Sasa, razumijem što želiš reći. A istovremeno nisam sigurna koliko je slično s npr. cigaretama.

Meni ovo ima dvije dimenzije:
A) “početna faza” kad mi teško pada ne jesti takvu hranu i “odbrojavam” koliko je već prošlo od zadnjeg takvog zalogaja i kad ću sljedeći put “smjeti” - kad dolazi ta sljedeća situacija. Npr. ovih su dana najavili 2 čašćenja na poslu i ja ne jedem ništa slatkog od ona tri kolača kod mame do tog prvog čašćenja. I stalno mislim na taj trenutak u ovom tjednu jer znam kad će biti... drži me da ne posegnem za nečim drugim, s jedne strane ide mi, nisam jela danas ništa slatko, ni pekaru... a istovremeno želja / glad za tim je stalno negdje tu... čekam to čašćenje kao nagradu, i istovremeno se bojim da ne pretjeram u tom trenutku.
Dakle samo primjer toga “teško mi je” što je valjda normalno za ovu početnu fazu.

2) “zauvijek” dimenzija: ono što sam pitala sirius pa je odgovorila da njezina “žeđ za pitama” nije nikada prošla, i kad je Mitovski napisala da je jedan čips u parku bio dovoljan da na neko vrijeme prekine s lchf, i kad sam pitala trebam li prijeći na lchf zauvijek da prestane ovisnost... i nekako imam dojam da se nikada ne možeš do kraja “izliječiti” ovdje. Da nije kao s cigaretom, jer ne možeš “samo jednu” ako si prestao. A ne znam može li se ovdje doći u fazu samo “par kocki čokolade i jednu šnitu torte mjesečno” npr., ili tjedno, svejedno, a da te ne odvuče u pretjerane količine. Jer ovakve “početne faze sam već uspjevala imati par tjedana i ne pretjerivati neko x vrijeme. A onda opet dođem u fazu pretjerivanja.

Dakle nije mi problem napraviti taj početni switch, ali jako sam skeptična da nakon 40 godina “šećera i brašna” mogu doći u fazu da su mi slatkiši i peciva nebitni. Nekako se bojim da se mogu samo kontrolirati, pa si nekad malo dopustiti, pa se opet kontrolirati... ali da ne mogu prijeći u čisti zen. Ta ljubav mi se čini prevelika .