Teško, jedva sam se prisilila da ukradem pola sata od nepostojećeg vremena za vježbanje.
Uvijek u strci, kašnjenju.
Sve se nekako smiruje kako se mlađa bliži trećoj jer do sada je sve bilo razbacano unatoč mojim naporima. Sve zatackano prstićima, stol i stolica gdje jede stalno zaprljan da ne pričam pod.
Sada pospreme za sobom, urednije jedu, operu ruke bez previše nagovaranja, uglavnom meni je olakšan život.
Kuham u expresu, imam robot usisavač, zimnicu radim noću, knjige sam počela tek ovo ljeto nešto konkretnije čitati inaće umjesto tv navečer ali najčešće zaspim.
Vježbam tako da im tih pola sata upalim crtić.
Često skuham više i imam za još koji ručak u škrinji.
Jedino što mi kronično fali to je vrijeme za igru s njima.
Uvijek imam posla i na vrtu i u kući i s vešom/ručkom/kupaonicom.
Radim puno radno vrijeme i nemam pomoć rodbine ili susjeda ali sam mrtva umorna već mjesecima.