Kako s djetetom pravilno kroz život?

[melanija]

Dakle pretražila sam na Odgoju sve topice ali nisam našla istu temu pa ako ponavljam unaprijed se ispričavam.
Dakle mene muči pitanje kako s djetetom treba pravilno kroz život.
Naime M.M. i ja smo prije bebaća bili tipovi koje nije baš držalo mjesto.
Voljeli smo uvijek vraćati se na jug svojima pa smo svaki moj slobodan vikend koristili za putovanje doma.
Voljeli smo ići i u brda i planine ali i na more.
Sad kad je došlo naše malo zlato teško mi je ostaviti ga samog sa M.M.- om na dva sata i kad imam nekog posla kojeg trebam obaviti.
M.M. je inače jako malo sa nama u prosjeku pola godine na godinu i samo kad smo svi zajedno imam osjećaj sretne familije koji mi je do sada jako nedostajao.
E sad nam se pomalo vraća želja da i našu sreću uključimo u takav način života(naravno ne u tako velikoj količini kao prije) ali svaka ideja o putovanju bilo kamo je dočekana na nož od moje majke.
Ona smatra da bi takav način bio maltretiranje djeteta i da treba čekati kad maleni naraste pa ga ostavljati kod nje.
Naime to je bio njezin način, dakle ne sebi uskraćivati putovanja ali djecu uvijek ostavljati kod baka.
Čak i za odlazak do Du. ona smatra da bebać i ja trebamo ići avionom i nikako drugačije a nek M.M. ide sam autom. :?
Moje je mišljenje da ako tako treba izgledati život rađe nigdje nebi više ni išla nego da ostavljam dijete. :/
Što mislite vi kako je pravilnije?

[litala]

tamte vamte od prvog dana (a i prije ) uvijek i iskljucivo svi u paketu.

djeca su nasa i s nama im je mjesto. kao i nama s njima.

gusti su nasi i dijelimo ih s djecom ako i kolikogod je to moguce.

nema teoretske sanse da bih igdje putovala (osim poslovno na jako kratko i ev. na pola dana zbog nekih nerekreativnih razloga) i ostavljala djecu ikome.

kome se ne svidja - neka ne gleda.

a tvoja mi je mama, oprosti, jako digla zivce. i ovo sam sad jako skulirano napisala. al sam mlatila tocke jer sam ljuta

[litala]

evo ti i par nasih najduljih itinerara.

rujan 2001. proveli cijeli na putu - hrvatska - italija - njemacka - svedska, preko danske u holandiju pa njemacka i doma. mjesec dana pred idin drugi rodjendan.

lipanj 2002. 15 dana kampiranja po juznoj dalmaciji. s nama bio i noa u stomaku.

kolovoz 2002. koncert zucchera u areni. s nama opet bio i noa u stomaku.

ozujak i travanj 2003. proveli u australiji kod mm-ovih roditelja. ida i noa proveli se prekrasno.

kolovoz 2005. tjedan dana kampiranja na hvaru. sve putovali autom i trajektom. ida, noa, leo i sator.

sijecanj 2006. tjedan dana na zimovanju u dolomitima. svi opet zajedno.

u medjuvremenu - nekoliko putovanja prijateljima u sisak, izleti do zagreba, kupovine u rijeci, trstu...


ma, eto, sad na kraju mi samo dosao gust da opet negdje otperjamo

a na tvoju sam mamu i dalje ljuta mislim, i moja je mama na samo m pocetku jednom rekla - pa idu cete valjda ostavit kod mene? na sto je dobila takvu salatu da joj nikad vise nije palo na pamet takvo pitanje.

[Inquirer]

sam naslov topica je pitanje na koje nitko ne zna odgovor.
ko kaze da zna laze. svako dijete je jedinka za sebe i tako mu treba pristupiti. Nekom odgovara tulumarenje po vjencanjima, cesta putovanja, duge voznje autom.
Nekim, pak ne.

Osluskujuci svoje dijete, a ne baku najbolje ces napraviti.
A putovanje nikom nije naskodilo, pa nece ni vama.

[anek]

inquirer, potpisujem

[BusyBee]

Ona smatra da bi takav način bio maltretiranje djeteta i da treba čekati kad maleni naraste pa ga ostavljati kod nje.
Naime to je bio njezin način, dakle ne sebi uskraćivati putovanja ali djecu uvijek ostavljati kod baka.

Tvoja mama ti je, u najboljoj namjeri, savjetovala ono jedino sto ona zna. I nemoj se zato ljutiti na nju. Ali je ignoriraj s njenim dobronamjernim savjetima i radi po svome, kako ti srce kaze.

Bebi je mjesto uz mamu i tatu, a vama uz bebu. I tako idite kroz zivot. Nema jedinstvenog pravilnog nacina, svaka obitelj ga kroji za sebe. Osluskujte bebu i sebe i prilagodjavajte se tome.

[BusyBee]

Nismo se dogovorili (Inquirer i ja) da ti damo slican odgovor.

[korason]

Uvijek skupa, kud god i kako god isli!

I nas su svekiji nagovarali da im ostavljamo Frana kad bismo isli u Gorski Kotar na jahanje ili na izlete, no mi se nismo dali zbuniti (prvenstveno zato jer jos dojim pa nam dulje razdvajanje tesko pada). Isli smo i na more i u planine i na dalji put, oboruzani dodatnim kolicinama vodice, papice, robice... i uzivali..

[tatek]

Na sva duza putovanja i an dosta izleta idemo svi skupa s klincima i to nam je OK. Jest da je nama starcima teze, ali nam je zato svima ljepse i klincima zanimljivo - ta i to je dio zivotne skole.

No, MZ i ja volimo tu i tamo otici nekamo i sami - 1 dan ili jako jako rijetko dva dana. To napravimo par puta godisnje i da nam priliku da malo u miru popricamo (roditelji s vise od 1 djeteta ce to osobito dobro razumjeti) i odmorimo galve od klinaca.

A tu i tamo volim i ja otic nekud sam - najcesce na neko mini-planinarenje u okolici, na nekoliko sati. I to je nesto sto mi treba da malo stignem biti sam sa sobom, razmisliti o nekim stvarima ... i odmoriti se.
A MZ voli pokoji trenutak biti sama kod kuce za kreativne poslice.

Dakle, kod nas nacelno idemo svi zajedno svukud uz povremene "izletice" bez djece.

[mamaS]

Neki klinci bolje podnose tramak a neki slabije. Mi u principu uvijek vodimo djecu sa sobom (ponekad i kad idemo sluzbeno - do sada se desilo 2x). U principu nam sve funkcionira, samo su ispadali iz ritma kad su bili manji pa smo radje planirali manje duzih putovanja nego vise kracih.
U principu mislim da je klincima mjesto uz roditelje, a grozim se kad cujem da su ljudi otisli skijati a djecu pustili doma. Nije da su djecu vec odveli na skijanje nego ih jednostavno ko kufere puste kod none, i tako kontinuirano. Ali nekako mi se cini da su ta djeca koju "stalno i posvuda vucemo sa sobom" odgojenija, znaju se bolje ponasati, nbolje se prilagodjavaju, na neki nacin su zrelija, ... i to ne samo moja, nego i druga koju strci vuku posvuda. Ali kuzim i da ima djece koja npr. toliko povracaju u autu da jednostavno fizicki ne izdrze put (moja sestra 15x na 11 km dok je bila manja - pa stvarno nismo odlazili nigdje - na svu srecu ona je 8 godina mladja pa sam se ja naklampala prije toga)...

Iako moram reci da je za klince dobro i da su ponekad bez roditelja kod nonica (Iv je prvi puta prespavao bez nas sa 3g a An s 2g) jer onda razvijaju vlastiti odnos. Ali se jako protivim da su klinci stalno kod bake i djeda ko kuferi....

[tatek]

Mislim da su ekstremi rijetko kad dobri.

Ne smtram da je dobro da dijete prvi put prespava bez roditelja sa 20 godina (podaci poznati redakciji ). Mislim ad se djeca moraju osamostaljavati i u tom pogledu.
(Vedran je prvi puta prespavao kod bake sa cca 2,5 godine.)

A nije dobro ni da djeca stalno vise kod baka i djedova ma koliko oni dobri bili. To mi se isto nikako ne svidja.

Dakle, sve s mjerom.

Oprosti, ali ja uopće ne vidim kojeg mogućeg prava odlučivanja i veta bi tvoja mama trebala imati u cijeloj priči... :/

Ja sam se, kad se Karlo rodio, par puta dala nagovorit da ne napravim neke stvari koje sam htjela zbog komentara okoline, i mogu samo reći da će mi dok sam živa bit žao...i u trudnoći s Fićom...

Zbog toga nisam bila kuma svojoj najboljoj prijateljici na vjenčanju...jer je vjenčanje bilo u Slavoniji a on je imao 3 tjedna...I dan danas mi se smrkne i pobjesnim kad se sjetim koji sam bezkičmenjak bila...Propustila sam jedinstvenu priliku za koncert BD krajem 6. mjeseca jer sam bila kao pred porodom...i prenijela 11 dana...moram dalje?

Mislim da ne moram posebno ni naglašavat da je Filip uredno putovao sa mnom u ST kad je imao 3 tjedna. Bilo je dignutih noseva, bilo je uvrijeđenjih ega i prozivanja moje samovolje i neodgovornosti, ali bilo je kako smo se dogovorili MM i ja.

Vi imate, po mom, savršen stil života...od putovanja, izleta, svega...I ja bih dala sve na svijetu da MM ima malo više vremena, a da oboje imamo malo više novaca i volje, ne bi nas nikad ni bilo doma, skupa s klincima...

Ja razumijem i potrebu da se povremeno odvojimo od djece, imam je i ja, srećom pružila mi se i prilika koju za to kanim uskoro iskoristit, jer MORAM napunit baterije...ali ako ta potreba ne postoji, ako je situacija takva da se jednostavno NE MORAŠ odvojit od djeteta kad idete na put...iskoristi to...

Ja bi puno radije da je mene mama kao klinku vodila sa sobom i da sam postala još tada svjestki putnik, pa makar vrijeme provodila po hotelima, nego da sam ostala baki i didi ko što jesam...

[MajaMajica]

ah..to vječno pitanje ovog foruma..
nažalost, univerzalni odgovor ne postoji
želim ti, kao i svima nama, samo puno sreće i što manje nerviranja

[sorciere]

tvoja mama je odgojila SVOJE dijete.

ovo dijete koje si ti rodila, je TVOJE dijete. ti si mu mama, i ti ga odgajaš po svom.

ja sam kikicu svugdje vukla sa sobom (bila sam prisiljena), pa čak i na POSLOVNE VEČERE!!! nije mi bilo lako, ali nisam požalila ni jedne jedine sekunde.

i potpisujem mamuS:

Ali nekako mi se cini da su ta djeca koju "stalno i posvuda vucemo sa sobom" odgojenija, znaju se bolje ponasati, nbolje se prilagodjavaju, na neki nacin su zrelija, ... i to ne samo moja, nego i druga koju strci vuku posvuda.

[Ancica]

potpisujem sve gore - vi sami znate procijenit sto mozete i sto zelite.

putovat se s malim djetetom moze bez problema ako si takav tip.

ako si tip koji se ne voli inkomodirati onda ti putovanja s klincima nece dobro sjesti.

al nekak nemam osjecaj iz ovog kaj si napisala da ste vi u ovoj drugoj grupi.

mi smo, kao i vi, i prije klinaca puno putovali, a klinci nas nisu u tome zaustavili. najvecim dijelom putujemo svi zajedno.

petra je s tri mjeseca bila sa mnom na konferenciji u drugom gradu, s tri i pol na jednoj drugoj i u kanadskim stjenjacima (ja i ona solo, u hostelu)

to isto ljeto prije nego je navrsila sest mjeseci je letila preko oceana do hrvatske.

sljedece ljeto nas trojac prosao je cijelu europu u roku od dva tjedna. tad je imala godinu i pol i to joj je vec bio treci prekooceanski put.

kad se robi rodio opet smo naravno isli preko oceana (da upozna familiju) a sa dva mjeseca je kampirao pod satorom

sljedece ljeto proveli smo ukupno vise od tri tjedna kampirajuci, izmedu ostalog.

izmedu ljeta stalno smo putovali malo sim malo tam na dulje i krace udaljenosti, u posjete frendovima i familiji, na planinarenje itd.

itd itd

al nas ne bedira kad stvari "ne idu po planu", prilagodljivi smo i volimo da nam guze vide puta.

niti bi nas bediralo da nam netko veli da nismo normalni jer to je nas zivot, onakav kakvog zelimo.

nadam se da cete i vi uspjeti zivjeti zivot po vasem kroju

[momze]

potpisujem Ancicu i Litalu! MM i ja ne mozemo zamisliti da negdje ne idemo zajedno ili da Zacha ostavljamo nekome na cuvanje.

[Morwen]

I mi, uvijek i svugdje - u kompletu :D

[melanija]

Tako sam i mislila. :D
Pa nije dijete ni smetnja ni kakva vreća da ga ostavljam kad idem.
Dobro druga stvar da baš ne možemo nikako zajedno ali da ću ja na luftiguz a dijete babi......ne dolazi u obzir.
I sama sam ko dijete imala šokove od takvih ostavljanja pa nebi jela iz inata po mjesec dana i sad bi ta ista krojila život mome zlatu.
U najmanju ruku je čudan svat ali dobro da znam da sam ipak drugačija i u pravu kad mislim na svoj naćin a ubuduće je najbolje sve poslušati iz pristojnosti i ono što ne vrijedi izignorirati.
E tako pa smo svi sretni.
Hvala.

[Ancica]

A ne, ja nisam rekla da ja ne bih ostavila svoje klince s bakom. OK, ne bih ih ostavila da odem recimo na tjedan dana na Karibe. Al da recimo imam priliku otici hodat po brdima Perua di bas klinci ne bi mogli ici - naravno da cu ih drage volje ostavit s bakom ako ona i oni to zele.