Bože, kakva potresna priča..Žao mi je da ste sve to prošli..Ponekad si pomislim-pa kaj me to čeka,kakvi su to ljudi koji ne odstupaju od rutinskih postupaka iako u većini slučajeva rodilji samo treba dati više vremena ( ako je sve u redu ), čitam na stranim portalima kako to puno prirodnije ide..A i žene,ako ne rađaju doma uz stručnu pomoć, odgađaju odlazak u centre za rađanje čim duže, dok se njihovi trudovi ne pokažu dovoljno jakima i dok im primalja ne da znak da je dovoljno otvorena.. A da ne govorim koliko je tamo ugodnija i opuštenije atmosfera..Zaboga, pa strah te blokira i kad odgovaraš na ispitu, kad imaš neku prezentaciju, a kako tek neće u očekivanju induciranog poroda!! A kod nas se rodilja mora u tako emocionalnom trenutku, nabrusiti nekim negativnim stavovima-biti i drska,i naporno uporna,i dosadna,i svaditi se samo da se izbori za ono što želi i osjeća da bi bilo bolje za nju i dijete..Jer, nitko od njih kasnije ne odgovara za zdravstvene probleme s kojima se to dijete mora cijeli život nositi..Žalosna sam jer ću i sama ići u rodilište sa grčem u želucu od straha kaj ću sve morati poduzimati i kako se sve boriti s njima.. Hvala ti, jer si ovako hrabro podijelila svoju priču s nama, vjerujem da to nije nimalo lako..