Otrovne roditelje sam pročitala još prije 10 godina :/
Traje taj moj proces

Sad kad si dotakla grižnju savjesti... Zanimljiva je ona...

Evo...ovo mi je sjelo na tatin rođendan...pola godine nakon njegove smrti...

Mislim da sam se dobar dio, iliti većinu, života lagala kako super razumijem i prihvaćam ljude. Tu sad mislim na ljude koje direktno i snažno utječu na moj život.
Danas sam nekako na tragu spoznaje kako je u čitavoj toj priči glavnu ulogu igrao jedan Ego, maskiran savršenim kostimom empatije...u želji da sve to što kao prihvaća i razumije...onako...
lagano promijeni...popravi...doda malo boje...topline... čitavoj priči...ali...onako...baš empatično...Svaki mali uspjeh pridonosio bi veličini i važnosti tog jednog Ega...
Eh...a neuspjeh...neuspjeh se uvijek provuče u misli prerušen u grižnju savjesti...pa opet tom jednom Egu daje na veličini i važnosti...jer sam eto...mogla, ali nisam uspjela utjecati na određeni događaj... Pa se sad vidim malo u nekom otrcanom klasičnom kostimu žrtve... Zeznuta je igračica ta grižnja savjesti. I danas je prvi puta zaista i doživljavam kao vještu saveznicu (bi)jednog Ega.
Prihvatiti nekoga....nešto... upravo onakvim kakav zaista i je...bez dodavanja boja, tonova...raznoraznih epiteta...teška je to misija...
Osjećam da sam pronašla smisao najteže lekcije kojom me život dosad opalio.

A lekcija nije ništa drugo osim PRIHVATITI. samo to.

Grižnja savjesti je totalno zeznuta emocija. Ti zaista misliš da si brižan, empatičan...što god...postaješ žrtva samo takva...a pri tom ne radiš ništa drugo, nego hraniš ego...
jer, čitavo vrijeme misliš kako možeš utjecati na određene situacije. a ne možeš. i ne trebaš. jedino što trebaš jest prihvatiti ih takve kakve jesu.

Apsolutno svatko ima pravo odabrati život kakav želi. Meni se to može svidjeti ili ne.
Činjenica je da sam JA htjela imati oca upravo onakvog kakvog sam JA zamislila. I upravo takav izmišljeni lik mi je nedostajao. A imala sam nešto drugo.
I u trenutku kada je otišao...nisam znala ni za čime tugujem....za onim što sam imala...ili za onim što sam mislila da imam...ili za onim što sigurno više neću imati.
Svi su naši porivi u svojoj biti sebični.
Svi se mi mijenjamo samo i isključivo radi sebe. A tako i treba biti.

...ovo su samo monolozi iz moje glave...nisu nikakve izričite tvrdnje. meni su ove spoznaje pomogle odn. pomažu da se oslobodim tog skroz teškog tereta