Preispitivanje poroda
Moji porodi nisu «friška» priča, ali voljela bih ih s vama podijeliti jer osjećam porebu da ukažem da se i uz najbolju namjeru može razmišljati krivo.
Upustila sam se u jedan projekt koji od mene zahtjeva da naučim što više o prirodnom neintervenciskom i nemedikaliziranom porodu. To me potaklo da preispitam svoje porode i što je u njima moglo biti drugačije.
Moji porodi su daleko od školskih, ali tek mi je sad postalo jasno koliko je u njima bilo pogreški. I to ne samo od strane medicinskog osoblja, nego i od mene same.
Sve što je moglo biti krenuti u krivo, krenulo je upravo tako.
Da se mogu vratiti 7 godina unazad i ispravno postupiti, iskreno vjerujem da bi moj život bio potpuno drugačiji.
No onda možda nikad ne bih bila ponosna članica Rode, jer sam upravo zbog svojih problema i nedoumica potražila Rodu i njen forum i tu i ostala.
«Rođenje je daleko od toga da bude medicinski problem, već je zapravo integralni dio spolnoga i emotivnog života» kaže dr. Michel Odent , a mi smo tako dalego od toga spoznanja.
Prvi porod bio je 1999. Bila sam normalna trudnica, nisam imala nikakvih tegoba osim laganih kontrakcija u 5 mjesecu trudnoće, zbog čega sam počela koristiti bolovanje. Težina je bila dosta viša od «dozvoljene» ali još vijek ne alarmantna. Tlak i šećer u redu. Bila sam u drugoj turi trudničkog tečaja u našoj županiji i moram odmah napomenuti da me se nije dojmio. Nismo naučili ništa što nismo mogli pročitati u bilo kojem časopisu za trudnice i bebe.
Termin je prošao bez naznaka skorog poroda. Ulaskom u rađaonu, na prvi pregled u terminu, počeo je i moj strah. Sad vjerujem da sam se zbog tog straha stisla i dala znakove mojoj bebi da još nisam spremna. Cerviks je bio potpuno zatvoren, tako da smo preskočili pregled plodne vode. CTG izuzetno neudoban zbog ležećeg položaja na leđima, zbog čega su me počeli hvatati grčevi u leđima. Trudovi su bili jedva primjetni i neredoviti. A ja sam samo htjela doma. Taj pregled smo ponovili još dva puta. Na posljednjem je ginekolog bio poznanik mojih roditelja i kad je vidio mog oca (koji je bio u pratnji) odmah je predložio da će me u subotu kad je dežuran (7 dana nakon termina) primiti na porod u indukciji «da se ne mučim čekajući». Bez oklijevanja sam pristala. Mislila sam samo na sebe, kako ću se čim prije riješiti.
Ali moja beba mi je dala znak da tako ne želi i u noći na subotu (nakon prirodne indukcije – seksom) pukao mi je vodenjak. Na tečaju su nam rekli da u slučaju otjecanja plodne vode moramo odmah u bolnicu i ja sam upravo tako postupila. Nisam sačekala ni da mi plodna voda, koja je tekla u mlazu, istekne do kraja, nego sam za 10 minuta bila u bolnici. Kako sam bila glupa…
U liftu mi je još jednom voda otekla u punom mlazu, tako da sam na prijem došla potpuno mokra. Slijedio je dosta ponižavajući tretman - vaganje, mjerenje, 100 pitanja za njihov karton i pregled. Uloživa za vrh prsta, od trudova (opet CTG u ležećem položaju) ni crtica na t. Mlada ginekologinja zaključila je da to neće skoro, poslala me na obradu (klizmu i brijanje) i otišla spavati. Muža su poslali kući s obećanjem da će ga pozvati iako sam ja zahtijevala da bude prisutan. Rekli su mi da ću sad ja spavati jer nemam trudove, a neka se i on naspava, pa neka dođe ujutro.
I tako su me lijepo «uređenu» poslali da ležim na ginekološkom stolu, na boku, prikopčana na CTG. Bio je 1 sat poslije ponoći. Od adrenalina i straha nisam mogla spavati. Slušala sam otkucaje bebinog srca i stenjanje rodilje u susjednom boksu. Bila sam potpuno sama i nepokretna. Da su me barem poslali kući, ili u šetnju ili pod tuš… ali nisu me puštali. I za WC sam morala moliti. Sve me već boljelo, ali ne od trudova već od ležanja. Danas vjerujem da bih sigurno dobila trudove da nisam išla u bolnicu tako brzo, da sam šetala ili skakala na lopti, da sam se tuširala i da sam bila bolje psihički pripremljena.
Samo sam čekala kad će sve to završiti – a još nije ni počelo. Do jutra me nitko nije ni pogledao. Prije nego je otišla kući mlada ginekologinja me još jednom pregledala i bila sam i dalje skroz zatvorena. Zatim je, nakon 8 sati provedenih na stolu, došao «moj» doktor koji je zaključio da «tu od poroda neće biti ništa» i odmah me stavio na drip. Čim je drip počeo djelovati maternica se počela strahovito grčiti i otkucaji bebinog srca su počeli intenzivno padati. Tako sam završila na hitnom carskom rezu.
Nedavno sam naišla na slijedeće članke:
«Kad je vaš porod induciran ili pojačan pitocinom (umjetnim oksitocinom), trudovi se ubrzavaju i čini se da se javljaju jedan za drugim, bez ikakvog perioda odmora. To može iscrpiti maternicu i onemogućiti njeno djelotvorno stezanje. Možete se otvoriti do određene mjere i zatim dalje ne napredovati, a tada je neophodan carski rez…..Ležanje u krevetu često dovodi do promjena u otkucajima srca fetusa. Ponekad te promjene predstavljaju pravu nepravilnost, a ponekad se tumače kao takve, iako zapravo ne postoji nikakva opasnost po dijete. U svakom slučaju, ako je majci dozvoljeno da izađe iz kreveta i da se kreće, ove nepravilnosti u otkucajima srca uglavnom se vrate u normalu. Ponekad su te nepravilnosti jednostavno posljedica normalnog procesa rađanja, te uopće ne uzrokuju oštećenja. Promatrači ne mogu znati o kojem se slučaju radi, tako da uvijek interveniraju.» Judie C.Rall
«Majčini fiziološki procesi se mijenjaju ako se osjeća promatranom, čak i ako je to putem aparata…» Dr. Michel Odent
«Porod je normalni životni događaj jer su njegovi procesi genetski kodirani u ženskom tijelu. Kada se omoguće optimalni uvjeti za normalan porod, i majka i dijete su na dobiti, jer i dijete koje se rađa ima svoj urođeni kôd za rađanje. Na primjer, tijekom trudova beba proizvodi povećane količine katekolamina (adrenalin i noradrenalin). Oni raspoređuju količinu krvi koje srce pumpa i time štite srce i mozak od hipoksije (gubitka kisika) koja se javlja pri svakoj kontrakciji (Lagercrantz 1986.). Kada se približi trenutak rođenja, u bebinom krvotoku se izrazito povećava razina katekolamina, osobito noradrenalina, za kojeg se smatra da je uzrokovan pritiskom glavice pri prolasku kroz porođajni kanal. (Lagercrantz 1986.). Taj porast katekolamina pogoduje prilagodbi djeteta na vanmaternični život na sljedeći način: povećava apsorpciju plodne vode iz pluća i stimulira otpuštanje tekućine koja oblaže plućne alveole smanjujući time njihovu površinsku napetost, što je preduvjet za disanje (Irestedt i surad. 1984.); povećava stezljivost srčanog mišića, povećava razinu glukoze i nezasićenih masnih kiselina u krvi (Hagnevik 1984.), poboljšava mišićni tonus i osjetljivost novorođenčeta na podražaje (Irestedt i suradnici 1984.). Djeca rođena carskim rezom nisu izložena toj povećanoj količini katekolamina te stoga imaju slabiji rad pluća (Lagercrantz 1986.)»
Anja je imala apgar 9/10, 3650 gr, 53 cm, dobro je prihvatila dojku iako je prvi kontakt uspostavljen tek za 9 sati, nije gubila težinu u rodilištu i nije imala žuticu. Međutim, Anja je alergičar i astmatičar, te ima slabije emocionalne probleme u vidu strahova.
Druga trudnoća bila je dosta uredna iako sam u dva navratu u prvom tromjesečju prokrvarila, a što je posljedica prethodnog carskog reza. Rečeno mi je da ću drugi porod vjerojatno imati vaginalno, jer nema fizičkih prepreka za to. Međutim bilo je psihičkih. Jako sam se bojala trudova – čak panično i ustvari sam se isto tako bojala i vaginalnog poroda. Carski rez je za mene bio prihvatljiva, čak poželjna opcija. Dijete mi neće patiti, ja znam kakav me oporavak čeka (nije tako strašno) i ja ne želim drugačiji porod. To je bila moja mantra. Sad znam koliko sam bila u krivu i vjerojatno tim stavom prouzročila isto takvu situaciju, kao i u prvoj trudnoći. Termin je prošao, trudova nigdje, cerviks zatvoren. Zbog prethodnog carskog reza, na dan termina zaprimili su me u bolnicu, na promatranje. Onaj ginekolog iz prve priče došao me vidjeti i slavodobitno rekao: «ako se u roku od dva dana ništa ne počne dešavati stavit ću vas na idukciju, pa ako opet ne bude ništa, za 2 sata ćemo napraviti carski. Ja vidim da je tu stanje kao i prošli puta i nema razloga da mučimo vas i dijete.» A ja sam samo to čekala. Bila sam tako sretna što neću morati prolaziti kroz trudove. Što će bebu izvaditi «bez trauma». Zaista sam bila uvjerena da je ne mogu roditi normalno i da ćemo se ja i beba samo mučiti ako to uopće pokušamo. Međutim… Slučaj je htio da u našoj bolnici doktori gledaju jedan drugoga «preko nišana» i kad je taj moj doktor upisao na karton «indukcija» počele su svađe. Ja se nisam htjela mješati, a on me uvjeravao da će sve biti u redu. I došao je taj dan – srijeda – 6 sati ujutro – 12.06.2002. Ušla sam u rađaonu, gdje su me opet lijepo «uredili» Nakon toga popela sam se na ginekološki stol, prikopčali su me na CTG i uveli mi drip u infuziji. Trudovi su polako počeli, CTG je bio uredan… a onda je počeo šou. Moj doktor je došao sav unezvjeren u rađaonu i rekao da odmah ide doma na bolovanje i da će me preuzet drugi doktor… i otišao. Za pola sata dolazi drugi i pregledava me u trudu – uloživa vrh prsta – ne to još dugo – samo se opustite (ako da to ide jedno s drugim). Za pola sata vraća se moj doktor i pita me kako sam i da i me netko pregladao. Zatim odlazi u sestrinsku sobu i tamo glasno razgovaraju. I ja čujem kako su se doktori ustvari posvađali zbog mene (trebam li ići na indukciji ili ne) i to tako žestoko da je ovaj otišao na bolovanje (kasnije sam iz pouzdanih izvora čula da su se i potukli). Uglavnom, slijedećih sati pregledavaju me 4 različita glinekologa, ja ležim na stolu, prikopčana na CTG, kroz infuziju mi curi drip i ljekovi protiv bolova. Onda malo zamijenjuju s fiziološkom otopinom da en dehidriram. Babice su izuzetno pažljive, donose mi vlažne maramice, drže me za ruku, jedna me čak i pogladila po glavi. Ja sam u trudovima, ali kako to nije ono što sam ja htjela, nesvjesno ih blokiram. Vizualiziram si trudove kako se maternica steže i zatim se otpušta natrag prema gore. Vjerujem da sam si u stvari sama blokirala otvaranje. Bolovi su vrlo jaki i ja svakom prilikom molim za carski rez. Pregledavaju me uvijek u trudu i konstatiraju uvijek isto – otvorena 2 cm. Napredak 0.
Nakon 12 sati takvog mučenja doktor me obavještava da ćemo ipak vjerojatno na carski ali trenutno imaju operaciju (ili operacije) – posljedica saobraćajne nesreće. Tako sam se obradovala toj vijesti i još sam se više stisla da se ne bih slučajno počela otvarati pa da me porode vaginalno. I dalje sam imala paničan strah prema tome – bezrazložno, jer najveću sam muku već ionako iskusila. Uglavnom, u pola noći, nakon 17 sati trudova pod dripom vode me u rađaonu. Kasnije sam saznala da je izuzetno opasno rodilji koja je imala prethodni carski rez inducirati porod dripom, znog mogućnosti rupture maternice. Kako sam čekala tu anesteziju…. Aleksandar se rodio 13.06. u 00.15., apgar 10/10, 4100 gr, 54 cm. Prvi kontakt nakon par sati. Ipak dojenje je brzo i uspješno uspostavljeno, nije imao žuticu, napredovao u bolnici. Međutim i Aleksandar je alergičar i astmatičar a naginje i hiperaktivnosti.
Ulaskom u treću trudnoću počela sam se malo informirati. Osjećala sam se sigurnijom je mi je mog ginekolog rekao da se treći put uopće ne pokušava poroditi vaginalno, već se ide na planirani carski rez prije termina. Još uvijek sam se panično bojala vaginalnog poroda i tješila me spoznaja da me ovaj put «neće mučiti». Sad me progonilo i saznanje da bi mi mogla puknuti matrenica ako budem imala jake trudove ili mi nedajbože opet daju drip. Bila sam tako sigurna da činimn najbolje za svoje dijete.
Onda sam na Rodinom portalu pročitala priču o prirodnom porodu nakon 2 carska reza i to kod kuće. Znala sam da se ja to nikako ne bih usudila, a i u našoj zemlji je takav porod nemoguć. Raspitala sam se kod svog ginekologa i on mi je rekao da ni u jednoj bolnici u HR ne rade vaginalni porod nakon 2 carska. I tako sam prešla preko toga. Iako me i dalje kopkalo da bih možda mogla roditi vaginalno (pojam prirodnog poroda mi tada nije baš bio blizak) i dalje sam se toga užasno bojala. Osim toga sama sebe sam uvjeravala da ja ne mogu roditi prirodno jer nikad nisam imala prirodne trudove, te da bih bez pomoći liječnika umrla i ja i moje dijete. Htjela sam sve imati pod kontrolom. Ipak sam počela razmišljati o tome da bih mogla roditi uz spinalnu analgeziju. Tako ću barem imati prilike odmah vidjeti dijete i neću morati proći ono mukotrpno i bolno buđenje. I tako je ta odluka pala. Nadala sam se da trudovi neće početi prerano i podsvjesno sam ih odbijala.
Kad se navršio 38 tjedan trudnoće moj ginekolog me poslao u bolnicu na dogovor. Doktor u bolnici me primio i naručio za tjedan dana. Ja sam shvatila da dolazim na porod i tako sam se i pripremila, a on me onda poslao na pregled i naručio za 2 dana ponovno. Bila sam užasno razočarana i ogorčena. Još sam dva puta dolazila na pregled sve dok nisam došla do termina. Kasnije sam saznala da se dotično doktoru za sudjelovanje u porodu obavezno daje «novčana nagrada». Uglavnom, na dan termina došla sam u bolnicu u dogovoreno vrijeme. Međutim doktor je imao operaciju i kasnio je 3 sata. Bilo je 15 sati kad sam ušla u ambulantu rodilišta. Izmjereni tlak iznosio je 150/100. Odlučili su da će me ovaj put (?) ostaviti u bolnici. Međutim, doktoru je u 16 sati završava smjena i on je zakazao carski rez ujutro. Prema onome što sam ja znala, kod tako visokog tlaka nisu smjeli riskirati i čekati, ali on je iz svoje komocije tako odlučio. Osim toga, spomenuo je da će m prvo dati drip. Kakav pakleni drip? Zašto? Objasnio mi je da je ušće maternice potpuno zatvoreno, maternica tvrda i da moraju maternicu malo omekšati da bi carski rez bio uspješan. Stavili su me u predrađaonu i dali mi neki lijek za snižavanje tlaka. Navečer su mi ponovno izmjerili tlak – bio je 160/110. Još se čekalo. Oko pola noći tlak je bio 180/110. Zatim su m dali injekciju. Pola sata poslije počela sam povraćati. Došao je dežurni ginekolog i pitao me da li sam se dogovorila s doktorom da ga pozovu prema potrebi. Odgovorila sam da nisam i da mi je svejedno. Međutim, on se očito nije htio miješati (vjerojatno se zna sve o primanju mita pa se ne miješaju jedan drugom u posao), te je odlučio još čekati. Oko 5 sati ujutro počela sam osjećati trudove. To me na neki način šokiralo. Ja imam trudove! Same od sebe! No i dalje nisam razmišljala o ničem drugom nego samo o tome da će uskoro sve završiti i da zbog toga neću morati dobiti drip. U 7 sati ujutro odveli su me na obradu (klizma i brijanje). Sestra me doslovno istjerala iz kupaone oko 8 sati, jer je došla dr. anesteziolog i «ne mislite valjda da ona samo vas čeka». Nisu mi dozvolili ni da se posljednji put javim mužu. Odveli su me u rađaonu na stol, spojili na CTG i anesteziologinja me počela ispitivati o stvarima koje njoj trebaju. Htjeli su mi staviti drip ali to sam odlučno odbila jer imam trudove, iako je sestra gunđala da ona to ima zapisano i tako mora postupiti. Druga babica je stajala kraja stola i odjednom je počela govoriti da otkucaji srca bebe nisu u redu. Meni su se trudovi odjednom silno pojačali. Počela je strka. Ostali ginekolozi su bili na jutarnjem sastanku, pa je trebalo otići po doktora koji je mene trebao poroditi. Tek kad je on došao prebacili su me na kolica i vodili u kiruršku salu. Prošla sam već 2 carska reza i ovaj postupak mi se činio neobično dug. Od spinalne analgezije ništa jer nije bilo vremena. Opet potpuna narkoza.
Probudila sam se u šok sobi. Znala sam sve o buđenju i boli. Znači gotovo je. U sobi je bila sestra i pitala sam je samo da li sam rodila uricu. Odgovorila je potvrdno. Zaspala sam ponovno. Kad sam slijedeći put otvorila oči kraj mene je bio muž. Pitao je da li su mi rekli. Rekla sam da znam da je curica i pitala da li ju je vidio. Počeo je plakati. Može se reći da je neka izopačena sreća što sam tada bilo još dovoljno omamljena od narkoze da nisam mogla reagirati.
Rahela je rođena 30.04.2004. u 9.40 s aspiracijskim mekoniskim sindromom (udahnula je mekonij). Apgar 2/3/5, 3350 gr, 52 cm. Odmah su je oživljavali. Nije mogla samostalno disati, bila je siva. Isti dan opremljena je u KBC Rebro kombijem hitne pomoći. Na putu je 2 puta oživljavanja jer su zbog trešnje ispale sonde. Kad je muž pokušao dobiti helikoper, svi su ga u čudu slušali i gledali. Put do Zagreba sa stajanjima je trajao 2 sata iako je kombi jurio 170 km/h. Moj muž je jurio za njima u svom autu. Kasnije mi je doktorica neonatologinja koja je bila s njom u kombiju (zahvaljujući samo i jedino njenoj reakciji je danas Rahela živa) rekla da se u tom trenutku bojala za njega. Ona je predlagala da se vozi s njima, jer ga u slučaju da se desio najgori ishod, ne bi mogla pustiti da vozi sam, ali on nije htio. Mislio je da će možda moći ostati uz našu bebu u bolnici. Ono što je on vidio i proživio u tih nekoliko sati ja nisam i neću nikada i na neki način sam zahvalna što je tako.
Raheli su davali manje od 20% šanse da će preživjeti. Ali uz požrtvovnu njegu liječnika i sestara KBC Rebro i uz naše molitve, te uz molitve i vibre poznatih i nepoznatih ljudi Rahela se nakon 3 tjedna tako čudesno oporavila da su je pustili kući. Počeli su mjeseci neizvjesnosti i vježbi da bi napokon saznali da naše dijete nema nikakvih posljedica. No to «nikakvih» je vrlo relativan pojam. Zdravstveno, njena pluća su još uvijek vrlo slaba i često se borimo s raznim infektima, ali to će proći. Ono što ne znamo je, kakve je to posljedice ostavilo na njezinu psihu.
A možda je bilo potrebnan samo jedan klik u glavi, malo više informacija, nešto humanosti i podrške i sve bi pošlo drugim tokom.
 |
|||
Odgovori s citatom
Nemam snage čitati ovakve postove 
cekana prvotno napisa
i nek se onda bebač sam snađe ....
