Šta i?

Nema dalje, razdvojim ih, smire se i nastave s igrom.
Nikad ih ne kažnjavam sa stvarima do kojih im je stalo, to mi je skoro u rangu zlostavljanja (tipa čekaš odlazak u kino/park/sladoled/rođendan...
i onda-nema).

Kazne (posljedice, kako hoćete) djeluju jedino ako roditelj vjeruje u njih.
A ja vjerujem da kad si ljut i tuče ti se nije loše odmaknuti se i ohladiti.

Naravno da će više manje sva djeca prerasti tu fazu, ali to ne znači da ću prihvatiti ili nedajbože pozdraviti takav način ponašanja. Pa sam našla način kako da ga ispravim.