Već danima me muči grižnja savjesti radi (vrlo opravdanog) otvaranja bolovanja.
Prije četiri mjeseca sam drugi puta u dvije godine ostala bez posla i prijatelj mi je prije dva mjeseca ponudio da radim za njega telemarketing za 2.500kn+provizija (koja je nedostižna), barem da imamo za režije. Kako nisam imala drugog izbora pristala sam i radila dva mjeseca.
Prije mjesec dana mi je kćer (9 god) završila u bolnici i na operaciji i ja sam cijelo to vrijeme radila od 9-17 i poslije toga jurila u bolnicu i bila s njom do 22 jurila doma nešto skuhala i tako 8 dana (osim na dan operacije).
Kako je dijagnoza bila takva da ona treba na kemoterapiju i bolje je (za nju a i nas) da to odradi preko dnevne bolnice otvorila sam bolovanje u dogovoru s njim i rekao je da ako stignem odradim pozive od doma (sve mi je omogućeno). Ja sam mu rekla da budem koliko ću i ako ću moći i psihički i fizički. Protekla dva tjedan smo bili u bolnici skoro svaki dan cijeli dan ili dva puta dnevno po par sati na raznoraznim pretragama. Nisam zvala nikoga, jel nisam stigla, to malo vremena između jurnjave sam htjela biti s njom (što sam i njemu rekla.)
U ponedjeljka nakon dva tjedna idem na komisiju da mi se odobri bolovanje do kraja liječenja (cca kraj prvog mj.)
Ono što me muči je što sad imam grižnju savjesti što sam na bolovanju i biti ću još, a on mi je izašao u susret i zaposlio me. Što će za mene morati platiti doprinose i plaću a ja ne radim. Nije mi ništa rekao niti prigovorio, ali nije niti pitao kako sam ja ni kako je ona.
Znam i svi mi kažu da mi je sad kćer najvažnija i tako i je, ali malo-malo se uhvatim kako razmišljam o tome.
Na momente sam u fazi (između svih ostalih faza tuge, jada i nemoći) "boli me dupe", tako se dogodilo nisam ja kriva, a na momente me pere užasna grižnja savjesti!