Izgleda da smo sve isto prošle. Mislim da je ta potreba drugih da se prave pametnima jača od njih, i koliko oni dobronamjerno nekada i rekli nešto morali bi znati da time nam ne pomažu i da je samim time bolje šutit i samo reči: Žao mi je.
Ja sam sad, nakon godinu i pol rođenja mog anđela i više mjeseci borbe da ponovno zatrudnim, napokon zatrudnila! Naravno da sam presretna i naravno da sam prestravljena. Iako shvaćam reakcije drugih ipak mi je teško, teško mi je što se sad nito ne veseli mojoj trudnoči, što se svi prave kao da još nema bebe, nema spominjanja, eventualno mi kažu: Miruj! Ja shvačam da je to strah, strah od ponovnog gubitka, da se ne vežu za bebu koja možda opet neće biti s nama. Ali teško je to, moja je od prvog dana. Jedina koja se iskreno veseli je moja kćer, ona stalno mazi bušu i govori sa bebom. I sretna sam zbog toga koliko god znala da je možda greška da se i ona veže za dijete, ali potrebna mi je, potreban mi je netko pozitivan u svemu ovom, netko ko se iskreno veseli ovoj bebici.
I onda oni ružni pogledi ljudi kada vide da moja kćer mazi bebu ili ju spominje; prostijele me pogledom kao da nisam normalna. Bez riječi. I onda se i ja počinjem pitati dali sam u svemu pogriješila?! Ali ja ne mogu sakrivati ništa od moje kćeri, njoj sve govorim, ona sve osjeća, ona je moja osoba. I potrebna mi je. Jedina moja utjeha.
Možda su ljudi u pravu, možda se ni ja nebi trebala previše veseliti bebi. Ali to je jače od mene. I to je moja beba. Ali to je ono što nitko od njih ne razumije.