Draga jesen u meni..D...hvala ti...ne pričam ovu priču nikome jer je ..kao u filmu...kao da nije normalno da sam to morala proživjeti...tako mi je teško bilo u zadnje dvije godine..svašta sam prošla i čak i ono što bi trebalo biti normalno u tim teškim situacijama kod mene je išlo na extra težak način. 1.04 2011 sam imala spontani u 9 tt...bilo mi je strašno..pa sam 3.04 2012 imala saobrčajku s dvije kolegice s posla..hvala bogu ine nisu ozljeđene a meni je pukla ključna kost i dva pršljena...mučili su me mjesec dana s slomljenom kosti koja se ne može mobilizirati a nisu me slušali da se konstantno miče..na kraju završila na operaciji stavljanja pločice ...u sobi sa mnom bila neka luda žena koja mi nije dala mira ni preko noći ,..pa sam nakon 8 mj to morala vaditi..da ne kažem da mi pršljenove nisu htjeli ni slikati jer kao boli me od udarca...na kraju se ispostavilo da su pukli i da bih trebala ipak i za to na operaciju ...na koju nemam muda ići da mi s 32 g čačkaju po kičmi...i kad sam to riješila..da ne pričam detalje što je sve bilo s policijom..osiguranjima koji odjednom ništa to ne plaćaju bez dopunskog..računi iz bolnice pa fizikalne terapije po toplicama..užas živi...a da ne pričam o krivnji koju sam osjećala jer sam ja vozila (pukla mi guma u vožnji). uglavnom kad je ta zbrka završila...i sve to riješili...riješila se bolnica...operacija..riješila da ne idem na operaciju kičme i gotovo...ja ostanem trudna...toliko sam to htjela...da sve to završi samo da mogu da rodim da mi sin ima brata ili seku da nije sam...već 6 g ima...i ostanem trudna..i to s BLIZANCIMA...tako sam bila sretna..svi oko mene su bili prestravljeni kako ćemo mi to dvije bebe bla bla...ja sam bila euforično sretna jer sam znala da mogu i nije mi bio problem...voljela sam ih od prvog trenutka kad sam saznala da su u meni..i željela ih kao kap vode žedan....i onda...ovo sve..i to na takav način..zar ima kraja tome...ŠTO SAM KOJI K..C NAPRAVILA IKOME DA MI SE OVAKO STALNO VRAČA...pa volontiram...pomažem ljudima oko sebe...darujem sve što mi je višak...što više....ŠTO DA NAPRAVIM..osjećam se kao da sam prokleta...bojim se za svog sina sada...stalno me prati osjećej da će se i njemu nešto dogoditi kao da ja donosim nesreću oko sebe....luda sam...vidiš da jesam..sva sam sjeb.. ..psiha..sve..i stalno dumam o tome da im nisam trebala dati da me tako ''porode''...trebala sam ih nekako zaštiti..PA JA SAM NJIHOVA MAMA TO MI JE ZADAĆA BILA..sve sam oko sebe iznevjerila i sve sam sjebala...