Cak i izmedu 100 stvari na poslu tipkas sa neusporedivo manje gresaka nego ja. Ako nista drugo daj si nagradu za to.
 |
|||
|
|
|||
Cak i izmedu 100 stvari na poslu tipkas sa neusporedivo manje gresaka nego ja. Ako nista drugo daj si nagradu za to.
Hranu, ili nesto drugo?sirius prvotno napisa
Cak i izmedu 100 stvari na poslu tipkas sa neusporedivo manje gresaka nego ja. Ako nista drugo daj si nagradu za to.
Nekad bi sigurno bila hrana. Sad bih odabrala neku stvar, ono, nasumicni shopping, recimo. Iz gluposti u glupost.
Mogu ti poslati pripremu za test iz engleskog koji je E. prepisala sa ploce. Unatoc preporuci da joj se da tiskan plan ploce ona prepisuje. Pa kad vidis kako to izgleda cetvrtu godinu ucenja biti ce ti jasno zasto sam slistila 2 reda cokolade za kuhanje .Hranu, ili nesto drugo?
Nekad bi sigurno bila hrana. Sad bih odabrala neku stvar, ono, nasumicni shopping, recimo. Iz gluposti u glupost.
Kaae, pisala sam ti i na vjezbacicama, a evo i ovdje ću, jer tebe i Bubilo vidim isto. A prepoznajem to jer sam bila u istoj situaciji ( ne baš kao vas dvije, nisam se brinula o nekom bliskom ko je bolestan).
Moj prvi post na ovoj temi, glasio je, karikiram, Bubilo, umorna si, ne opterećuj se sada još i time šta jedeš, jer bit će ti samo gore. Korigiraj sitnice koje možeš i čekaj da ti ritam uspori.
Kad čitam tebe, isto pomislim. Puno je to obaveza za jednu osobu, koja nema dana odmora.
Meni je najteže bilo druge polovice 2017 i početak 2018. Mislila sam da imam neku bolest jer nije bilo uredu da se osjećam stalno umorno i iscrpljeno. Zapravo me ubilo rano ustajanje, cijeli dan u pokretu, pa vožnja od 2.5 sata, sjedenje od 8, naporni treninzi gotov svaki dan. Tu je popustala hrana, iako sam smatrala da se zdravo hranim, kile nisu išle na dole, već sam dobila 2 kg. Da bih smrsala znala sam da moram smanjiti porcije i to dobro smanjiti da bi to krenulo dole. Nisam imala snage za taj korak, ali se nisam osjećala frustrirano, jer sam znala da dajem maksimum.
Tako i ti Kaae, ako znaš da si dala svoj maksimum, a ono ne miče, znaš makar da si poduzela sve što možeš da ne krene prema gore.
Bubilo, nismo mi toliki ovisnici o hrani, čim znamo imenovati problem i pokušat ga riješiti.
Ne vjerujem da je itko ovdje od nas toliko ovisan o hrani na emocionalnom nivou. Ali da ima poguzija, ima.
i ja se slazem s j-la, cini mi se da ovde nema bas pravih zavisnika. u poguzije se mogu ubrojiti
inace, sto se tice super zena ili zena, ili na kraju krajeva osoba, licno se ne osecam niti malo drugacije od bilo koga drugog. kad pogledam bilo koji mesec dana mog zivota, uvek ima perioda kad se osecam kao totalni luzer (i ostalo 'negativno' sto ide). razlika je kad si fajter, a to mislim da jesam, sto ni tada ne odustajem
padovi su do zivota. nekad traju duze nekad krace, ali ne smemo dozvoliti da nas padovi definisu. mislim da isto tako ne treba dozvoliti ni da nas uspesi definisu, jer svi smo mi na kraju krajeva ljudi, vlazni roboti
Uf. Iako mislim da pristup KAKO NE MOZES, SIGURNO MOZES, VIDI MENE! moze samo iziritirati, isto tako mi je grozno citati sve ove PRICAJTE VI STO HOCETE, NE MOZE SE, VAN JE KONTROLE, TAKVI SMO SE RODILI, TAKVA JE SITUACIJA, PRETESKO JE.
Ovaj drugi pristup skida odgovornost sa pojedinca, no osim odgovornosti sto je potencijalno i privlacno, oduzima i moc. U toj je poziciji pojedinac bespomocan i jadan, i ok, razumijem da kao prvo neki ljudi igraju tu ulogu cijeli zivot, kao drugo nekim je ljudima nekad potrebno da tu ulogu igraju neko vrijeme. I razumijem da ako tako postavimo stvari onda je to nas subjektivni realitet. Ali to nije nepromijenjivo.
I zapravo tako citam seni i klikli i jos neke na ovoj temi. Puno puta u zivotu svaki dan donosimo odluke iznova. Neugodne odluke. Od ustajanja u 6 svako jutro nadalje. Ovo s hranom je jedna u nizu tih odluka. Ja se jako klonim pisati jer nisam nikad imala problema s TT, ali evo s druge strane- ja se odricem mnoge hrane, to sto ja jedem je vecini ljudi koje znam neprihvatljivo malo/zeleno/bezmesno/bezUH. Jedem tako godinama, moja djeca isto tako jedu, moj muz isto. Ja tako jedem jer vjerujem da je zdravo jesti male kolicine zdrave hrane, vjerujem da je zdravo biti gladan. Posljedicno takvom nacinu hranjenja i posljedicno vjezbanju koje je isto tu jer vjerujem da je zdravo izazivati tijelo i razvijati nove vjestine ja nemam problema s TT. Ovakav stav prema hrani i tijelu je nesto sto je u meni godinama posljedicno spoju mog (strogog i zahtjevnog) karaktera i odrastanja u uvjetima neimastine. I ne mislim da je idealan ili primjenjiv na bilo koga tko to procita. Samo sam htijela podcrtati da ima mnogo simbolickih uvjerenja na ovoj temi koja se iznose kao istine. I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.
ja se s tobom slažem, i doista ne mislim da treba dići ruke od sebe od izgovorom da se ne može (niti bih ikoga podupirala u odustajanju)
ali ću se samo osvrnuti na quotano
moj dojam je da (a ispravite me ako griješim) mijenjanje navika (bilo da se radi o odricanju od slatkoga, od prejedanja, od pušenja, čega već) nekako uvijek počinje s osjećajem odricanja
naglašavam - to je početni dojam
koji, pretpostavljam, ako se uloži mentalni napor, može nestati, odnosno subjektivni realitet da se radi o odricanju može zamijeniti uvjerenje da to nije odricanje nego oslobođenje
to je recimo bio moj slučaj s prestankom pušenja - početni dojam je bio baš odricanje i žrtva, koje je kasnije zamijenjeno s osjećajem slobode od poroka
ono što zapravo cijelo vrijeme pokušavam reći je da je (meni) kod pušenja to bilo lakše jer je pušenje 0 ili 1, ili pušiš ili ne, dok je hrana cijeli spektar sive
time ne želim reći da to nije moguće, nego da je kompliciranije (meni)
npr. većina ljudi jede kruh svaki dan - i kruh nije slatkiš (iako je sasin kruh bolji od slatkiša)
a meni je kruh takav triger da to nije normalno
to je moj comfort food
i u nekim stresnim razdobljima bih mogla pojesti cijelu kilu kruha, bez da trepnem
ja znam da mogu kondicionirati da pojedem samo jednu šnitu
i to mi uopće nije problem dok sam dobro
ali ako nisam dobro, onda ni to kondicioniranje ne ide dobro
a život je takav da problemi iskaču sa svih strana, ili je posao ili obitelj, ili ako nema ničeg takvog, mozak će sam naći nešto oko čega će stresirati
Mogu te potpisati u svemu i potpuno (osim pušenja).ja se s tobom slažem, i doista ne mislim da treba dići ruke od sebe od izgovorom da se ne može (niti bih ikoga podupirala u odustajanju)
ali ću se samo osvrnuti na quotano
moj dojam je da (a ispravite me ako griješim) mijenjanje navika (bilo da se radi o odricanju od slatkoga, od prejedanja, od pušenja, čega već) nekako uvijek počinje s osjećajem odricanja
naglašavam - to je početni dojam
koji, pretpostavljam, ako se uloži mentalni napor, može nestati, odnosno subjektivni realitet da se radi o odricanju može zamijeniti uvjerenje da to nije odricanje nego oslobođenje
to je recimo bio moj slučaj s prestankom pušenja - početni dojam je bio baš odricanje i žrtva, koje je kasnije zamijenjeno s osjećajem slobode od poroka
ono što zapravo cijelo vrijeme pokušavam reći je da je (meni) kod pušenja to bilo lakše jer je pušenje 0 ili 1, ili pušiš ili ne, dok je hrana cijeli spektar sive
time ne želim reći da to nije moguće, nego da je kompliciranije (meni)
npr. većina ljudi jede kruh svaki dan - i kruh nije slatkiš (iako je sasin kruh bolji od slatkiša
a meni je kruh takav triger da to nije normalno
to je moj comfort food
i u nekim stresnim razdobljima bih mogla pojesti cijelu kilu kruha, bez da trepnem
ja znam da mogu kondicionirati da pojedem samo jednu šnitu
i to mi uopće nije problem dok sam dobro
ali ako nisam dobro, onda ni to kondicioniranje ne ide dobro
a život je takav da problemi iskaču sa svih strana, ili je posao ili obitelj, ili ako nema ničeg takvog, mozak će sam naći nešto oko čega će stresirati
Meni je i slatko lako izbaciti jer slatko se ne mora jesti.
Ali nešto se ipak mora jesti.
I ja rijetko krenem jesti ako nisam gladna. Moj problem je u zaustavljanju. Nemam osjećaj kad mi je dosta. Kad radim do navečer, uopće ne dočekam osjećaj sitosti i zadovoljstva. Odem spavati još uvijek misleći kako bih mogla još jesti.
i kod mene je isto tako
uopće mi nije problem izbaciti slatko
npr dok sam bila na LCHF-u isto sam znala pojesti previše čvaraka, previše badema, previše lješnjaka, previše pancete, previše svega
hoću reći, kod mene to nema veze s vrstom hrane koju jedem
istina je da je slađe pojest previše kruha nego previše salate, ali svejedno ostaje pretjerivanje
jurana, vidim da smo u istom sosu pa da podjelim jedno otkriće s tobom
meni je tom "nezaustavljanju" pomoglo raditi pauze
npr ručaš/večeraš onoliko koliko si sebi odredila
i onda kada bi htjela uzeti još napraviš pauzu od 15-20 min prije nego uzmeš još
kad prođe taj vremenski prozor onda i želja popusti
Ne bih ja tako pojednostavila. Problem s hranom je puno dublji od ovoga, ako u životu imaš stresnu situaciju i rastrgan si na sto strana i sto problema, a inače jedeš, onda stvarno nisi ni fizički ni mentalno spreman još i na tom polju se odricati, nije baš da igraš na kartu jadan ja.
Kad sam u fazi da jedem ( e sad zašto jedem je drugo pitanje) niti u jednom trenutku ne razmišljam da imam dobar razlog ili izgovor da jedem ili jadna ja sad mi je teško razdoblje pa zato jedem i tapšam se po ramenu.
Već sam ovdje napisala da ja da bih prestala jesti i da bih pazila moram doći mentalno do tog stanja kad kažem dosta. Ništa ja posebno ne radim da dođem do tog stanja jer kad sam pokušala nije išlo, odustala bih nakon par dana..to stanje mi samo dođe i dogodi se klik i znam da tad mogu.
Ja priznajem da se ponekad osjecam bas tako, jadna ja, ali ne konkretno zbog odricanja, vec zbog kolicine posla. No to sto se tako osjecam me ne sprjecava u tome da nastavim dalje, jer... a ono, sto cu drugo, nema tko potegnuti umjesto mene.
U punom jeku mentalnog i fizickog kapaciteta (pod punim, mislim na i na samo dovoljan, kad ne masem zadnjim snagama protiv struje ili cak plutam kamo vec svijet ide), uopce se ne osjecam kao da s odricem neceg kad ne jedem kruh (kruh volim), osim tu i tamo kad ga napravim sama pa je i odlican i kvalitetan. Ili kad ne jedem slatkise, itd. I to ne zbog toga sto mislim da ce propasti svijet sto to ne jedem, vec zato sto nejedenje ovog gore znaci da ja bas moram proizvesti nesto drugo jer nemam mogucnost u zurbi nabaviti nesto prihvatljivo, a da nisam sudjelovala u njegovoj pripremi barem 85%. Kad k tome dodam da u mojoj obitelji jedna osoba jede izuzetno male kolicine visokokaloricne hrane (kad jede; sad ne jede vec sest mjeseci, sto je svakako problem druge vrste), jedna do prije malo vise od pola godine nije smjela jesti nista (nista!) pripremljeno izvan nase kuce (a i tad nije smjelo sadrzavati 10 namirnica, ukljucujuci jaja, mlijeko i orasaste plodove.. a i mrkvu), druga ima manja ogranicenja, ali ih ima.
I onda sam tu ja, kojoj se sve sto stavi u usta zalijepi za gujicu x300 pa ne mogu pojesti ono sto jede onaj prvi, cesto ni ono sto jede ova druga. Plus, ono sto volim i sto mi najbolje odgovara je hrana koja ne sadrzi puno UH, ali moram i paziti na ukupnu kalorijsku vrijednost. Onda kad zbrojim ovo troje, od kojih su dvoje male djece sa (za sad, i nadam se zauvijek) normalnim, zdravim prehrambenim navikama... hrana mi zapravo izaziva dodatni stres, uz sve postojece stresove. Ne zbog same hrane, vec zbog kolicine vremena utrosenog na pripremu svih obroka, plus prakticne probleme oko gotovo svih drustvenih prilika, plus naravno cinjenice da je cijeli niz hrane (i drustvenih prilika, jer ih prakticki nema bez zderila) potencijalni ubojica moje djece. U subotu je rodjendan na koji bih trebala poslati sina, prvi put kod nekoga koga ne poznajem prakticki u dusu (ili uopce). I strah me, a zbog hrane. U isto vrijeme, kcer ima nastup s baletom, a ja cu biti tamo samo pola dana. Opet me strah hrane.
Naravno, u cijeloj toj prici i ja moram negdje jesti, a to je, u okruzenju u kojem jesam, super komplicirano jer nema lako dostupne (necu namjerno koristiti naziv fast food, jer to automatski implicira otrov) hrane koja nije klasicna kategorija junka. Mislim, snaci cu se, ali at the end of the day, bit ce mi puna kapa, da ne spominjem organe, hranjenja i sebe i djece.
Da mi je ovako samo povremeno, ne bih stresirala, ali kad u svakom trenutku moram znati gdje idemo, koliko cemo se zadrzati i sto/gdje/kako/kada tko moze nesto jesti, mozda zapravo imam uzasan problem s hranom i trebam neku terapiju.
I onda se ponekad stvarno osjecam bezveze jer volim jesti fino i zdravo (bas onako kako sasa opisuje) i volim pripremati zdrave i fine obroke, ali zbog nedostatka vremena, nekad stvarno pasem nesto bezvezno i usputno, koje cesto ni pas s maslom ne bi smatrao finim. Mogla bih pojesti, na primjer, prilicno zdravu salatu ili nesto tipa sendvica iz nekog od par zdravih ducana, ali to onda gotovo automatski ukljucuje namirnice s popisa ubitcutidjecusorry... pa umjesto toga jedem nesto prirucno, tipa salate s uljem i octom i komadom sira ili nekim mesom s rostilja, pecenim u ducanu prije 48 sati.
Kuham u principu svaki dan, rekla bih zapravo naustrb sna.
Nadam se da se ovakvo nesto nije iscitavalo iz mojih postova jer se s tim, ovim zadnjim dijelom, nikako ne slazem.
Mene (samo?) iritira pristup u nekim situacijama jer motivacija koja sadrzava usporedbu ovakve vrste (kao u kvotanom dijelu) najcesce djeluje super kontraproduktivno kad se udijeli osobi iz, otprilike, ovog drugog dijela, a neovisno o tome je li to netko tko je stvarno vjeruje da nije odgovoran ni za sto u vlastitom zivotu, netko tko je opako emocionalno zaglibio, ili netko tko je u realno gadnoj/kompliciranoj situaciji.
Nastavno na sasu, mene bode oči količina slatkarija koji mi se čine da kao neka konstanta cirkuliraju u uredu BB koji se donose, šeraju, nude, na dnevnoj bazi. Ali, meni nije normalno ni zapalit npr. Normalno mi je pit kavu, tu me nasmijala sirius sa zombie apokalipsom. Svjesna sam ja da su "normalnosti" subjektivne i promjenjive. BB, možda osvijesti da to nije uobičajeno i defaultno, možda je u vašem mikrokozmosu tako, ali drugdje nije. I da će ti mnogi reći, ako se počneš odricati npr. toga, da si dosadna i party breaker. Neka te to ne smete.
Posljednje uređivanje od ina33 : 16.05.2019. at 12:06
Na mom poslu uvijek ima slatkisa. Moj ormar je prepun cokolada. Prepun je iz razloga sto ih ja ne jedem.
To ne smatram odricanjem ili zrtvom.Uopce ne dobijem potrebu da jedem te slatkise i kolace. Ne dozivljavam ih.
Ali moji okidaci i tako nisu posao. Ja na poslu nikad nemam takav pad energije kako kod kuce.
Prvo- jutra su mi uvijek laksa sto se razine energije tice
Drugo- nikad se ne unosim toliko emocionalno u posao da bi se osjecala dotuceno.
Meni je super sto je sasa napisala. Ja imam povremeno problema s tezinom, ali tako da pocinjem gubit i gubit. I to se dogada kad sam ja lose i kad prestajem jesti jer je to moja rana teen obrana od zivota i tada svakodnevno donosim male odluke tipa pojedi to i to. I uzasno su mi teska ta razdoblja. Tako da razumijem kako je hrana borba. S tim da mi se iz mojih stopa problem tezine uvijek cini simptomom nekog nefizioloskog problema...
Ja sam BB zamislila u nekom privat uredu pa me začudilo da djelatnici sami kupuju toliko slatkiša.
Da, to je privatna firma, ali ljudi često časte za neke prigode, donose s putovanja uvijek (a putuje se na tjednoj bazi), donose od doma što dobiju, a ne žele pojesti, kad peku kolače doma pa im ostane... Nije baš svaki dan, ali je skoro svaki dan. Svaki tjedan barem jednom. Bilo je jučer, bit će i danas - upravo su najavili da će staviti na pult. Osim toga, često imamo puno gostiju u uredu, i postoji "službena špajza" sa slatkišima za goste, pa ako se dogodi da baš cijeli tjedan nema ništa na pultu, netko izvuče nešto iz službene špajze.
#rajnazemlji
Iz moje perspektive, zeznuta kompanijska kultura, ali ne moraš u tome sudjelovati. Meni je iz tog razloga bio problem ići u Slavoniju, ne mogu provariti tolike količine i takvu vrst hrane, pa mi je to bilo baš naporno (ti razgovori izvolte, pa hajte, i ta količina iznesenog od ranog jutra - ali, opet, nekako sam preživila i guštala bez da sam "plesala" po njihovome, malo su se čudili, ali neš ti mene i mog značaja da bi sad to ih bitnije okrzlo).Da, to je privatna firma, ali ljudi često časte za neke prigode, donose s putovanja uvijek (a putuje se na tjednoj bazi), donose od doma što dobiju, a ne žele pojesti, kad peku kolače doma pa im ostane... Nije baš svaki dan, ali je skoro svaki dan. Svaki tjedan barem jednom. Bilo je jučer, bit će i danas - upravo su najavili da će staviti na pult. Osim toga, često imamo puno gostiju u uredu, i postoji "službena špajza" sa slatkišima za goste, pa ako se dogodi da baš cijeli tjedan nema ništa na pultu, netko izvuče nešto iz službene špajze.
#rajnazemlji
Posljednje uređivanje od ina33 : 16.05.2019. at 13:30
Mislite da u državnim firmama radnici dobivaju slatkiše?
Čisto sumnjam da netko nutka Bubilicu tom hranom. Nutkaju li te Bubilo? Kod nas ljudi stave hranu na pult, pa hoćeš-nećeš.
Naravno da nitko mene ne nutka, samo tajnica pošalje mail svima “to i to na pultu”.
Ali sve mi je manje to problem... evo ide drugi tjedan “mog novog života”, i ne muči me previše što je na pultu.
Super! Kao velikoj ljubiteljici samoironije (smajlić:Naravno da nitko mene ne nutka, samo tajnica pošalje mail svima “to i to na pultu”.
Ali sve mi je manje to problem... evo ide drugi tjedan “mog novog života”. Nije lako mijenjat navike!
I mi imamo "pult". Ako je nešto na njemu, ja ne mogu stat. Sva sreća pa to nije često.
I to si ne uzmem par komada, pa na svoje mjesto, nego se uvijek iznova dižem kako bi mi bila tlaka i sramota. Ali se svejedno dižem dokle god ima nešto na pultu.
Pult je zlo.
kod mene ja pult moj stol.
tako su nekako odlucili
Ili se moze startno mijenjati paradigma. Npr Mitovski navodi svoje kolegice kao prave sreckovicke koje jedu sve i sva i ostaju mrsave. Ja mislim da sam sreckovicka ja jer znam spremiti i uzivati u zdravim, hranjivim obrocima. Netko treci bi mene zalio jer se hranim, po njegovim mjerilima, jako restriktivno. Moze se promijeniti paradigma. Pa promjena navika dolazi lakse.
Sent from my iPhone using Tapatalk
u pravu si
možda bi to bio najbolji put
Vidiš, totalno si me krivo shvatila. Uopće ih nisam navela kao srećkovićke već kao primjer koliko smo različiti i napomenula sam di ih ne gledam na način blago njima i ne zavidim im jer se ja hranim i kad jedem puno za moj pojam, zdravije od njih.
Mislim i ta ideja- zivot mi je tezak pa zato smijem pojesti kilo kruha je uvjerenje. Mislim bez namjere da kritiziram i prozivam, to se uvjerenje moze (a ako covjek zeli promjenu) i treba dovesti u pitanje.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ma vraga ja mislim, sasa, dok jedem.
Tek se kasnije sjetim misliti.
slažem se ali, to nije "smijem pojesti" nego "moram pojesti" ili barem "ne mogu si pomoći"
koliko znam, to se ne radi sa uvjerenjem da je u redu i dopušteno, nego baš u uvjerenju da je pogrešno i da nema kontrole nad tim (što nije istina, znam, ali takav je subjektivni dojam)
sasa ja zaista ne vjerujem da ti bas ovako mislis? ja ne znam nikoga tko ovako rezonira. ja sigurno ne. jednostavno se uhvatis u situaciji da trpas u sebe. nekontrolirano. jer jednostavno u tom trenutku nemas kontrolu nad sobom. kad to osvjestis, onda ide griznja savjesti i nastavak trpanja ako se ne uspijes zaustavit. moze se, ali je tesko. i osoba koja nema takvih problema, koja se nikad nije s njima susretala, tesko moze shvatit i onda obicno pojednostavljuje
Kako ja razumem sasu, poenta je shvatiti sta je u situaciji diktirano paradigmom, a sta svim ostalim faktorima (razlicitim od osobe do osobe), a zatim delovati ujedno i na poljima na koje osoba u problemu moze uticati, ali i svesno razrusiti paradigmu koja daje okvir zbog kog je delovanje, u vecoj ili manjoj meri, limitirano.
Sve žene koje pišu ovdje su ili pronašle ili pronalaze način kako se nositi sa svojim lošim preh. navikama, emocijama, umorom i ostalim..
Nitko nije izjavio da eto on ne može ni smršaviti, niti se nečega odreći i da će se nastaviti hraniti tako kako se hrani ali eto jadni oni i blago vama mršavima.
Meni osobno je iritantno kada žena priča o svom preobražaju sa lchf ishranom, kada priča o količini energije i svim ostalim benefitima i na to ju netko poklopi da ona ipak radi krivo i da ako se dobro preraspodjeli može jesti sve, pa i kruh s vremena na vrijeme.
Evo ja ne mogu, mogu se disciplinirati i hraniti po lchfu (ok, ako mi se zvijezde poslože) ali tu nema onda jedan krumpir, jedan zalogaj tjestenine ili nečega već, ja stati ne znam.
Isto kao što netko može popiti čašu vina, a netko slisti butelju...
Kod mene nije od uvijek tako, oduvijek sam poguzija ali umjerena, slatko rijetko i to neko kvalitetno, no nešto se s godinama promijenilo i baš se moram boriti sama sa sobom.
Ne stignem sada vise, ali zaista mi je već stvarno postalo deplasirano to stalno ponavljanje sto tko može shvatiti ili ne može.
Razumjeti i pametno reflektirati o ljudskoj prirodi, životu i ino ima zaista samo djelomicno veze s cipelama u kojima hodaš.
A cipele i kojima hodaš su naprosto individualne cipele, a ne legitimacija koja ti daje ili oduzima pravo
govora ili razmišljanja.
Sto nam zorno pokazuju na primjer svi pisci od dostojevskog do Franzena, kao i svi psiholozi i psihijatri
kojima su raznorazne tuđe cipele posao.
slazem se. ali strana koja nikad nije hodala u tim cipelama uporno ponavlja - mozes samo trebas htjeti.
i ne cuje/vidi/percipira da druga strana govori da pokusava, trudi se, uspjeva ali pada, dize se iznova
nego na to samo nastavlja - mozes samo trebas htjeti. i ako padnes sam si si kriv jer nisi htio dovoljno jako
Da svakog od nas neki postovi zbog raznih razloga (naglasak na raznih) mogu iritirati je razumljiva činjenica.
No što je konstruktivno u svođenju topika na objavljivanja sto je kome iritantno?
Iritiranost nečim, je kategorija čega?
Evo recimo meni Lilini postovi na topiku nisu uopće iritantni. Ne poznajem ju u realnom životu, dojam koji imam preko foruma, jest da ona spada u onu skupinu ljudi koji po onim podjelama spadaju Macher-e.
I to što piše, piše iz te pozicije, vrlo autenticno i jasno.
Ok, nekom to može biti iritantno. I što onda? Da li je to bitno za diskusiju? Da li je bilo čija iritiranost nekim postom ili postovima ikakav konstruktivni prilog bilo čemu??
I naposljetku sto je iritantno na globalnom nivou u prijedlozima (bb kao pametna i sposobna žena će iz svega ovdje napisanoga sama odlučiti sto joj pomaze, sto ju motivira, sto joj otvara nove perspektive i paradigme)
koji se koncentriraju na razne puteve KAKO MOĆi?
A sto je neiritantno na globalnom nivou u postovima koji se koncentriraju na to kako NE MOĆI
na topiku koji je otvorila bb naglasivši da se ne radi o topiku rješenja, nego o topiku zelje za promjenom?
Ispravak:
...ne radi o topiku tješenja, nego zelje za promjenom
Sasa, bas su mi pametni ovi tvoji postovi. Pridružujem se razmišljanjima ine, vertex i kli kli na prijašnjim stranicama.
Ja potpisujem Sašu i lili..nitko nikoga ne sudi da se ne trudi dovoljno, samo pričamo svoje priče " s druge strane" i mislim da je namjera svima zaista bila dobra i samo zelja za pomoći, pokazat svima razumijevanje i dati neki savjet iz prve ruke, pa svatko uzme što moze primjeniti na sebe.
Svi smo mi ljudi s problemima i čim tu pišete znači da ste osvjestile da nešto treba malo drugačije odraditi..
ja sam skuzila da večernji umor volim ublaziti sladoledom i čokoladom pa onda dok me ne uhvati ta zelja operem zube i to me spriječi da kasnije odradim ritual sladoleda...
svatko ima neku svoju metodu ..treba naći motivaciju i bit svjestan i malih pomaka..sve krece malim koracima..koji se vremenom pokazu kao veliki..
BB velika je stvar da ne ideš više u pekaru i ne jedeš napolitanke..to je ogromna stvar.
nekoga će sad zivcirati ali napisat ću..vaznost zivljenja u sadašnjosti..osvjestiti svaki svoj trenutak..pa i tog kad jedemo jedemo jedemo..da smo u tom "sada"..pa ce biti lakse i stati..
Posljednje uređivanje od bubica27 : 16.05.2019. at 18:59
Ne znam da li spadam u kategoriju ovih sto se “tješe” hranom, koliko mogu da se sjetim nisam s jelom pretjerivala nikad u stresnim okolnostima... meni je problem jedenje iz dosade (kad nisam gladna, ali eto fino mi nesto pa navalim tamaniti)... davno, prije 15-tak godina znala sam uz film navečer sebi napraviti po 3-4 sendviča, vani obavezno kupiti burger ili pljeskavicu onako usput dok idem nekud ili se vraćam... tada mi nije problem bila težina.
Kada je težina počela postajati problem, osvijestila sam da ne mogu trpati te količine hrane u sebe... sada jedem mnogo zdravije i umjerenije, uglavnom samo glavne obroke, ali i u njima znam pretjerati. Jer najteže je stati. Zato sam željna nekih nekih stvari, jednostavno znam da ne mogu pojesti samo jedno, samo danas... rado bih pojela ovo ili ono, ali znam da na sve sto pojedem, a ne potrošim, od zdravih obroka, jos i to sto mi prahne mimo njih bilo bi puno previše...
Trenutno imam 85 kg na visinu 168, deset kilograma manje nego prije dvije godine. I 15 vise od cifre s kojom se dobro osjećam. I ponosna sam na sebe sto me treća trudnoća u medjuvremenu nije unazadila po tom pitanju. Bila sam bas disciplinirana, čemu je pomoglo to sto mi je zaista malo trebalo da se zasitim.
Ali nespavanje i dojenje me iscrplju, i stalno sam gladna, a znam da je nedostatak energije to sto me vuče ka ormaru sa slatkišima (koje nikad prije nisam voljela ni previše jela)... i uhvatim se kako pojedem 6-7 napolitanki, a onda mi krivo jer sam ovih 10 kg jedva skinula, a vratiti ih mogu u trenu...
I tako... ja sam od ovih sto moraju praviti rezove... drugačije mi ne ide
Mislim da svi mi imamo lose faze, jer je zivot takav. I da ljudski razumijemo to da covjek padne i da se dize. Ja sam stoposto svjesna da obrnuto od bb, a opet tako po istom principu, gubim kile. I tad se moram svjesno boriti...Naravno, nesto sam mudrija s godinama. I bb je. I ponavljam se, radi se o puno malih odluka. I kad promijenis paradigmu, opet si slabiji na tom polju. Ja sam pred dvije godine, nakon cetvrtog poroda, opet bila mrsavila. I kad sam dosegla magicnu brojku od 52 sto je zapravo uredna tezina na moju visinu od 164, znala iz iskustva da je cas za djelovanje. I nisam dalje gubila na tezini i bilo mi je strasno naporno i psihicki i organizacijski... I shvacam kako je s hranom tesko jer to stalno odlucujes, a nekako svima oko tebe je to nesto normalno, nedramaticno. Volja je stvarno dovoljna jer onda covjek sve ostalo poslozi. Samo volja mora biti celicna.
Da, nema nam druge nego imati čeličnu volju... ma nije meni problem ni apstinirati od hrane koju volim, ni količinu umanjiti - ne uvijek istina. Meni je vise problem sto ni sve to nije dovoljno, sto su rezultati spori, sto su mi prijateljice redom gotovo sve vitke, a nije da ne jedu, a ja ako jedan dan jedem koliko mi se zaista jede sutra imam kg vise i ko zna koliko će mi trebati da ode...
Hoću reci sigurno ima situacija u životu kad nećeš nekog ubiti u pojam s “just do it”, i nagazit nogom nekog tko je pao, ali meni ovaj tren ne smeta takva retorika, ne ubija me u pojam, nego gađa baš gdje treba.
Kad mi ne bude pasalo, zatvorit ću forum, otvorit napolitanke i neću se javljat ovdje
I onaj dio gdje sasa kaže “ne moraš pojesti kilo kruha”, pa joj odgovaramo “pa ne mislim ja u tom trenutku”... ali misliš o tome kad taj trenutak prođe “užas, pojela sam kilu kruha”, i to je taj dio gdje počneš razmisljat pa možda sljedeći put nećeš.
A sad sam ja otkrila spoznaju pa se pravim pametna i mudra i uspješna
ajme od kad nismo inesica i ja jedan čaj popile. hvala ti bubilo jer si me sad potaknula da idem na čajspajalica je spomenula čaj - neke opušta i dobro je. nju kalilica, mene metlica (a ni onaj đumbir/lim trava nije bila loša) i mam nam je lakše.
Sto se tice hrane na poslu, i ja tu vidim da mi fali karaktera
Jucer: rodendan. Suhomesnata plata, kruh, sirevi, ajvar, i 2 rolade.
Danas na stolu, koji je btw iza mene
Tako je kod nas od kad sam tu. Znaci 10 god. Ima nas 18, isto bilo kad nas bilo i 7. Sad smo u open spaceu pa imamo stol za hranu,kad smo bili u uredu bilo u jednom gdje je sjedila vecina...
Ovo s hranjenjem na poslu mi je dobro poznato - kolegica i ja smo se znale zafrkavati da se na poslu pojede sva furda koju doma nitko i ne pogleda, a točno tak i je...Sto se tice hrane na poslu, i ja tu vidim da mi fali karaktera
Jucer: rodendan. Suhomesnata plata, kruh, sirevi, ajvar, i 2 rolade.
Danas na stolu, koji je btw iza mene
Tako je kod nas od kad sam tu. Znaci 10 god. Ima nas 18, isto bilo kad nas bilo i 7. Sad smo u open spaceu pa imamo stol za hranu,kad smo bili u uredu bilo u jednom gdje je sjedila vecina...
Ja sam sebi došla na kraj tako da ponesem strogo ograničenu količinu za pojesti oko 10.30 i još nešto sitno (svježe ili suho voće) oko 13 sati. Ako nemam limitiranu količinu, ne mogu se zaustaviti. Sva sreća da tuđi rođendani i čašćenja nisu više tako česti kao prije.
Klonim se keksa u stolu, ali zato se nađe vrećica suhih smokava...
Veći mi je problem doma, jer često pojedem viškove od obroka "da se ne baci". Trudim se paziti koliko skuham, ali nema spasa - često ostane nešto i to mi je taman višak, a nekako ne mogu baciti hranu u smeće. To je u glavi. Da to uspijem dogovoriti sama sa sobom, bilo bi mi super. Nikakva druga adaptacija jelovnika ne bi mi trebala.
Ja kad sam u fazi jedenja ne treba mi nitko dinijeti na posao, ako nema odem i kupim sama
Ja u stolu imam samo cajeve
Mi smo svi zapravo priznali da stres pokusavamo smanjiti jedenjem, svjesni smo toga
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom