Ih, cega sam se ja svega naslusala, pa i od najuze obitelji. Prvo za vrijeme bolesti mog djeteta, a bogme i nakon, da nam je to Bozja kazna... Pitam se za sto?? Dvoje mladih ljudi koji se svim srcem vole, zele izgraditi svoju obitelj, vode brigu o svom poslu, a ne o tudjem... Za sto trebamo biti kaznjeni i to na takav strasan nacin??

Pa je onda bilo "kako to da niste primijetili?". I tome ne pomazu ni cinjenice da je rijec o bolesti maltene bez specificnih simptoma, da je i lijecnicima trebalo da je uoce (i to nakon sto sam ih doslovno natjerala na pretrage), da smo je pazili kao zjenicu svog oka. I dan danas osjecam da nas neki clanovi obitelji okrivljuju zbog tog "propusta".

E onda su slijedili dobronamjerni savjeti da ne cuvam njezinu odjecu, igracke, sobu, da je ne spominjem... Kao da je ona nesto sto sada pripada proslosti i treba se okrenuti buducnosti. Inace je sve drugo znak moje preopterecenosti i tuge.

S druge strane, neki su primijetili da se previse smijem, zabavljam i putujem nakon njezine smrti, da se cini kao da ne tugujem previse. E, to mi je bio vrhunac! Ti ces mi to reci nakon mjeseci i mjeseci pakla, patnje, boli i smrti oko mene, borbe za zivot, mora isplakanih suza i neprospavanih noci???

Ljudi si stvarno svasta uzimaju za pravo!