Emocionalno jedenje /ovisnost o hrani

[sasa]

Uf. Iako mislim da pristup KAKO NE MOZES, SIGURNO MOZES, VIDI MENE! moze samo iziritirati, isto tako mi je grozno citati sve ove PRICAJTE VI STO HOCETE, NE MOZE SE, VAN JE KONTROLE, TAKVI SMO SE RODILI, TAKVA JE SITUACIJA, PRETESKO JE.
Ovaj drugi pristup skida odgovornost sa pojedinca, no osim odgovornosti sto je potencijalno i privlacno, oduzima i moc. U toj je poziciji pojedinac bespomocan i jadan, i ok, razumijem da kao prvo neki ljudi igraju tu ulogu cijeli zivot, kao drugo nekim je ljudima nekad potrebno da tu ulogu igraju neko vrijeme. I razumijem da ako tako postavimo stvari onda je to nas subjektivni realitet. Ali to nije nepromijenjivo.
I zapravo tako citam seni i klikli i jos neke na ovoj temi. Puno puta u zivotu svaki dan donosimo odluke iznova. Neugodne odluke. Od ustajanja u 6 svako jutro nadalje. Ovo s hranom je jedna u nizu tih odluka. Ja se jako klonim pisati jer nisam nikad imala problema s TT, ali evo s druge strane- ja se odricem mnoge hrane, to sto ja jedem je vecini ljudi koje znam neprihvatljivo malo/zeleno/bezmesno/bezUH. Jedem tako godinama, moja djeca isto tako jedu, moj muz isto. Ja tako jedem jer vjerujem da je zdravo jesti male kolicine zdrave hrane, vjerujem da je zdravo biti gladan. Posljedicno takvom nacinu hranjenja i posljedicno vjezbanju koje je isto tu jer vjerujem da je zdravo izazivati tijelo i razvijati nove vjestine ja nemam problema s TT. Ovakav stav prema hrani i tijelu je nesto sto je u meni godinama posljedicno spoju mog (strogog i zahtjevnog) karaktera i odrastanja u uvjetima neimastine. I ne mislim da je idealan ili primjenjiv na bilo koga tko to procita. Samo sam htijela podcrtati da ima mnogo simbolickih uvjerenja na ovoj temi koja se iznose kao istine. I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.

[betty blue]

I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.

ja se s tobom slažem, i doista ne mislim da treba dići ruke od sebe od izgovorom da se ne može (niti bih ikoga podupirala u odustajanju)
ali ću se samo osvrnuti na quotano
moj dojam je da (a ispravite me ako griješim) mijenjanje navika (bilo da se radi o odricanju od slatkoga, od prejedanja, od pušenja, čega već) nekako uvijek počinje s osjećajem odricanja
naglašavam - to je početni dojam
koji, pretpostavljam, ako se uloži mentalni napor, može nestati, odnosno subjektivni realitet da se radi o odricanju može zamijeniti uvjerenje da to nije odricanje nego oslobođenje
to je recimo bio moj slučaj s prestankom pušenja - početni dojam je bio baš odricanje i žrtva, koje je kasnije zamijenjeno s osjećajem slobode od poroka

ono što zapravo cijelo vrijeme pokušavam reći je da je (meni) kod pušenja to bilo lakše jer je pušenje 0 ili 1, ili pušiš ili ne, dok je hrana cijeli spektar sive
time ne želim reći da to nije moguće, nego da je kompliciranije (meni)

npr. većina ljudi jede kruh svaki dan - i kruh nije slatkiš (iako je sasin kruh bolji od slatkiša )
a meni je kruh takav triger da to nije normalno
to je moj comfort food
i u nekim stresnim razdobljima bih mogla pojesti cijelu kilu kruha, bez da trepnem
ja znam da mogu kondicionirati da pojedem samo jednu šnitu
i to mi uopće nije problem dok sam dobro
ali ako nisam dobro, onda ni to kondicioniranje ne ide dobro
a život je takav da problemi iskaču sa svih strana, ili je posao ili obitelj, ili ako nema ničeg takvog, mozak će sam naći nešto oko čega će stresirati

[Jurana]

ja se s tobom slažem, i doista ne mislim da treba dići ruke od sebe od izgovorom da se ne može (niti bih ikoga podupirala u odustajanju)
ali ću se samo osvrnuti na quotano
moj dojam je da (a ispravite me ako griješim) mijenjanje navika (bilo da se radi o odricanju od slatkoga, od prejedanja, od pušenja, čega već) nekako uvijek počinje s osjećajem odricanja
naglašavam - to je početni dojam
koji, pretpostavljam, ako se uloži mentalni napor, može nestati, odnosno subjektivni realitet da se radi o odricanju može zamijeniti uvjerenje da to nije odricanje nego oslobođenje
to je recimo bio moj slučaj s prestankom pušenja - početni dojam je bio baš odricanje i žrtva, koje je kasnije zamijenjeno s osjećajem slobode od poroka

ono što zapravo cijelo vrijeme pokušavam reći je da je (meni) kod pušenja to bilo lakše jer je pušenje 0 ili 1, ili pušiš ili ne, dok je hrana cijeli spektar sive
time ne želim reći da to nije moguće, nego da je kompliciranije (meni)

npr. većina ljudi jede kruh svaki dan - i kruh nije slatkiš (iako je sasin kruh bolji od slatkiša )
a meni je kruh takav triger da to nije normalno
to je moj comfort food
i u nekim stresnim razdobljima bih mogla pojesti cijelu kilu kruha, bez da trepnem
ja znam da mogu kondicionirati da pojedem samo jednu šnitu
i to mi uopće nije problem dok sam dobro
ali ako nisam dobro, onda ni to kondicioniranje ne ide dobro
a život je takav da problemi iskaču sa svih strana, ili je posao ili obitelj, ili ako nema ničeg takvog, mozak će sam naći nešto oko čega će stresirati

Mogu te potpisati u svemu i potpuno (osim pušenja).
Meni je i slatko lako izbaciti jer slatko se ne mora jesti.

Ali nešto se ipak mora jesti.

I ja rijetko krenem jesti ako nisam gladna. Moj problem je u zaustavljanju. Nemam osjećaj kad mi je dosta. Kad radim do navečer, uopće ne dočekam osjećaj sitosti i zadovoljstva. Odem spavati još uvijek misleći kako bih mogla još jesti.

[betty blue]

Mogu te potpisati u svemu i potpuno (osim pušenja).
Meni je i slatko lako izbaciti jer slatko se ne mora jesti.

Ali nešto se ipak mora jesti.

I ja rijetko krenem jesti ako nisam gladna. Moj problem je u zaustavljanju. Nemam osjećaj kad mi je dosta. Kad radim do navečer, uopće ne dočekam osjećaj sitosti i zadovoljstva. Odem spavati još uvijek misleći kako bih mogla još jesti.

i kod mene je isto tako
uopće mi nije problem izbaciti slatko

npr dok sam bila na LCHF-u isto sam znala pojesti previše čvaraka, previše badema, previše lješnjaka, previše pancete, previše svega
hoću reći, kod mene to nema veze s vrstom hrane koju jedem
istina je da je slađe pojest previše kruha nego previše salate, ali svejedno ostaje pretjerivanje

[betty blue]

jurana, vidim da smo u istom sosu pa da podjelim jedno otkriće s tobom
meni je tom "nezaustavljanju" pomoglo raditi pauze
npr ručaš/večeraš onoliko koliko si sebi odredila
i onda kada bi htjela uzeti još napraviš pauzu od 15-20 min prije nego uzmeš još
kad prođe taj vremenski prozor onda i želja popusti

[Jurana]

jurana, vidim da smo u istom sosu pa da podjelim jedno otkriće s tobom
meni je tom "nezaustavljanju" pomoglo raditi pauze
npr ručaš/večeraš onoliko koliko si sebi odredila
i onda kada bi htjela uzeti još napraviš pauzu od 15-20 min prije nego uzmeš još
kad prođe taj vremenski prozor onda i želja popusti

Da, radim to, i po danu funkcionira.
U ovim situacijama kad se navečer vratim kući s posla, zaustavim se prisilno jer uopće želja ne popusti.

Sva sreća, to nije svaki dan.

[betty blue]

Da, radim to, i po danu funkcionira.
U ovim situacijama kad se navečer vratim kući s posla, zaustavim se prisilno jer uopće želja ne popusti.

Sva sreća, to nije svaki dan.

onda ti je intermittent fasting dobro rješenje jer si tada odrediš da navečer ne jedeš uopće

[mitovski]

Uf. Iako mislim da pristup KAKO NE MOZES, SIGURNO MOZES, VIDI MENE! moze samo iziritirati, isto tako mi je grozno citati sve ove PRICAJTE VI STO HOCETE, NE MOZE SE, VAN JE KONTROLE, TAKVI SMO SE RODILI, TAKVA JE SITUACIJA, PRETESKO JE.
Ovaj drugi pristup skida odgovornost sa pojedinca, no osim odgovornosti sto je potencijalno i privlacno, oduzima i moc. U toj je poziciji pojedinac bespomocan i jadan, i ok, razumijem da kao prvo neki ljudi igraju tu ulogu cijeli zivot, kao drugo nekim je ljudima nekad potrebno da tu ulogu igraju neko vrijeme. I razumijem da ako tako postavimo stvari onda je to nas subjektivni realitet. Ali to nije nepromijenjivo.
I zapravo tako citam seni i klikli i jos neke na ovoj temi. Puno puta u zivotu svaki dan donosimo odluke iznova. Neugodne odluke. Od ustajanja u 6 svako jutro nadalje. Ovo s hranom je jedna u nizu tih odluka. Ja se jako klonim pisati jer nisam nikad imala problema s TT, ali evo s druge strane- ja se odricem mnoge hrane, to sto ja jedem je vecini ljudi koje znam neprihvatljivo malo/zeleno/bezmesno/bezUH. Jedem tako godinama, moja djeca isto tako jedu, moj muz isto. Ja tako jedem jer vjerujem da je zdravo jesti male kolicine zdrave hrane, vjerujem da je zdravo biti gladan. Posljedicno takvom nacinu hranjenja i posljedicno vjezbanju koje je isto tu jer vjerujem da je zdravo izazivati tijelo i razvijati nove vjestine ja nemam problema s TT. Ovakav stav prema hrani i tijelu je nesto sto je u meni godinama posljedicno spoju mog (strogog i zahtjevnog) karaktera i odrastanja u uvjetima neimastine. I ne mislim da je idealan ili primjenjiv na bilo koga tko to procita. Samo sam htijela podcrtati da ima mnogo simbolickih uvjerenja na ovoj temi koja se iznose kao istine. I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.

Ne bih ja tako pojednostavila. Problem s hranom je puno dublji od ovoga, ako u životu imaš stresnu situaciju i rastrgan si na sto strana i sto problema, a inače jedeš, onda stvarno nisi ni fizički ni mentalno spreman još i na tom polju se odricati, nije baš da igraš na kartu jadan ja.
Kad sam u fazi da jedem ( e sad zašto jedem je drugo pitanje) niti u jednom trenutku ne razmišljam da imam dobar razlog ili izgovor da jedem ili jadna ja sad mi je teško razdoblje pa zato jedem i tapšam se po ramenu.
Već sam ovdje napisala da ja da bih prestala jesti i da bih pazila moram doći mentalno do tog stanja kad kažem dosta. Ništa ja posebno ne radim da dođem do tog stanja jer kad sam pokušala nije išlo, odustala bih nakon par dana..to stanje mi samo dođe i dogodi se klik i znam da tad mogu.

[Kaae]

Problem s hranom je puno dublji od ovoga, ako u životu imaš stresnu situaciju i rastrgan si na sto strana i sto problema, a inače jedeš, onda stvarno nisi ni fizički ni mentalno spreman još i na tom polju se odricati, nije baš da igraš na kartu jadan ja.

Ja priznajem da se ponekad osjecam bas tako, jadna ja, ali ne konkretno zbog odricanja, vec zbog kolicine posla. No to sto se tako osjecam me ne sprjecava u tome da nastavim dalje, jer... a ono, sto cu drugo, nema tko potegnuti umjesto mene.

U punom jeku mentalnog i fizickog kapaciteta (pod punim, mislim na i na samo dovoljan, kad ne masem zadnjim snagama protiv struje ili cak plutam kamo vec svijet ide), uopce se ne osjecam kao da s odricem neceg kad ne jedem kruh (kruh volim), osim tu i tamo kad ga napravim sama pa je i odlican i kvalitetan. Ili kad ne jedem slatkise, itd. I to ne zbog toga sto mislim da ce propasti svijet sto to ne jedem, vec zato sto nejedenje ovog gore znaci da ja bas moram proizvesti nesto drugo jer nemam mogucnost u zurbi nabaviti nesto prihvatljivo, a da nisam sudjelovala u njegovoj pripremi barem 85%. Kad k tome dodam da u mojoj obitelji jedna osoba jede izuzetno male kolicine visokokaloricne hrane (kad jede; sad ne jede vec sest mjeseci, sto je svakako problem druge vrste), jedna do prije malo vise od pola godine nije smjela jesti nista (nista!) pripremljeno izvan nase kuce (a i tad nije smjelo sadrzavati 10 namirnica, ukljucujuci jaja, mlijeko i orasaste plodove.. a i mrkvu), druga ima manja ogranicenja, ali ih ima.

I onda sam tu ja, kojoj se sve sto stavi u usta zalijepi za gujicu x300 pa ne mogu pojesti ono sto jede onaj prvi, cesto ni ono sto jede ova druga. Plus, ono sto volim i sto mi najbolje odgovara je hrana koja ne sadrzi puno UH, ali moram i paziti na ukupnu kalorijsku vrijednost. Onda kad zbrojim ovo troje, od kojih su dvoje male djece sa (za sad, i nadam se zauvijek) normalnim, zdravim prehrambenim navikama... hrana mi zapravo izaziva dodatni stres, uz sve postojece stresove. Ne zbog same hrane, vec zbog kolicine vremena utrosenog na pripremu svih obroka, plus prakticne probleme oko gotovo svih drustvenih prilika, plus naravno cinjenice da je cijeli niz hrane (i drustvenih prilika, jer ih prakticki nema bez zderila) potencijalni ubojica moje djece. U subotu je rodjendan na koji bih trebala poslati sina, prvi put kod nekoga koga ne poznajem prakticki u dusu (ili uopce). I strah me, a zbog hrane. U isto vrijeme, kcer ima nastup s baletom, a ja cu biti tamo samo pola dana. Opet me strah hrane.

Naravno, u cijeloj toj prici i ja moram negdje jesti, a to je, u okruzenju u kojem jesam, super komplicirano jer nema lako dostupne (necu namjerno koristiti naziv fast food, jer to automatski implicira otrov) hrane koja nije klasicna kategorija junka. Mislim, snaci cu se, ali at the end of the day, bit ce mi puna kapa, da ne spominjem organe, hranjenja i sebe i djece.

Da mi je ovako samo povremeno, ne bih stresirala, ali kad u svakom trenutku moram znati gdje idemo, koliko cemo se zadrzati i sto/gdje/kako/kada tko moze nesto jesti, mozda zapravo imam uzasan problem s hranom i trebam neku terapiju.


I onda se ponekad stvarno osjecam bezveze jer volim jesti fino i zdravo (bas onako kako sasa opisuje) i volim pripremati zdrave i fine obroke, ali zbog nedostatka vremena, nekad stvarno pasem nesto bezvezno i usputno, koje cesto ni pas s maslom ne bi smatrao finim. Mogla bih pojesti, na primjer, prilicno zdravu salatu ili nesto tipa sendvica iz nekog od par zdravih ducana, ali to onda gotovo automatski ukljucuje namirnice s popisa ubitcutidjecusorry... pa umjesto toga jedem nesto prirucno, tipa salate s uljem i octom i komadom sira ili nekim mesom s rostilja, pecenim u ducanu prije 48 sati.

Kuham u principu svaki dan, rekla bih zapravo naustrb sna.

[Kaae]

Uf. Iako mislim da pristup KAKO NE MOZES, SIGURNO MOZES, VIDI MENE! moze samo iziritirati, isto tako mi je grozno citati sve ove PRICAJTE VI STO HOCETE, NE MOZE SE, VAN JE KONTROLE, TAKVI SMO SE RODILI, TAKVA JE SITUACIJA, PRETESKO JE.

Nadam se da se ovakvo nesto nije iscitavalo iz mojih postova jer se s tim, ovim zadnjim dijelom, nikako ne slazem.

Mene (samo?) iritira pristup u nekim situacijama jer motivacija koja sadrzava usporedbu ovakve vrste (kao u kvotanom dijelu) najcesce djeluje super kontraproduktivno kad se udijeli osobi iz, otprilike, ovog drugog dijela, a neovisno o tome je li to netko tko je stvarno vjeruje da nije odgovoran ni za sto u vlastitom zivotu, netko tko je opako emocionalno zaglibio, ili netko tko je u realno gadnoj/kompliciranoj situaciji.