Trudnoća nakon gubitka, kako je to teško za psihu! U sebi se veseliš i strahuješ, ne znaš što sa starijim djetetom, reći mu, ne reći, a vidi da mami raste trbuh. Ma mi nismo od straha ni ime smislili prije poroda. Nisam htjela ni spol znati, ali vidjeli smo da je dečko. Tu nema pomoći. Samo beskrajno strpljenje. A beba u trbuhu treba znati da je željena, ali mislim da oni shvaćaju mamin strah.
Kako je duhih tih devet mjeseci! Ali, kad u ruke dobiješ rasplakano zdravi i živo dijete, sve se zaboravi. Možemo mi mame jako puno izdržati.

A što se tiče primjedbi naših bližnjih. E, imam cijeli dijapazon istih. No, vrh je ona moje svekrve o kojoj sam već pisala. Ja s trbuhom do nosa(ova zadnja trudnoća), a ona ulazi u naš stan sa oporukom u kojoj je, između ostalog, napisala: bisernu ogrlicu ostavljam ovom tvom djetetu, ako poživi . Ja sam stvarno i ozbiljno krenula zadaviti ju. Bila sam totalno izvan sebe. Muž me zaustavio. Možda i nije trebao. Mislim, ljudi si stvarno svašta dozvoljavaju.

Drž'te se cure. Možete vi to!