću lipovog eko čaja, a ti meni npr. tri kile eko višanja
taj princip poštujem
ali ne poštujem ako ću ti ja dati taj lipov čaj za npr. tvoje dijete koje ima napadaje kašlja pa ga taj čaj može spasiti ili mu bar ublažiti tegobe (ovo s lipom karikiram, nemam pojma da li uopće djeluje na resoiratorne probleme), a sve zato jer znam da tiimaš višnje koje bi meni baš sad, gle vraga trebale jer je sezona višnjevca.
eto.

[flopica]

zašto ti ne bi dala taj čaj ako će pomoći tvom djetetu?
bez daljnje misli
jer bi ovo drugo (spasiti dijete, pomoći) trebalo biti samodovoljno za taj moj čin...

[sirius]

Ok , ti ne radiš za visnje nego za dobar osjećaj . To je ona druga faza - trgujes sa svojim dobrim osjecajem .
i ti si se naplatila , ali ne direktno.

[majola]

kod nas svakodnevnica. ok mi je za nesto kad ti stvarno treba pomoci, kad nemozes sam. ali kad se to pretvori u svakodnevne stvari tipa vozi me na posao jer pada kisa, dovezi mi spenzu jer mi se neda hodat, i kad to treba biti odma, bez prvotne najave ili dogovora, bez "molim" nego vise kao zapovijed - to mi je bljak. ako ja nesto molim onda se osjecam duzna, tako je nazalost kod nas. voljela bi da jedni drugima pomazemo bez da trazimo povrat

[trampolina]

Ovo je tema koja me muči dugo. Konkretno ne ovo što flopi piše nego onaj razlog kad činimo dobro bez ikakvog očekivanja.

Činimo li dobro da bi drugome bilo bolje ili činimo dobro da bi se mi osjećali dobro?

Ovo prvo je onaj pravi altruizam koji proizilazi iz empatije, ovo drugo u stvari oda egu.

Ali što idem starija razlozi su mi sve manje bitni. Bitno mi je da se netko dobro osjeća, pa makar time pumpala svoj ego.

[isvetica]

Mm-ova baka uvijek kaze, daj kad imas da bi imo kad nemas. Meni je to super filozofija, i odlicno funkcionira na selu. Dok s druge strane imam jednu osobu koja daje da se trenutno dobro osjeca, a naknadno kuka kako je svi iskoristavaju. Lakse je i dati i primati od nekoga tko ima iskrenu i laku namjeru, nego kad nikad neznas hoce li ti se obiti o glavu. Pogotovo sto ta druga osoba zna tocno kad je koliko kome dala, pa kad ti njoj nesto poklonis, preracuna vrijednost i vraca 'kusur' bude ti neugodno. Neovisno o tome da li je poklon bio u materijalnom ili nekom drugom obliku.

[flopica]

pa ne znam radi li se o tome
saznanje da je dijete dobro, da su mu roditelji zbog toga dobro itd.itd. je sigurno nešto što oplemenjuje
ali saznanje da pravim višnjevac s gratis višnjama na račun nečije bolesti naprosto nije isto

osim toga ne mogu nekako svrstati to u isti koš, ovo s višnjama je trgovina u pravom smislu riječi
ovo drugo, bogme nije iako isto ostvarujem neki benefit (unutarnji)
po meni je ključna namjera kojom si vođen

[flopica]

isvetica meni je ta filozofija grozna
eto, to je ono o čemu pričam
zašto onda daješ?
da bi mogao na račun toga i ti nešto dobiti - jednom...
to naprosto nije poriv koji je ispravan. za mene.

[sirius]

vjerujem da je loše činiti dobro da bi time sebi stekao neku korist
znači krenuti pomoći a da unaprijed imaš misao o tome kako ćeš ti profitirati na ovaj ili onaj način
štajaznam, kod razmjene dobara jasno ja da ja tebi dajem vreću lipovog eko čaja, a ti meni npr. tri kile eko višanja
taj princip poštujem
ali ne poštujem ako ću ti ja dati taj lipov čaj za npr. tvoje dijete koje ima napadaje kašlja pa ga taj čaj može spasiti ili mu bar ublažiti tegobe (ovo s lipom karikiram, nemam pojma da li uopće djeluje na resoiratorne probleme), a sve zato jer znam da tiimaš višnje koje bi meni baš sad, gle vraga trebale jer je sezona višnjevca.
eto.

Eto , razmišljam ...u mom svemiru je to također razmjena , ali na svemirskoj razini.
ja dam nešto ( lijek, savjet, vrijeme , uslugu , čaj ...) i ne očekujem direktan niti konkretan povrat od te osobe , ali ulazem nadu da će svemir poslati pomoć kada ju budem trebala.
Da li je to davanje bez očekivanog povrata ili ipak - nije ?

[flopica]

osim toga, lijepo je trampolina rekla - činiš dobro da bi drugome bilo bolje - to je empatija, altruizam, ljubav prema drugome

[flopica]

pa ne znam sirius
ja uvijek ulažem nadu da će mi Svemir poslati pomoć kad ustreba

[Anemona]

Slažem se sa sirius i dodajem da je meni u cijeloj priči bitna poanta da je dobro nekome učinjeno, nekome se pomoglo,... a da li je tu bilo primisli za ikakvu protuuslugu svejedeno.
Ionako ta protuusluga nije obavezna, nju možda netko očekuje, ali to ne znači da će je dobiti.

Primjer s izborima i sličnim glupostima, uvijek kod nas (na lokalnoj razini) ljudi kukaju, joj izbori su sad se radi zbog toga, bla, bla, bla,...
Iskreno mene baš briga koji je razlog, važno da se radi opće dobro. Npr. sagrađena je dvorana, ona će ostati, nitko nju ne ruši nakon izbora, ona ostaje kao opća korist, baš me briga što je izgrađena iz krivih motiva.

Ako neki bogataš da novce za pomoč oboljelom djetetu i dijete se spasi, to je prekrasan čin, bitan za dijete, uopće me ne zanima, da li je taj bogataš time platio svoje "kozmičke dugove".

Uvijek stavljam naglasak na onog kome je dobro učinjeno, jer je to (meni) bitno.

[isvetica]

Meni je ta filozofija iskrena. I nekako karmicka i samoispunjujuca. Ne radi se tu o ucijenjivanju, ja cu tebi dati, ti ces meni, nego o salji dalje. Ja dam tebi, ti nekom drugome, kad tad, vrati se nesto i do tebe.

[isvetica]

Ako cemo pravo, i ljudi koji rade dobro da bi zavrsili u raju isto ocekuju korist od svoje dobrote.

[sirius]

Ako cemo pravo, i ljudi koji rade dobro da bi zavrsili u raju isto ocekuju korist od svoje dobrote.

Pa to sam i ja napisala.

Jer nisam sigurna da postoji apsolutno dobrocinstvo bez ikakvih očekivanja .

[isvetica]

Pa da, slazemo se.

[trampolina]

A iskreno, kad je riječ o materijalnim stvarima imam očekivanja, barem puno više nego kad je riječ o nematerijalnim.
Ovo što isvetica piše mi je tako normalno, to je u stvari vid trampe na neviđeno. U nekim idealnim uvjetima svi daju i svi primaju, i na taj način svi imaju ono što im treba. I ne vidim problem u tome, dapače.

[trampolina]

Ma u stvari ne vidim problem oko ikakvih očekivanja, niti višanja za višnjevac niti karme niti kreditiranja za raj.
Problem stvorimo ako nismo u mogućnosti prihvatiti neispunjeno očekivanje.
Ali to je rizik poslovanja

[Zuska]

Flopice, baviš se filozofskim pitanjem, kojeg je, po mom mišljenju, odlično objasnio Kant.
Njegova mi je etika jako inspirativna jer me, kao i tebe, djelovanje iz računa, protuusluge ili očekivanja ne oduševljava, tj. smatram ih nižim oblicima etičkog djelovanja. Ok, svi ponekad tako postupamo u različitim situacijama, ali načelno smatram da bi se dobro trebalo raditi iz jednostavnog razloga - jer je dobro raditi dobro.

Ukratko, Kant, u djelovanju razlikuje hipotetički i kategorički imperativ.

Hipotetički imperativ ukazuje na nužnost neke radnje kao sredstva za postizanje nečeg drugog što se definira kao dobro, taj imperativ kazuje da je neka radnja dobra radi nečega. To ti je ovo: dajem da bih imala dobar ugled; dajem da bi meni dali; dajem da bih išla u raj itd.

Kategorički (moralni) imperativ, međutim, nalaže vršenje radnje bez veze sa bilo kakvom svrhom, on nalaže radnju kao nužnu neposredno pa kaže:

- postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželjeti da postane оpći zakon.

Dakle, dajem zato što želim da davanje bude univerzalno načelo društva u kojem živim, dajem jer želim živjeti u društvu u kojem se daje, dajem i kad mi to ne nosi nikakav dobar glas itd. Odnosno, ja trebam postupati ovako ili onako, i kad ne bih željela ništa drugo.

[trampolina]

Ali zuska, i to je davanje s namjerom da dobiš nešto. U ovom slučaju bolje društvo.

[flopica]

Zuska ja sam onda pristalica Kantovog kategoričkog imperativa
i ko mi je kriv što sam eskivirala Kanta u doba kad sam se trebala baviti njime
umjesto što sam jela kesten pire u jednoj maloj slastičarnici

da sam znala razmišljati unaprijed, mogla sam znati da će mi se jednom isplatiti

[sirius]

Ali zuska, i to je davanje s namjerom da dobiš nešto. U ovom slučaju bolje društvo.

Tako je .
razočaranje te moze dohvatiti i tu, kad vidiš da društvo ne prati tvoj cilj.

[Zuska]

Nastavljam...

Naravno, teško je u svakodnevnom životu očekivati ovakvu kategoričku moralnost u djelovanju. Solidarnost je ipak potekla iz potrebe, to se najviše vidi na selu kad jedni drugima uskaču u poljoprivredne radove, pomažu prilikom nečijeg vjenčanja ili sprovoda i sl. To rade jer se to tako radi, to je obrazac ponašanja po kojem ta zajednica opstoji - ti meni, ja tebi. Tako, uostalom, nastaje i pozitivan socijalni kapital.

Tu mi je dobar primjer moja baka koja cijeli život nekome nešto daje, voli kad joj netko nešto da samo zato jer već računa kome će dalje to preusmjeriti, uživa u tome i stalno se time hvali, kako ona daje.
I hvali se kad prima pa kaže - meni mnogi daju jer ja dajem mnogima.
I uživa u tome, osjeća se dobro i posebno i uvijek ističe kad joj je netko nešto pomogao samo zato jer je ona uvijek pomagala, to smatra dobrim i vrijednim - tipa, vraćaju mi se dobra djela.

Naravno da ona svoje djelovanje sebi vrlo jasno objašnjava - dajem da se i meni daje, ali zapravo bi da ima kapaciteta dubljim promišljanjem mogla doći i do drugih zaključaka. To se, nekako želim vjerovati, odnosi na mnoge dobre ljude koji svoje djelovanje ne preispituju ili ga pojednostavljeno, već po navici ili nekim zapovjedima, objašnjavaju.

Tako da, Flopice, to što netko kaže da je dobar pa će i drugi biti dobri prema njemu...ne mora nužno biti egoizam, već jednostavno, tako je najjednostavnije pojasniti potrebu da se čini dobro.

[Zuska]

Tako je .
razočaranje te moze dohvatiti i tu, kad vidiš da društvo ne prati tvoj cilj.

Radiš po maksimi - činim dobro jer želim da to postane općim zakonom. Nije poanta djelovati i razmišljati o cilju i rezultatu (hoće li to dobro društvo doći?), već o razlozima svog djelovanja. Pojednostavljeno, i kad znam da bolje društvo neće doći, i kad znam da svi kradu i da je to način razmišljanja u društvu, ja ne kradem jer ne želim pristati na to. Ne lažem ne zato što želim da ljudi o meni dobro misle, već zato što je laganje pogrešno. Tako nekako...

[Mima]

ili kako hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima

[anasti]

ja mislim da nije bitno iz kojeg razloga se čini dobro, osim kad je razlog da očekujemo da nam se to dobro vrati kao dug od osobe kojoj smo ga učinili. e onda to nije nikakvo dobro.
evo djed moga dragoga je u mladosti radio u trgovini i svi ga hvale kako je bio dobar, kako je davao pozajmice ljudima koji nisu imali novca da bi si mogli kupiti namještaj gotovinom. iako nije smio to raditi, i njegov šef to nije znao.
i to je krasno i ljudi to smatraju velikim činom dobrote.
e al caka je u tome što danas sa svojih 80-ak godina on sve te ljude redom zove i traži raznorazne usluge, a kada mu kažu da mu ne mogu pomoći on im natrlja na nos kako je on njima pomogao kad im je trebalo pa mu oni sad tu uslugu moraju vratiti

[Nena-Jabuka]

Radiš po maksimi - činim dobro jer želim da to postane općim zakonom. Nije poanta djelovati i razmišljati o cilju i rezultatu već o razlozima svog djelovanja...

Ili...kad nakon x razmišljanja, na tragu Kanta,
ili babe koja je na svoj način spoznala da svemir uzvraća,"vrti i prevrće" poslanu energiju (ne nužno materijaliziranu) pa uzvraća,
više o tomu ne razmišljaš.

Po maksimi "neka ti ne zna ljevica što radi desnica"....dođeš do toga da više ne razmišljaš zašto je dobro činiti dobro, jednostavno prihvatiš da je to dobro, dobro samo po sebi.

Dobro je svrha samo sebi, ako to postane dio čovjeka, on o njemu ne mozga, nema kalkulacija - ovome ću napraviti uslugu jer će mi možda uzvratiti, ovo ću dati, a meni će netko drugi jednom poslije dati...jednostavno prijeđe na višu razinu gdje, sve i da hoće,
ne postupa loše i ne računa ništa.
U konkretnom trenutku postupa dobro, bez ikakvih planova i razmišljanja o dobrobiti koju to nosi, bilo u vidu dobrog osjećaja ili bilo čega drugoga.

Čovjek je tada zadovoljan, jednostavno prirodno, suštinski zadovoljan,
i nema naknadne kuknjave - eto, jadan ja, svi su me napustili, a ja sam svima ugađao, svima davao, nitko mi ne uzvraća, takvi su ljudi, nezahvalni...
Netko je spomenuo, često se može čuti takva kuknjava, to su ljudi koji savršeno memoriraju, zbrajaju i znaju svako svoje dobro djelo (tuđa u pravilu zaboravljaju), a kako to nije postalo dio njih,
bilo kakvo neuzvraćanje donosi im velike frustracije.

To je ono trgovanje dobrim, što se spominje na početku, i ne donosi u konačnici nikakvo zadovoljstvo.
S materijalnim dobrima se može matematički kalkulirati, ali s dobrom, kao "samostalnom instancom", ne može.
To je jednostavno nešto što se može prihvatiti kao nešto što ima svoje zakonitosti i jedino ispravno postupanje s dobrim jest zaboraviti ga isti tren kad ga čovjek napravi, pustiti ga da ode u svemir i samo radi ono što treba, bez razmišljanja što to nama donosi.

(nisam opisivala sebe, da ne bi tko mislio da sam došla na taj level, samo ono što mislim da je ispravno i ono čemu treba težiti)

[ina33]

Čovjek je tada zadovoljan, jednostavno prirodno, suštinski zadovoljan,
i nema naknadne kuknjave - eto, jadan ja, svi su me napustili, a ja sam svima ugađao, svima davao, nitko mi ne uzvraća, takvi su ljudi, nezahvalni...
Netko je spomenuo, često se može čuti takva kuknjava, to su ljudi koji savršeno memoriraju, zbrajaju i znaju svako svoje dobro djelo (tuđa u pravilu zaboravljaju), a kako to nije postalo dio njih,
bilo kakvo neuzvraćanje donosi im velike frustracije.

Super si ovo rekla, a super ti je i cijeli post.

[flopica]

Nena odlično si to sročila - dobro da postane dio čovjeka bez razmišljanja što to njemu nosi
jednostavno je ispravno činiti dobro - to bi trebala biti maksima
naravno da je teško uvijek i svugdje biti ispravan, da ne pomisli tko kako ja jesam, bez iznimke
ali me stvarno zapanjuje učestalost promišljanja kako je ok. pomoći da bi to jednom naplatio
i ljudi doslovno to naglas govore - znači nisu ni svjesni mogućnosti da bi moglo i drugačije, da bi moglo bolje

[šafran]

postoji li makar i zrnce nepatvorene dobrote, onako iz srca?

Postoji. Među djecom, pogotovo onom manjom.

A mi odrasli, ma postoji toga kod svakog od nas, samo što čovjek ide stariji postaje malo grublji i oprezniji. Ali ima, ima, kako da ne!
Da ispričam jedan životni primjer ovdje ne bi mi vjerovali, a i ja sama još ponekad ne vjerujem. Ima te nepatvorene dobrote u srcima ljudi, samo, često se ne vidi odmah na prvu.

[Peterlin]

Mm-ova baka uvijek kaze, daj kad imas da bi imo kad nemas. Meni je to super filozofija, i odlicno funkcionira na selu. Dok s druge strane imam jednu osobu koja daje da se trenutno dobro osjeca, a naknadno kuka kako je svi iskoristavaju. Lakse je i dati i primati od nekoga tko ima iskrenu i laku namjeru, nego kad nikad neznas hoce li ti se obiti o glavu. Pogotovo sto ta druga osoba zna tocno kad je koliko kome dala, pa kad ti njoj nesto poklonis, preracuna vrijednost i vraca 'kusur' bude ti neugodno. Neovisno o tome da li je poklon bio u materijalnom ili nekom drugom obliku.

Meni je ovo sasvim u redu filozofija ako se primjenjuje BEZ SVJESNOG OČEKIVANJA da će ista osoba vratiti uslugu.

Znači - ako daješ dok imaš i kome treba (ne samo materijalno nego sve - svoje vrijeme, dobru volju....bilo što) ulažeš u viši poredak stvari, pa će se na taj način vratiti i kad tebi bude trebalo. NE od iste osobe, ne ista stvar...

Inače, oko sebe često gledam to kalkuliranje - daješ da bi dobio od iste osobe i to u predvidivo kratkom vremenu, rađaš djecu da bi se netko brinuo o tebi kad ostariš i slično. Prema mom iskustvu to NE daje rezultate.

Tek kad očistiš misli od kalkulacija i daješ otvorena srca kad imaš i kome treba, kad prestaneš misliti kome si što dao/učinio i prestaneš voditi interno knjigovodstvo kome si što dao i gdje je to završilo, tek tada si slobodna. Tada se zatekneš u obilju. Namjerno ne bih rekla "tada se sve to počne vraćati" jer ako znaš da se vraća, znači da ipak vodiš knjigovodstvo.

Osobno, meni je teško pratiti što sam dala/učinila i to me nikada nije zanimalo, ali isto tako moram priznati da ne bih pristala biti notorna budala i dati drugima da me iskorištavaju, pa ako to primijetim, jednostavno se odmaknem i gotovo. To lako funkcionira sa strancima, ali teško s rodbinom, pa mi je potpuno jasno zašto je ovakvo pitanje postavljeno. Tja, ne znam... Osobno - dajem kad mogu, a veći problem sam godinama imala da i uzmem kad mi netko daje jer sam odgojena tako da vjerujem kako sve to treba platiti/vratiti. Tek sam se par zadnjih godina uspjela opustiti i pustiti svemirske sile da se pobrinu za povrat. Rezultat je pozitivan - ne što vidim da se nešto vraća, nego što ne vodim više brigu o tome i nisam primijetila da mi išta fali, dapače.

[Optimisticna]

pa ne znam sirius
ja uvijek ulažem nadu da će mi Svemir poslati pomoć kad ustreba

potpis
radije se oslanjam na senzibilitet kozmosa, svemira, univerzuma kako oćete nego direktno na nekg određenog čovjeka, u smislu ja sam njemu pa će onda on SIGURNO meni. Češće mi se desilo da sam ja pomogla nepoznatome i nepoznati je pomogao meni. Govorim o životno teškim situacijama kad pružiš ruke u prazno i nadaš se odgovoru BILO KOGA. Do sad mi je svemir odgovarao.

[Kosjenka]

Čovjek je tada zadovoljan, jednostavno prirodno, suštinski zadovoljan,
i nema naknadne kuknjave - eto, jadan ja, svi su me napustili, a ja sam svima ugađao, svima davao, nitko mi ne uzvraća, takvi su ljudi, nezahvalni...

ovo ja recimo na tjednoj bazi slušam od sveki, ja rodila, odgojila školovala a oni meni tako...što je najgore ima stvarno dobru djecu.
Meni nije problem pomoći, matrijalno, savjetom ili kako god dok ne osjetim da me neko iskorištava, teško je reći koja je to granica iskorištavanja ali ja ju nekako osjetim.
Nego kad mi netko drugi nešto da, pomogne ja se ne osjećam dobro dok to nekako ne vratim.

[bodo]

Nažalost naše društvo je uglavnom tako orijentirano.
Mene na poslu strašno smeta kada mi netko nešto donese (kava, čokolada) i onda očeiuje da ima sve privillegije. Najradije bi vratila, jer osjećam da me time žele kupiti.
Koliko god želim biti objektivna i pomoć pružiti svima u jednakoj mjeri moj inat mmi ne dozvoljava. I onda se više posvetim onima koji nemaju nikoga, nemaju mitologije niti očekivanja velikih usluga.Naravno ako je hitnije pomoći onome s velikim očekivanjima, prvo riješim njih ali nekako nije to s srcem nego onako profesionalno i mehanički

[Nena-Jabuka]

ali me stvarno zapanjuje učestalost promišljanja kako je ok. pomoći da bi to jednom naplatio
i ljudi doslovno to naglas govore - znači nisu ni svjesni mogućnosti da bi moglo i drugačije, da bi moglo bolje

Eh, čega sve ljudi nisu svjesni, to je čudo, koliko se živi plitko.

kosjenka, ona kuknjava, a šta misliš da sam ju ja izmislila, pa i ja to slušam redovito,
od raznih kukača,
i ne mogu se načuditi kako ljudi i dalje vjeruju u takve stvari.
Ma nema šansi, evo sad ovdje izjavljujem, pa neka me život demantira ako hoće,
da ću ja dati sve od sebe za svou djecu,
ali ono iskreno, ne kao račundžija koji unaprijed očekuje plaću,
ni kao bijedna žrtva,
koja to prihvaća nerado, kao patnički dio svog života,
da ću im pružiti emocionalnu potporu, ljubav, nekakva usmjerenja, materijalno prema mogućnostima i okolnostima koje život donese,
a ako budem na kraju kukala jer oni samo žive svoj život, to je moj problem, ne njihov.

Najčešće se upće ne radi da netko nekoga šutne nego se očekuje naplata nenaplativog, i nameće
se djeci krivnja, od početka do kraja.
Ili baba uopće ne cijeni to što ima pa će kukati tako i tako, bezveze (što ti kažeš, djeca su joj super, ali ona ne zna što ima),

ili su to roditelji koji hoće držati djecu do kraja života ovisnicima o sebi, ili ovo ili ono...

Kako god bude...smatram da je sve što se događa meni moja odgovornost i upravo onako kako treba biti.

[ina33]

Nena, super postovi, stvarno super! Taj kuknjava-žrtva sindrom je vrlo često pasivno-agresivan i dolazi (koliko ja mogu osvijestit) vrlo često od ženskih, koje i najviše ulažu tog "ulažem dobrotu za budućnost" kapitala, pa se onda kao "razočaraju" što je burza pala (eh, današnji mladi đir). Muški ne kalkuliraju toliko s emotivnim kapitalom i tu su mi draži.

[Kosjenka]

Nije nužno da muški kalkuliraju. Moji kukači kukaju u paru. Ok istina, ženska kuknjava je glasnija i upornija.
Zahebano je to roditeljstvo, rodiš, odričeš se trebaš biti uvijek tu za svoje potomke, matrijalno, emotivno, biti im uzor itd a za uzvrat ne bi smio očekivati ništa . nešto sam usput čula na vijestima da će se u Kini donijeti zakon da su djeca dužna brinuti se za svoje roditelje. Možda bi to tako trebalo regulirati i uvesti obaveznu zakonom propisanu satnicu koliko se tjedno mora provesti sa svojim roditeljima i koliko poljubaca unučad s babom treba izmjeniti .
Ima ljudi koji nikako da skuže da su oni ti koji su donjeli odluku i rodili djecu, nisu djeca došetala sama s pintlekom i sada trebaju biti zahvalna jel dobiju krov nad fglavom, odjeću i to školovanje(to kad kažu školovanje to mi je ko da se diploma kupuje u istom redu ko i cipele)

[Nena-Jabuka]

hvala, ina.
Na je, to je istina, žene to rade, možda ne iz neke (svjesne) zloće nego su očajne i frustrirane, i zaista im je i fizički i kako god teško i na njima je prevelik teret, ali ne shvaćaju da se neke stvari nikad (ne onako kako očekuju), ne može ni naplatiti ni uzvratiti.
Krene to čak od trudnoće, a o porodu da ne pričam- ja sam se namučila s tobom 9 mjeseci, ja sam se namučila dok sam rodila, ja sam sto muka s tobom prošla, ja sam te podizala, uz tvoje bolesti noću se dizala...ja sam se žrtvovala...da ne nabrajam dalje...sve užas do užasa koji se djeci nabija na nos.

A to bi trebala biti ljubav najbliža onoj idealnoj, bezuvjetnoj, iako ni to nije to, ali veću ljubav mi kao ljudi ne poznajemo...majčinska bi trebala biti najjača, a čak ni tu nismo spremni uživati u samoj toj ljubavi i dobroti, jednostavno uživati, a ne očekivati plaću.

Kad bi ta ista baba znala shvatiti i reći- imala sam ogroman, neopisiv privilegij dobiti tebe, nositi te devet mjeseci, uživati u iščekivanju..., koja je to čast bila roditi te, iskusiti i tu snagu, naučiti i tu lekciju...uživati u tvom smijehu, mirisu, voditi te kroz život...uživati u tvom učenju, napretku...pomagati da ti bude bolje...da ozdraviš,
uživati u tomu što te beskrajno volim, iskusiti snagu te ljubavi,
učiti kroz tebe i o sebi i svojim greškama, svojim nesavršenostima i glupostima,
učiti...jednostavno živjeti...

Kako možeš tražiti od djece nagradu i naplatu
ako posvijestiš da je njihovo prisustvo u tvom životu nagrada sama po sebi?

(bez obzira na živčane epizode u kojima ti to nije ni u primozgu, ali govorim generalno)

[disciplina]

imala sam ogroman, neopisiv privilegij dobiti tebe, nositi te devet mjeseci, uživati u iščekivanju..., koja je to čast bila roditi te, iskusiti i tu snagu, naučiti i tu lekciju...uživati u tvom smijehu, mirisu, voditi te kroz život...uživati u tvom učenju, napretku...pomagati da ti bude bolje...da ozdraviš,

uživati u tomu što te beskrajno volim, iskusiti snagu te ljubavi,
učiti kroz tebe i o sebi i svojim greškama, svojim nesavršenostima i glupostima,
učiti...jednostavno živjeti...

e nena raspamećuju me tvoji postovi

[ina33]

koja je to čast bila roditi te, iskusiti i tu snagu, naučiti i tu lekciju...uživati u tvom smijehu, mirisu, voditi te kroz život...uživati u tvom učenju, napretku...pomagati da ti bude bolje...da ozdraviš,
uživati u tomu što te beskrajno volim, iskusiti snagu te ljubavi,
učiti kroz tebe i o sebi i svojim greškama, svojim nesavršenostima i glupostima,
učiti...jednostavno živjeti...

Kako možeš tražiti od djece nagradu i naplatu
ako posvijestiš da je njihovo prisustvo u tvom životu nagrada sama po sebi?

Talkin' to me ? Mislim, super si ovo rekla.... ali to mi je toliko ma ne znam kako uopće reći, to udaranje na mandolinski cimbal žrtve (10 godina bolnih punkcija, ovo, ono itd, kao što bi roditelji posvojene djece isto mogli - mi to, a ti tako), ali to je tako bezveze da je meni uopće deplasirano to sve nabrajat, te "žrtve". Koje žrtve? Mislim... jednom sam stvarno i ispala MPO mučenica u svrhu borbe protiv MPO zakona (neki anonimni intervju) pa smo se ja i bliži smijali na taj intervju, nije da se tim ponosim, to je bilo onako u žaru borbe, osim toga, ko je mene za autorizaciju pitao, a mojim starcima je pao tlak "koliko sam se namučila", jer to fakat nisam ja, to je sve ispalo koma i križni put, a ja znam da nije bilo tako, ima boljih i gorih dana i svako ima svoje probleme, neko ove, neko one.

Of kors da nije uvijek med i mlijeko, ali roditelji smo postali jer smo to htjeli jer mislimo da je to fora, da je to ludilo i nagrada samo po sebi.

A ja zapravo mislim da bi i svako ulaganje u bilo što, u bilo kakav dobrotvorni rad, kartitativan rad, aktivistički rad, trebalo bit nagrada samo po sebi, bez obzira na to koliki je odaziv "publike".

Jednom mi je jedna rekla super ženska - pomažeći drugima pomažemo sebi. I fakat je točno. Dobar je osjećaj. Pa, pretpostavljam, da to ljudi rade iz dobrog osjećaja i onoga "Svemir će vratit", a ne zbog višanja, trešanja ili čega god materijalnog i konkretnog što će se "naplatit".

[šafran]

Ima ljudi koji nikako da skuže da su oni ti koji su donjeli odluku i rodili djecu, nisu djeca došetala sama s pintlekom i sada trebaju biti zahvalna jel dobiju krov nad fglavom, odjeću i to školovanje(to kad kažu školovanje to mi je ko da se diploma kupuje u istom redu ko i cipele)

Ma upravo to, živa istina. Potpis

[Trina]

Neki ljudi su stvorili pravi stil života tražeći pomoć. Ne mislim na one kojima pomoć stvarno treba nego na one koji se za svaku sitnicu oslanjaju na druge, postavili su stvari tako da očekuju od svih oko sebe, rodbine, prijatelja, susjeda, da im uvijek budu desna ruka za sve živo. Ja sam dugo godina bila jedna takva koja je rješavala sve probleme i problemčića, činila raznorazne usluge osobama koje su lijene, neradnici i naučeni na kuknjavu i traženje pomoći za svakodnevne gluparije, samo da nebi trebali oni sami ili da ne potroše svoje novce. A vraćalo mi se tako da mi se inatilo i radilo ozbiljne dešpete jer neke usluge nisam napravila dovoljno dobro ili ih nisam radila dovoljno dugo. Sad sam napravila veliki rez i uopće ne osjećam olakšanje nego grižnju savjesti ali sam svjesna da se od mene radilo glupaču. Da vam sad pišem kakve stvari su mi ti ljudi radili, nebi vjerovali.

Inače, uvijek sam tu za pomoći i sam dobar osjećaj mi je dovoljan. ja nisam od onih koji traže ikoga išta, izmrcvariti ću se do kraja ali ću sama. nedajbože da se nađem u nekoj ozbiljnoj nedaći, obratila bi se stvarno najbližima a i tad bi se osjećala jadno

[Dalm@]

...i ljudi doslovno to naglas govore - znači nisu ni svjesni mogućnosti da bi moglo i drugačije, da bi moglo bolje

Štono bi rekla majka moje BFF-ice iz djetinjstva, kad bi se ova (npr. meni) za nešto zahvalila: "Ne "Hvala!", nego pamti pa vrati!"
Mene je ta rečenica baš smetala, k'o pljusku sam je osjećala.
Vidim sad da je to pogađalo kantovski kategorički (moralni) imperativ u meni maloj.

[flopica]

Vidim sad da je to pogađalo kantovski kategorički (moralni) imperativ u meni maloj.