Mi nismo bili na Goljaku nego u Suvagu, ali priča ti je uvijek ista: predstavite se jedni drugima, pita te osnovne podatke i NAIZGLED ne posvećuje puno pažnje djetetu, bar ne u početku.
Evo kako sam ja to zapamtila (a bilo je davno): Psiholog veći dio vremena razgovara s tobom i usput krajičkom oka gleda dijete - da li se drži za tebe, da li ga zanimaju igračke i stvari koje su tamo dostupne, da li se ne da odvojiti od tebe, da li te nešto pita...
Ti sjediš i razgovaraš, odgovaraš na pitanja (kako je prošla trudnoća, porod, s čim je eventualno bilo problema) itd.
Tek kasnije, kad se dijete oslobodi, psiholog će nenametljivo probati uspostaviti komunikaciju ako ocijeni da to djetetu nije preveliki stres. S tak malom djecom su obično vrlo oprezni, a budući da ljudi imaju iskustva i znanja, ne boj se - sve će to proći ok. Psiholog zna koje elemente ponašanja traži. Teško mi je to opisati, ali stekla sam pozitivan dojam. Sa starijim sinom sam bila prvi put u dobi od oko 2 godine (možda malo kasnije), a s mlađim kad je već išao u školu (zbog potencijalnih smetnji učenja). Pristup se mijenja ovisno o dobi, ali to ti je sve slično onom preliminarnom razgovoru kod psihologa pri upisu djeteta u jaslice. Nije to nikakav ispit. Naručit će te na kontrolu u doglednom vremenu da vide kako se dijete razvija, što usvaja a što eventualno zaostaje, a možda ti kažu da je sve u redu.
I da - obično dobiješ upute kako kod djeteta potaknuti neke stvari i kako uspostaviti komunikaciju.
Sretno i bez straha, iako razumijem tvoju zabrinutost i to je korisno - ranom intervencijom mnoge stvari mogu se tako uspješno riješiti kao da ih nikada nije ni bilo!