Reći ću ti iskreno, onako kako ja sad osječam, 7 godina nakon prekida takve trudnoće; žao mi je! Žao mi je što sam pristala! Žao mi je što nisam čekala! Nema dana kad se ne zapitam šta bi bilo kad bi bilo! Nema dana kad se ne zapitam kad je moj mališa zapravo umro. Da li prije poroda, da li usred, da li od lijekova, da li od samog poroda....
I da mogu vratiti vrijeme nebi pristala nego bi čekala da malo srce, ako ej tako suđeno, stane samo. Eto, plačem dok ti ovo pišem jer me nikad neće prestat boljet ta pitanja.
Znam da ti sad nisam pomogla s odlukom ali nebi voljela da se još netko osječa ovako kao ja.