Kaae, pisala sam ti i na vjezbacicama, a evo i ovdje ću, jer tebe i Bubilo vidim isto. A prepoznajem to jer sam bila u istoj situaciji ( ne baš kao vas dvije, nisam se brinula o nekom bliskom ko je bolestan).
Moj prvi post na ovoj temi, glasio je, karikiram, Bubilo, umorna si, ne opterećuj se sada još i time šta jedeš, jer bit će ti samo gore. Korigiraj sitnice koje možeš i čekaj da ti ritam uspori.
Kad čitam tebe, isto pomislim. Puno je to obaveza za jednu osobu, koja nema dana odmora.
Meni je najteže bilo druge polovice 2017 i početak 2018. Mislila sam da imam neku bolest jer nije bilo uredu da se osjećam stalno umorno i iscrpljeno. Zapravo me ubilo rano ustajanje, cijeli dan u pokretu, pa vožnja od 2.5 sata, sjedenje od 8, naporni treninzi gotov svaki dan. Tu je popustala hrana, iako sam smatrala da se zdravo hranim, kile nisu išle na dole, već sam dobila 2 kg. Da bih smrsala znala sam da moram smanjiti porcije i to dobro smanjiti da bi to krenulo dole. Nisam imala snage za taj korak, ali se nisam osjećala frustrirano, jer sam znala da dajem maksimum.
Tako i ti Kaae, ako znaš da si dala svoj maksimum, a ono ne miče, znaš makar da si poduzela sve što možeš da ne krene prema gore.
Bubilo, nismo mi toliki ovisnici o hrani, čim znamo imenovati problem i pokušat ga riješiti.
Ne vjerujem da je itko ovdje od nas toliko ovisan o hrani na emocionalnom nivou. Ali da ima poguzija, ima .